ZA BOŠNJAKE SLAVNA ZA DRUGE ZLOGLASNA SEDMA MUSLIMANSKA: Naredba je glasila “ako zapalite crkvu, odmah palite i džamiju!”

Izgleda da su brigade s prefiksom „muslimanske“ sudbinski ugravirane u biografiju Sarajeva. Oslobodioci Sarajeva 6. aprila 1945. godine, mada se to rijetko spominje, bili su pripadnici 16. muslimanske partizanske i 17. krajiške muslimanske brigade, a 48 godina kasnije, pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH, zajedno s jednom četom 17. krajiške, 312. brigade i združenim jedinicama Prvog korpusa Armije RBiH, zaustavili su jake Mladićeve snage koje su u strahovitom pohodu došle do olimpijskih skakaonica na igmanskom Malom polju, stoji u romantičarskom osvrtu u Avazu.

Tekst koji prenosimo, primjetit ćete, ne govori niti o jednom jedinom zločinu Sedme Muslimanske. I to sve u doba dok SDA poziva na suočavanje sa zločinima. Je li to taj put pomirbe o kojem govori SDA?

Akcija na Igmanu

Sedma se borila u sastavu Trećeg korpusa Armije RBiH, ali je dobivala i direktne naredbe od predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, kao što se desilo u vrijeme sarajevske krize u ljeto 1993., kada je zločinac Ratko Mladić sa svojim jedinicama, lično komandujuć i tokom operacije „Lukavac 93“, zauzeo cijeli prostor od Goražda do Igmana (Grebak, Rogoj, Trnovo, Treskavica, Bjelašnica). Tada je u općoj pometnji u redovima bosanske vojske postojala velika opasnost da zauzimanjem Igmana vojska Republike Srpske stvori dupli obruč opsade Sarajeva.

Od potpunog ovladavanja Igmanom i presijecanja puta spasa prema Sarajevu, preko Tarčina, Pazarić a i Hrasnice, Mladića je dijelilo nekoliko kilometara. Tada je rahmetli Izetbegović na pregovorima u Ženevi uvjetovao nastavak pregovora obustavom Mladićeve ofanzive. Karadžić je iz Ženeve naredio Mladiću preko generala Milana Gvere da nakratko predahne i tada su u noći na Igman, 2. avgusta 1993., prema naredbi rahmetli Izetbegovića, dovedene 7. muslimanska, dio 17. krajiške i dio 312. travnič ke brigade Armije RBiH. Munjevitim kontranapadom ovih jedinica četnič ka ofanziva je definitivno slomljena. Bio je to jedan od prijelomnih ratnih događaja u periodu 1992-1995.

O slavnom ratnom putu 7. muslimanske brigade u godinama nakon agresije počelo se bezrazložno s rezervom i predrasudama govoriti, a nerijetko je bila i predmet manipulacija.

Sedma muslimanska brigada Armije RBiH nastala je iz jedanaest manjih jedinica iz Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa 17. novembra 1992. u Zenici. Od 1992. do 1995., Sedmom su komandovali Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina.

Sarajevo ili smrt

Počasni komandanti bili su predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović i osnivač brigade emir Mahmut ef. Karalić.

Prva velika akcija bila je 28. decembra 1992. u sklopu operacije „Koverat“, čiji je cilj bio deblokada Sarajeva preko Kralupa, Ahatovića i Sarajevskog polja. Brigada je tada bila pod rukovodstvom Operativne grupe Visoko.

Uvečer 27. decembra 1992. borci Sedme su nadomak neprijateljskih linija klanjali jaciju i učili dovu za Sarajevo. Jedna grupa zaklela se da će osloboditi kotu Višegrad ili poginuti, a drugoj je zakletva glasila: „Sarajevo ili smrt!“

Borci Sedme nezaustavljivo su oslobodili selo Gornja Bioča i objekt „Višegrad“, čime je bila probijena srpska linija odbrane i faktički došli su na ulaz u srpsko zločinačko leglo Ilijaš. Kako niko od ostalih jedinica Armije RBiH nije pratio ili nije htio da prati prodor 7. muslimanske, ona je ubrzo ostala u srpskom poluokruž enju i uz velike se gubitke povukla na polazne položaje prema Visokom.

U proboju je poginuo jedan čovjek, a u izvlačenju iz srpskog poluokruženja 36 boraca, dok je ranjeno oko 100 ljudi. Oni koji su se zakleli „Sarajevo ili smrt“ ostali su na koti Višegrad. Nisu htjeli da se povuku. O njima se više ništa ne zna osim da su ujutro na oslobođ enoj koti Višegrad klanjali rani sabah i da se odatle čuo njihov ezan. Svi su ispoštovali zakletvu, nastavili su borbe prema Sarajevu i svi izginuli.

Teško je pobrojati sve one veličanstvene bosanske bitke u kojima su bajrak pobjede nosili heroji 7. muslimanske brigade. Od velikih borbi u Ilijašu, onih oko Maglaja, Vareša, Teslića, Viteza, Igmana, Žepča, Vozuće do historijskog oslobođanja Vlašića 23. marta 1995. Asim Koričić, prvi komandant 7. muslimanske viteške brigade Armije RBiH, kaže da je brigada formirana jer je postojala želja da se organizira jedna jedinica po vjerskim i moralnim principima, te odbacuje svaku povezanost 7. muslimanske s mudžahedinima. Mi zaista s ponosom možemo gledati na svoju borbu, na svoje pobjede, jer iza nas nisu ostali ucvijeljeni ljudi, iza nas nisu ostali spaljeni objekti niti oskrnavljene vjerske svetinje, niti pak ono što nije humano i što nije dostojno časnih i čestitih ljudi.

Moj borac nije smio biti pijan i takav ići na zadatak, nije smio ustuknuti u borbi, nije smio ubiti dijete neprijatelja, jer bi bio odmah strijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava dodaje Koričić. Pomagali civilima I general Halil Brzina, ratni komandant Sedme muslimanske brigade, kategorič an je u stajalištu da Sedma nije ratovala ni protiv Srba, ni protiv Hrvata, nego protiv onih koji su ubijali i pljačkali naš narod. Uvijek sam govorio svojim borcima da, ako zapale crkvu, ništa ne čekaju, nego da odmah pale i džamiju. Znali su šta im govorim. Naša brigada prva je ušla u naseljeni dio Vareša, bilo je mnogo civila, nekoliko dana prije toga desio se veliki zločin HVO-a nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, a imali smo i mnogo poginulih boraca.

Međutim, dok su komšije bježale i ostavljale nejač, naši borci su im prilazili i pomagali. Sjećam se starice koja se spoticala, jer sama nije bila u stanju hodati, kako je zaplakala i zahvaljivala našem borcu koji joj je prišao i kao rođenu majku unio je u kuću priča Brzina. Kroz 7. muslimansku viteš ku brigadu prošlo je više od 6.000 bosanskih ratnika.

Zona odgovornosti Sedme bila je cijela Bosna i Hercegovina.

Osim Zeničana, kojih je bilo najviše, u Sedmoj su ratovali borci s područja više od polovine bh. općina. Iza pripadnika Sedme muslimanske je 1.100 kvadratnih kilometara slobodne Bosne, ova elitna brigada dala je 236 šehida, a u njenim redovima ranjeno je više od 1.800 boraca. Odlukom Predsjedništva RBiH od 14. maja 1994. brigada dobiva naziv slavna, a 11. maja 1995.Sedmoj muslimanskoj dodjeljuje se naziv viteška brigada.

Nezaboravni heroji

Ne znam kad ću ako neću sad iznijeti i jedno svoje lično sjećanje na rahmetli Rifeta Koprdžu i Mensura Bliznovića Ramosa, nezaboravne heroje 7. muslimanske, koje sam upoznao u maju 1995. u Kaknju i zbližio se s njima kao s najrođenijima.

Ljudi su se već tada divili i prepričavali njihov gaziluk. Bili su čudnom vezom povezani, jednostavno nisu mogli jedan bez drugog. Ramos je bio iz sela Tršće kod Kaknja, a Koprdža iz okoline Vareš a. Nisu se baš po svom načinu života uklapali u stroga pravila boraca Sedme, ali su po svom herojstvu bili skoro nedostižni. Rastali smo se i nikad više nismo sreli.

U junu 1995., kad je Glavni štab Armije RBiH započeo operaciju T, posljednji neuspjeli pokušaj deblokade Sarajeva, očekivalo se da se najznačajniji rezultati naprave s vanjskog prstena s područja Ilijaša, tako što se trebala presjeć i putna komunikacija Sarajevo Olovo, nedaleko od Semizovca, i faktič ki četnicima u Vogošć i doći sleđa. I onda, 14. jula 1995., s vanjskog prstena opsade Sarajeva stiže tužna vijest na zlokobnoj koti Ravni Nabožić poginuli su Ramos i Koprdža.