U selu Zoranovići, do kojeg se dolazi nakon skretanja s puta prema Bjelašnici i Igmanu, žive 60-godišnji supružnici Jablanka i Zoran Vučić. Iako u blizini njihove kuće ima još desetak obnovljenih i uvjetnih kuća, oni su trenutačno jedini stanovnici u ovom selu, piše Faktor.ba.
– Na nekih kilometar-dva od nas živjeli su susjedi Bajro i njegova supruga. Nažalost, Bajro je nedavno preminuo, te je sin došao po majku i odveo je da živi kod njega. Iskreno, ni ja je samu ne bih smjela ostaviti na rubu šume, bez ikoga u blizini. Tako smo nas dvoje ostali sami u selu, ispričala je Jablanka.
– Ove razbacane kuće okolo što vidite koriste većinom vikendaši ili oni koji dođu u proljeće i posade povrće pa u jesen ponovno dođu to pokupiti – rekla je Jablanka, pokazujući tek na poneki krov koji se vidi između drveća.
Međutim, njoj i Zoranu, kako su kazali, samoća i nije toliki problem, koliko uvjeti u kojima žive, koji su nedostojni čovjeka. Imaju, kažu krov nad glavom, ali u njihovoj skromnoj kući nema niti struje niti vode. – Gotovo svaki dan idem do Sarajeva i donosim boce vode. Voda nam je neophodna, kao i struja. Iako su nam svašta obećavali iz Općine Ilidža, vodu i struju nikada nismo dobili – kaže Jablanka. Zoran dodaje kako na udaljenosti od oko pola kilometra imaju dva izvora, ali su i oni presušili.
– Ranije sam nam donosio vodu s izvora. Stavim kanistere i boce na leđa i svaki dan tako. Međutim, budući da nema kiše i da su bile velike vrućine, izvori su presušili. Tako Jablanka mora ići po vodu. To možda i ne bi bio problem da postoji neki prijevoz dovde – požalio se. Njegova supruga dodaje kako je ranije vozio GRAS-ov kombi do Dejčića, ali je ta linija ukinuta. Uvedena je nova, Centrotransova, ali ona, kako je objasnila, ide skroz okolo i ne prolazi niti blizu njihovog sela.
– Tako ja ujutro krenem prema gradu pješice. U blizini ove lokacije kombijima dovoze pse lutalice i tu ih izbacuju, pa je bilo slučajeva da su me napadali i bojim se. Čak sam tri psa dovela nama. Ono što imamo jesti, podjelimo s njima, bolje da ih nahranim, nego da me napadaju. Trojicu sam udomila u Sarajevo. U povratku obično stopiram, ali nije jednostavno ni svakome ući u auto. Svašta danas ima – kaže Jablanka.
Supružnici, kako su ispričali, nemaju djece niti bližih članova obitelji. Njihovi ih prijatelji povremeno obiđu i usput im donesu vodu ili nešto hrane. Oni sami nemaju nikakvih redovitih primanja, pa se snalaze kako znaju i mogu.
– Imamo kozu i jarca. Prodajem mlijeko od koze i pravim sir, pa od toga zaradim dovoljno da kupimo brašno i ulje. Kada je sezona, kupimo drenjke po šumi i njih isto prodajemo. Posadimo u bašti nešto povrća, koliko je nama dovoljno, ali ni u to se ne možemo pouzdati jer nemamo vode zaljevati ga. Ta voda je najveći problem. Zimi znamo topiti snijeg i davati kozi i jarcu da piju, a nekada kada ne možemo do izvora zbog snijega, taj otopljeni snijeg prokuhamo i pijemo. Nema nam druge – priča sugovornica Faktora i dodaje kako imaju još jedan problem s kojim se suočavaju – prilaz njihovoj kući. Iako su relativno blizu ceste, Zoran objašnjava kako je to sve dobro, dok ne padne snijeg.
Pokazuje na ogradu oko njihovog dvorišta, visoku preko metar, te naglašava kako snijeg ponekada zna biti toliko visok da se ne vidi vrh ograde.
– Zima kada dođe, onda je problem. Ovih 50-ak metara do ceste znam lopatati po nekoliko sati, samo da bi mogli doći do ceste. Međutim, kada očistim put, ili napada novi snijeg, ili grtalica s ceste nabaca novi na moje očišćeno, i tako sve ukrug – naglasio je Zoran. O svojim problemima, kažu, ne bi pričali, da barem imaju vodu. Bez struje bi i nekako mogli živjeti, ali nedostatak vode je to što cijelu njihovu situaciju čini puno težom. – Kada bi barem povremeno dovukli cisternu, pa barem kap vode da imamo, bili bi sretni – zaključili su.
wpDiscuz