Vuk Bačanović – Moj dida i ja

Ovo nije priča o naslijeđu. Tek jedan manji istorijski osvrt. Tek kad sam započeo sa svojim studijem istorije, počeo sam, radi lične zanimacije detaljnije istraživati ko su ljudi koji su mi biološki prethodili, kakva je bila njihova uloga u istoriji, da ne kažemo svjetskoj revoluciji. Nije da nisam imao šta saznati. Za članove ZAVNOBiH-a, odnosno poslanike Skupštine Bosne i Hercegovine, kasnije su izabrani još dr. Drago Ljubibratić, advokat iz Trebinja, Hasan Rebac, publicista iz Mostara, dr. Cvitan Spužević, advokat iz Mostara. Ovaj posljednji navedeni delegat je bio moj pradjed po majčinoj strani. Sva tri njegova sina bili su u partizanima. Otvorivši u jednoj biblioteci prašnjavu i zaboravljenu monografiju o Narodnoj republici Bosni i Hercegovini, po prvi put sam vidio njegov lik na zajedničkoj slici ministara Vlade Narodne republike.
Ministar izgradnje. “Dr. Cvitan Spužević, poznati rodoljub i ugledni Hrvat Hercegovine, duboko ganut rijetkim slavljem koje je Mostar doživio, u svome govoru naročito je podvukao zahvalnost koju narodi Hercegovine duguju oslobodiocima Mostara…” Bar tako stoji da je rekao. Iza njega je govorio drug Avdo Humo: “Nikada srpstvo nije bilo slobodnije kao danas, nikada hrvatstvo nije imalo slobode kao danas, nikada Muslimani nijesu bili slobodni i zadovoljni kao danas. Prvi put otkako postoji Bosna i Hercegovina, našli su se braća po krvi i zajedničkom poslu.
Neprijatelj je onaj koji govori da mi hoćemo da uništimo srpsko ili muslimansko ili hrvatsko ime. Sloboda vjere, sloboda savjesti i nacionalna sloboda, to su osnovna načela koja je postavio naš pokret u početku borbe i koja danas sprovodi.” Tako je mislio i Cvitan i za takvo društvo se i borio. Ali nije mu se moglo. Najprije su zilotski “komunisti” bez ikakvog suđenja poubijali sedam fratara u mostarskom samostanu među kojima i njegovog najboljeg prijatelja fra Leona Petrovića, vrsnog intelektualca i istoričara, koji nije pobjegao sa ustašama jer, očigledno, nije imao čega da se stidi i čega da se plaši.
Evo kako se Cvitana sjećao Fra Gaudencije Ivančić: “A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu (Kapora – Španca, op.a.) u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!” Na kraju su i Cvitan i Čedo doživjeli da ih oni koji su svoj tobožnji komunizam dokazivali masakriranjem nevinih nadigraju. Čak u tom smislu da su se skupa sa svojom staljinoidnom klijentelom, preko noći, transformisali u još revnosnije izvršitelje tisućljetnih snova, kosovskih zavjeta i islamskih deklaracija. Sve da bi ostali uhljebljeni klijenti i burazeri birokratskog mastodonta, dok za sve okrivljuju narod koji tobože ne valja jer nema kapitalističku radnu etiku (šta god to da bilo). Toliko o mom didu. A sad malo o “meni”. Živim i živimo u društvu autorasizma u kojem se ZAVNOBiH, sve ovisno o ideologiji koju su bivši članovi Saveza komunista vaspostavili, ili posve odbacuje ili volšebno nastoji proglasiti kamenom temeljcem sadašnjeg poretka.
Doduše, jasno je da bez ZAVNOBiH-a ne bi bilo nikakve BiH, ali je isto tako jasno da ga njegovi tvorci nisu zamišljali kao društvo sa autorasističkim kompleksom onoga što slovenački sociolog Primož Krašovec naziva “samoskrivljeno razdoblje od pola stoljeća državnog socijalizma”: “Ne postoji drugi krivac za zaostalost, siromaštvo i bijedu tih zemalja osim njihovih naroda samih, njihove kulturne degeneriranosti, njihove ‘kulture ovisnosti’ o državi, njihove intelektualne inferiornosti, a koje se smatraju nasljedstvom nekoliko desetljeća komunističkog pranja mozga i ‘totalitarne’ političke klime.” I sve to još treba da nam dodatno razjašnjavaju razni trećerazredni zapadnjački činovnici, bez osvrta na svoje smeće, koje, logikom istorijskih silnica, periferija (a to smo mi) nije kreirala, nego vječno sa zakašnjenjem primala i unosila u svoje vlastite “balkanske” arhaično surove razmirice.
ZAVNOBiH, kao i sva druga zemaljska antifašistička vijeća su bili istorijski pokušaj okončavanja takve surove i tužne sudbine južnoslovenskih naroda. Sudbine kolonijalne potlačenosti i nedostojanstvenog trčanja za skutima velikih, onih za kojima smo “zaostali” i u što smo danas ubjeđeni čvršće nego ikad. Istorijski pokušaj da sami diktiramo svoju sudbinu do maksimuma, a ne da nam je diktira kad ko stigne, to jest kada se na nas osvrne. I kada usporedimo istorijski momentum donošenja deklaracije ZAVNOBiH-a (narodi Jugoslavije u svjetskom ratu razdrobljeni interesima velikih sila) u kojoj se govori o “slobodi vjeroispovijesti i savjesti”, “slobodi zbora i dogovora, udruživanja i štampe”, “ličnoj i imovinskoj sigurnosti”, “ranopravnosti žena sa muškarcima” i nekakav dokument u današnjem momentumu (ponovne razdrobljenosti južnoslavenskih naroda u okvirima nove geopolitičke podjele) koji, po hiljaditi put, govori o “nužnim ekonomskim i socijalnim mjerama i reformama s ciljem zaustavljanja negativnog ekonomskog trenda”, šta drugo reći do: moj dida i ja, ZAVNOBiH i Dayton.
Teskt preuzet iz Oslobođenja