Iako svaki američki izbori izazivaju značajnu pozornost, nikada niti jedni nisu izazvali, ne samo u SAD, nego diljem svijeta, polarizaciju, kako političku, tako i svjetonazorsku, kao ovi.
Mediji, već mjesecima, prate kampanje, poruke, prepucavanja i svađe među kandidatima.
piše: Marko Aurelije |Bild.ba
U međunarodnoj javnosti, brojna su očekivanja da SAD ponovno preuzmu ulogu globalnog lidera, lučonoše demokracije i tržišne ekonomije, slobode i liberalizma.
Činjenice i iskustvo uglavnom ne podupiru takav narativ. Dakle, američku povijest od osnivanja do suvremenog doba obilježio je uglavnom ekonomski ali i politički izolacionizam.
Naime, do 20. stoljeća jedini međunarodni sporazum koji su SAD potpisale bio je onaj s Francuskom u britansko-američkom ratu. Američku službenu politiku ostatak svijeta uglavnom nije zanimao.
Iznimka u odnosu na ovo pravilo je ulazak SAD u I. svjetski rat, iako i to tek pred njegov kraj te jedna od glavnih uloga u formiranju Lige naroda kao preteče Ujedninjenih naroda.
Zatim su dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća također prošle u posvemašnjoj nezainteresiranosti Amerikanaca.
Poglavito za događanja u razrušenoj Europi, u kojoj se kao posljedica I. svjetskog rata, ekonomske krize, uzrokovane hiperinflacijom a zatim i deflacijom, te rasta nejednakosti i siromaštva, javljaju ekstremistički pokreti fašizma, komunizma a zatim i nacizma.
Čak i otvoreni ekspanzionizam nacističke Njemačke, te službeni početak II. svjetkog rata ne izazivaju reakciju američke vanjske i sigurnosne politike, sve do mitskog Pearl Harbora.
Nakon II. svjetskog rata širenje komunizma i rast komunističke prijetnje u samoj SAD, dovodi do blokovske podjele svijeta u kojoj SAD različitim, prije svega ekonomskim i vojno-sigurnosnim mehanizmima, kreiraju vlastite zone utjecaja. Ovo primarno kako bi spriječile eventualno uvoz i utiranje ideje komunizma u samom SAD-u (u tom su kontekstu u samom SAD-u provođene duboko nedemokratske mjere difamacije i diskreditacije nazvane McCarthyizam po američkom senatoru njihovom inspiratoru i provoditelju).
Velika priča uspješnica američkog intervencionizma je Marshallov plan koji je podigao Europu iz pepela i omogućio revitalizaciju kako ekonomije tako i demokratizaciju europskih društava uopće.
Priča o uspjesima američke vanjske politike manje-više tu završava. Iako će amerikanci sebi pripisati i pobjedu u hladnom ratu, ipak treba istaknuti kako je pad komunizma rezultat više čimbenika u isto vrijeme, ekonomskog razvoja zapada, utjecaja katoličke crkve, pa sve unutarnjeg ekonomskog i socijalnog sunovrata socijalizma.
U međuvremenu, cijeli niz intervencija američke vanjske politike, od Indokine, pa sve do osobito Latinske Amerike koju su SAD smatrale svojim dvorištem može se bez imalo ustezanja nazvati promašenim.
Ni danas se brojne zemlje južne i srednje Amerike nisu uspjele riješiti posljedica američkog intervencionizma koji je rezultirao, među inim, uspostavom klijentelističkih i kleptokratskih režima i formiranjem brojnih kriminalnih klanova povezanih s trgovinom ljudima i narkoticima.
Toksični utjecaj američke vanjske politike vođen energetskim interesima u islamskom svijetu već je višekratno ‘opjevan’.
Posebnu pozornost zaslužuje američka vanjska politika nakon pada Berlinskog zida i nakon što su se SAD osjetile stvarnim i moralnim pobjednikom hladnog rata i globalnim moralistom i policajcem, što je proizvelo potrebu za izvozom vlastitih ideja i vrijednosti.
Kulminaciju je ovaj pristup doživio pod administracijama dvaju zadnjih američkih predsjednika. Georga Busha Mlađeg, odnosno okupacije Iraka te promašene strategije nakon okupacije, i njezinih posljedica koje su kulminirale formiranjem Islamske Države i svega ostalog što je ovaj koncept sobom donio.
Kao da to nije bilo dovoljno slijedilo je arapsko proljeće pod inspiracijom Nobelovca Baracka Obame uz novi val islamske radikalizacije kojemu ovih dana svjedočimo diljem Europe.
Jedna od posljedica arapskog proljeća je da umjesto bin Ladena u jednoj, Husseina u drugoj ili Gadafija u trećoj fazi imamo ‘tri u jedan’ utjelovljen u turskom diktatoru na pragu Europe, s milijunima spavača diljem europskih metropola.
U Bosni i Hercegovini, odnosno sarajevskoj Mahali koja isključivo sebe drži Bosnom i Hercegovinom, postoji vrlo jasan dualizam kada je u pitanju inozemni utjecaj i to na način da je američki dobar, a primjerice ruski loš, da je turski dobrodošao i s dobrim namjerama a onaj iz Beograda ili Zagreba oživljavanje imaginarnog sporazuma iz Karađorđeva i tako dalje.
Američki utjecaj posebice ima mitski status iz razloga što se smatra kako su upravo Amerikanci zaslužni za zaustavljanje oružanih sukoba devedesetih godina.
Iskustvo i činjenice ipak ne govore u prilog ovakvom stavu.
Naime, koliko god to teško bilo za provariti Mahali i njezinoj tvornici „istine“ rat u BiH je zaustavio Tuđman i hrvatska vojska vojnim akcijama 1994. i 1995. godine, uspostavljajući na taj način ravnotežu vojne moći, a u nekim segmentima i vojnu dominaciju.
Iskustvo nakon Daytonskog sporazuma s američkim utjecajem je sve samo ne dobro. Naime, američki utjecaj u BiH obilježen je kaubojskim stereotipom podjele na dobre i loše momke od kojih su što zbog vlastitih zabluda ili linije manjeg otpora a što zbog arapskih novaca i nafte, dobrim momcima od starta viđeni bošnjački političari, što je kod svih strana smanjilo interes i volju za kompromisom te dovelo do posvemašnje entropije društva i BiH de facto u status propale države.
Nestrpljenje zbog sporog napretka u poslijeratnom razdoblju kulminiralo je mandatom notornog Thomasa Millera koji je tešku jednadžbu s tri nepoznanice odlučio riješiti prostim ukidanjem jedne od nepoznanica.
Ovakav koncept prepisan je iz rješenja za američke starosjedioce odnosno indijance, a što je sam Miller navodno u jednom razgovoru najzornije artikulirao kroz svoj ‘prijedlog’ kardinalu Puljiću, „asimilirajte se ili nestanite“.
U Millerovom mandatu su donese izmjene na Ustave i Izborni zakon od strane zloglasnih Petrischa i Berrya, a koji su ishodište današnjih problema među narodima u BiH i koji su zaustavili spori ali prisutni napredak i uspostavu povjerenja u bh. društvu.
Američko otvoreno favoriziranje Bošnjaka je od njih stvorilo nasrtljivce koji drže da samo kod njih stanuje istina i pravda, a brojne među njima gurnulo u otvoreni fašizam i agresiju prema malobrojnijima (neki su izravni američki proizvod, poput opskurnog višekratno propalog političara Bajrovića).
Treba reći da svaka intervencija u korist neke od strana u BiH kod sviju smanjuje motivaciju i eliminira poticaj kompromisu, jedino mogućem putu u heterogenim društvima.
Danas je mogućnost dogovora, suglasja i kompromisa nikada dalja, a povjerenje među liderima ali i narodima nikada manje.
Zasluge za to među ostalim pripadaju i drastično pristrasnoj američkoj politici u BiH.
Stoga, neovisno o tome tko će zaposjesti Bijelu kuću u idućem mandatu pouka iz jedne narodne: “nemojte nam pomagati, izgibosmo…”.