Višestruki su razlozi disfunkcionalnosti sistema vlasti u BiH. Dugotrajna kriza i nestabilan mir u ovoj postjugoslavenskoj državi posljedica su, po mnogima, štetnih ideologija koje više od četvrt stoljeća bh. Hrvate i Srbe duhovno i materijalno usmjeravaju ka zvaničnom Zagrebu i Beogradu, čineći to sustavno i transparento. Ali i bez otpora.
No, odgovornost za krizu snose i oni koji, laskajući si kroz identifikaciju s patriotizmom, sanjaju snove o tome kako će međunarodna zajednica u BiH donijeti nešto poput čarobnog paketa rješenja iz kojeg će zasjati demokratija i ljubav prema domovini u svim njenim dijelovima. Ipak, ni do harmonizacije odnosa nije došlo. Svjedočimo tome zorno u godini navršenih dvadeset šest ljeta otkako je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, na koji se gorljivo pozivaju lideri bh. Srba (SNSD i dr.) prilikom najave povlačenja iz državnih institucija/agencija poput Obavještajne službe, Državne agencije za istrage i zaštitu, kao i drugih – nakon rata – definiranih državnih instanci.
Deklarativno, u pozadini ovih destabilizirajućih zahtjeva je kulminacija nezadovoljstva, kako zbog odluke bivšeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da zabrani negiranja genocida, tako i zbog uvjerenja da bošnjačka politika samostalno i suvereno želi uticati na donošenje klrucijalnih odluka, bez političke saglasnosti Hrvata i Srba u BiH.
Na Daytonski mirovni sporazum, kao tekst na samoj granici sekularnog i sakralnog, pozivaju se i lideri bh. Hrvata (HDZ BiH), držeći se odano za stavku o konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH te na taj način opravdavajući svoj višegodišnji zahtjev o izmjenama izbornog zakona, kako bi Hrvati mogli presudno utjecati na izbor jednog od tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, odnosno jednog od dva člana koja se biraju na područja ovog entiteta. Razgovori na ovu temu ni uz medijatorstvo predstavnika međunarodne zajednice još nisu urodili plodom.
Ukoliko bi Bakir Izetbegović (SDA) napravio ustupak Draganu Čoviću (HDZ) u zahtjevima da se izborni zakon korigira u pravcu daljnje etnifikacije, svjestan je da bi ga to u dijelu javnosti učinilo izdajnikom.
Zakonski ograničiti mandate
Historičar iz Mostara, Dragan Markovina, jedan od istaknutih kritičara hrvatskog nacionalizma u BiH i nedavni promotor knjige o haškom profilu Franje Tuđmana kao rukovoditelja projekta UZP-a devedesetih godina prošlog stoljeća, primjećuje kako čitava javnost u BiH, bilo politička, bilo društvena nije ništa drugo nego li jedna pozornica na kojoj svi “hodaju po jajima” da se ne bi izložili optužbi za izdaju.
“Što god da piše u Ustavu i Izbornom zakonu, riječ je o sudaru dva principa. Onoga po kojem je BiH isključivo zemlja konstitutivnih naroda, na koju svi oni imaju jednako pravo bez obzira na postotke u broju stanovnika te drugoga koji bi konstitutivnost ostavio kao ukras ili čak ukinuo. Strahovi obiju strana su u ovoj situaciji razumljivi. Hrvata od toga da postanu manjina, ali i Bošnjaka i lijevo orijentiranih građana da se dva destruktivna lika, kao što su Dodik i Čović, nađu zajedno u Predsjedništvu”, pojašnjava Markovina za N1, izražavajući čuđenje zbog izjave Dragana Čovića (HDZ BiH) o tome kako Milorad Dodik, po mnogima očigledni predvodnik secesionističkog plana, nakon svega što radi u posljednje vrijeme nije onaj koji destabilizira zemlju.
Na pitanje kako riješiti problem bez dodatne etničke podjele zemlje, Markovina smatra da je to skoro nemoguće postići, te dodaje kako bi se – bez obzira na konačni dogovor – ovlasti Doma naroda trebale svesti samo na ono što istinski predstavlja vitalni nacionalni interes.
“Svemu bi naravno pomoglo zakonsko ograničavanje mandata. Netko tko je dva puta bio na bilo kojoj funkciji trebao bi naprosto ići dalje u život. Nije poanta u pauzi u jednom ciklusu, nego u tome da nemamo ljude koji su pretplaćeni na funkcije”, smatra Dragan Markovina.
O tome u kojem smjeru će tenzije u Federaciji BiH, u jeku pregovora o izmjenama izbornog zakona, ići za N1 komentira i bosanski franjevac, univerzitetski profesor Mile Babić koji na ovo pitanje gleda kroz prizmu imperativa, odnosno neophodnosti, da Bosna i Hercegovina prihvati presude evropskih i domaćih sudova. Ako ih političari prihvate, smatra Babić, morat će korigirati sam Ustav BiH, u kojem će biti zajamčena ljudska prava: najprije individualna ljudska prava, koja su univerzalna, pa zatim kolektivna (nacionalna i druga prava) koja su partikularna.
“U praktičnom životu u BiH tri konstitutivna naroda ukinuli su kolektivna prava drugim narodima u BiH (Židovima, Romima i dr.) i svim građanima poništili ljudska prava (i građanima svoga vlastitog naroda). Ova tri konstitutivna naroda ne poštuju Dejtonski ustav jer u preambuli toga ustava prva rečenica glasi da je taj ustav utemeljen na poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti”, pojašnjava franjevac i teolog Mile Babić.
Tri jednoumlja u BiH
Nameće se kao relevantno pitanje (ne)uspjeha političkog djelovanja na terenu, posebno političkih partija koje za sebe priskrbljuju karakter multietničnosti i zajedništva: kako je moguće da je su etničke kategorije i njihove teritorijalne refleksije ostale polazišna točka i četvrt stoljeća nakon rata? Profesor Babić smatra da političke stranke, koje sebe nazivaju probosanskohercegovačkim, trebaju to pokazati djelom, a ne riječima.
“Svojim rječnikom, koji je također isključiv, pogoršavaju političku situaciju u BiH. Isključivost u ime bilo čega ili u ime bilo koga samo pogoršava stvar. Ljubav prema BiH mora biti praktična, što znači da se pokazuje djelom, a ne riječima koje su zbog stalne uporabe i zloporabe postale prazne. Pristup mora biti inkluzivan i argumentiran, a pretpostavka je za to slobodan pojedinac koji je obrazovan. Gledajući političke stranke, osobito nacionalne, i njihove lidere, izgleda da im je svima više stalo do svoga položaja, nego do naroda iako su na riječima najveći mogući branitelji svoga naroda”, mišljenja je bosanski franjevac Mile Babić koji živi i radi u glavom gradu BiH.
Babić, u analizi za N1, kao jedan od izazova ističe i to da u Bosni i Hercegovini, kako kaže, uglavnom postoje tri različite javnosti, a ne jedna jedinstvena, i one su okupljene oko lidera triju nacionalnih stranaka. Riječ je, smatra on, o tri jednoumlja koja gaze ljudska prava i slobode (slobodu savjesti, slobodu misli i slobodu govora) prvenstveno unutar svoga vlastitog naroda. Podsjeća na to da svaka od tih nacionalnih stranaka proglašava plaćenikom, izdajicom i prodanom dušom onoga koji slobodno misli i slobodno govori.
Na tragu stanovišta o tome kako u BiH egzistiraju tri različite javnosti, a ne jedna i jedinstvena koja bi bez obzira na etničku pripadnosti razumjela bosanskohercegovački identitet, komunikologinja sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Belma Buljubašić, naglašava kako je javnost u BiH podijeljena prema nacionalnoj liniji, baš kao što je i sve u BiH podijeljeno na takav način.
“Postoji jedan manji procenat ljudi koji se ne slažu niti sa jednom od dominantnih politika, ali oni su uglavnom zašutjeli, jer se više ne usuđuju ništa reći. Čim progovore odmah kreće organizovana hajka na njih, i putem medija i putem društvenih mreža”, rekla je za N1 Belma Buljubašić sa Fakulteta političkih nauka.
Slično mišljenje dijeli i historičar Dragan Markovina, ističući da ono što bismo imenovali jednom, bosanskohercegovačkom javnošću, postoji tek periferno i u tragovima. Uvjerljivo najveći broj ljudi, smatra Markovina, prati isključivo “svoje” medije, ponajprije televizije i portale.
“Nisu rijetki slučajevi da za opće poznate javne ličnosti iz primjerice Sarajeva, jako malo ljudi zna u Banjaluci. I obratno. Isto vrijedi i odnose između Mostara i Sarajeva, s tim da su te dvije sredine ipak nešto upućenije jedna na drugu i nešto se više međusobno prate. Ali, opet, to jednostavno nisu iste javnosti i vrlo su rijetki mediji poput N1 ili eventualno BHRT-a koji imaju neku gledanost na razini čitave zemlje. Ne postoji jedna javnost u ovoj zemlji. Imamo tri društva koja žive paralelno i tek se djelomično dotiču i preklapaju”, rekao je Dragan Markovina.
Kome se obraća opozicija?
Analitičari su uglavnom mišljenja da opozicija u Federaciji BiH ne koristi priliku na pravi način da pomogne u nadvladavanju međuetničkih mržnji; da radi na terenu u svim dijelovima BiH, i da doprinese zajedničkom građanskom odgovoru na krizu u BiH. Nešto bolje priliku koriste opozicione struje u Republici Srpskoj, međutim ni one ne pokazuju ambiciju da odstupe od utabanih prosrpskih mitoloških naracija, koje su jamac za blizak kontakt sa potencijalnim biračima.
Komunikologinja Belma Buljubašić problem pojašnjava na sljedeći način:
“Tzv. probosanskohercegovačke snage djeluju isključivo u Federaciji BiH i to u onom dijelu gdje su Bošnjaci većina. Nema ih skoro nikako u dijelu FBiH u kojoj većinu čini hrvatski narod, kao što ih nema ni u Republici Srpskoj. Srbi i Hrvati tu tzv. probosansku politiku vide isključivo kao bošnjačku, što ona u biti i jeste, jer se sa i SDA naziva strankom koja je ‘probosanska’, a što druga dva naroda vide kao bošnjački unitarizam pri čemu bi bili preglasani u svakom pitanju oko kojeg se ne slažu”, rekla je za N1 Belma Buljubašić koja kao jedan primjer neslaganja u BiH navodi da probosanskohercegovačke stranke kao ključni datum uzimaju 1. mart, odnosno Dan nezavisnosti koji se slavi samo u Federaciji, dok je jasno da tzv. srpska strana nikada neće priznati taj datum.
“Kao što možete primijetiti, oni ga smatraju jednim od ključnih razloga zbog kojih je počeo rat, jer su kao narod peglasani. Također, i Hrvati su indiferentni po pitanju ovog datuma, euforija i slavlje je prisutno samo među Bošnjacima. Mene tu iskreno zanima, kako oni misle ubijediti srpski i hrvatski narod u svoje dobre namjere i kako vide BiH kao cjelovitu, ako nekome nameću nešto što je jasno da neće prihvatiti. S druge strane, Hrvati imaju ozbiljan problem sa izborom Željka Komšića kojeg su izabrali uglavnom Bošnjaci, što je potpuno opravdan bijes. I to znaju i oni koji slave izbore Komšića, jer bi identično bilo i da njima drugi narod bira predstavnika”, rekla je komunikologinja sa Univerziteta u Sarajevu naglasivši da ne treba, u cijeloj krizi, izostaviti i to da se javnost u Republici Srpskoj zadnjih desetak godina dodatno distancirala od bilo kakve ideje BiH kao zajedničke države:
“Interesuje ih isključivo RS, za sve probleme optužuju ‘političko Sarajevo’, prijeti se odcjepljenjem, a ono što je primjetno jeste i da vlast i opozicija u bh. entitetu Republika Srpska imaju identičnu retoriku”, te dodaje da je baš to ono što građani u enitetu FBiH često naglašavaju, a pritom ne vide da se i u ovom dijelu zemlje slično dešava: da se i vlast i opozicija slažu oko ključnih stvari koje ne odgovaraju svim narodima.
“Želim reći da se ovdje svi čvrsto drže svojih pozicija i stavova. Ne vidim da postoji želja za bilo kakvim dogovorom. Problem vidim i u tome što, realno, mi nikada nismo imali lijevu partiju, koja je istinski lijevo orijentisana i koja bi prevazišla sva ratna dešavanja i djelovala na nivou cijele BiH. Te tzv. lijeve partije djeluju samo entitetski i potpuno usvajaju dominantni nacionalistički narativ sredine, što pokazuje svu njihovu jalovost i oportunizam jer se bore za glasače. Istinska lijeva partija sigurno ne bi dobila veliki broj glasova, ali bi pokazala da ipak postoji određeni procenat ljudi koji je za neke drugačije ideje i kojima je stalo do budućnosti ove zemlje i rješenja koje bi odgovaralo svima, a ne bi nikoga oštetilo, i koje bi ulilo makar tračak nade, jer ovo što mi živimo 26 godina je sukob, samo bez oružanih borbi”, pojasnila je Buljubašić.
Perspektive Bosne i Hercegovine
Za daljnji demokratski razvoj Bosne i Hercegovine, kao moderne i stabilne države u kojoj vladavina prava nije tek floskula lansirana iz međunarodnih krugova, neophodno je upozoravati na dugoročno pozitivan učinak koji može imati rad demokratskih i tzv. progresivnih snaga na terenu. To će doprinijeti širenju kruga jedinstvene javnosti i oduzimanje monopola koji su napravile etničke elite. Kroz taj, prešutno dozvoljen monopol, ove elite nastavljaju razarajuću politiku započetu u ratu, pritom ne krijući kako su ključna mentorstva još na adresama u Beogradu i Zagrebu.
Predizborna kampanja za izbore koji će se, ukoliko se nešto dodatno ne zakomplikuje, u Bosni i Hercegovini održati 2022. godine, bit će prljava kao i sve do sada, smatraju analitičari, Ali ona će – u godinama kulminacije postdejtonske krize – ponuditi priliku da se mrzilačkim narativima u političkom prostoru ponudi alternativa, ne u vidu relativizacijske, već emancipacijske politike koja će pod zastavu demokratske i multikulturne Bosne i Hercegovine okupiti nove generacije spremne za budućnost.
wpDiscuz
