Znajući, dakako, za sve zločine ABiH, Izetbegović je u travnju prošle godine na iftaru u Hadžićima dokazao kako ne odustaje od svoje teze o „slavnoj“. Podsjetivši na godišnjicu osnivanja Armije BiH, konstatirao je kako je ona ličila na svoj narod te da je bila junačka vojska koja nije radila zločine.
„U Križančevu Selu nisu stradali civili“, svjedoči Izetbegović II.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Pitanje pomirenja u Bosni i Hercegovini, baš, uostalom, kao i isprike, uvjetovano je, prije svega, priznanjem ratnih zločina. Istina, u jednoj fazi isprike su gotovo ušle u modu, pojavilo se čak nekoliko balkanskih pretendenata za nasljednika neponovljivog Willyja Brandta pa se tako, primjerice, Stjepan Mesić ispričao Srbima usred Beograda prije negoli je to učinio bilo koji srbijanski vožd za agresorske zločine u Hrvatskoj. No, kad smo kod isprika koje su se, istina, od silne uporabe prometnule u političku poštapalicu, Bakir je Izetbegović priča za sebe.
Naime, nakon što se u studenome 2010., početkom svoga prvoga mandata u kolektivnom bh. rukovodstvu, u intervjuu za beogradsku TV kuću B92 ispričao za sve zločine koje je počinila Armija BiH, dva tjedan potom, u inauguracijskom intervjuu za emisiju 60 minuta Federalne televizije, Izetbegović mlađi je udario u stare (bošnjačke) tambure kada je riječ o ovoj osjetljivoj temi.
Sporadični incidenti…
„… Za razliku od ostalih dvaju naroda, bošnjački zločini koji su počinjeni pod slavnom zastavom Armije BiH – ponavljam slavnom! – bili su sporadični incidenti.“ Čime je, zapravo, parafrazirao svoga oca Izetbegovića I. koji je (i) poslijeratne zločine (ponajviše nad Hrvatima povratnicima) tumačio lakonskom rečenicom-alibijem: „Možda je to počinila i neka naša budala.“
Svih tih izetbegovićevskih bezobraština sjetio sam se evo prošloga tjedna tijekom koga su obilježavani zločini Armije BiH u Buhinim Kućama kod Viteza 9. siječnja 1994. te na području Uskoplja 10. siječnja. A potkraj godine, uoči Badnjaka, 22. prosinca 1993. „slavna“ je počinila zločin u Križančevu Selu. Baš taj predbožićni zločin s mudžahedinskim rukopisom svjedoči o tomu kako bošnjački dužnosnici, ma koje razine bili, relativiziraju tuđe žrtve.
„U Križančevu Selu nisu stradali civili i ne može se izjednačavati s Ahmićima. Problem u tome selu je što je bila bitka gdje su stradali bojovnici. Moguće da je i zapaljeno selo“, kazao je Izetbegović mlađi u veljači 2015. na Hrvatskoj televiziji u emisiji Nedjeljom u dva. Jasno, nitko nije izjednačavao Ahmiće s Križančevim Selom jer bi to onda bila otužna (i morbidna…) priča o „namirivanju krvi“, svojstvena bezočnoj partizanskoj odmazdi u Bleiburgu. Nemoguće je, međutim, da jedan visoki državni dužnosnik koji ima (i u ratu i u miru!) na raspolaganju sve potrebne obavještajne podatke o strašnoj odmazdi, 20 godina nakon rata, govori tek kao o – mogućnosti…
Nada (već) umrla?!
Što se, dakle, dogodilo u Križančevu Selu? Neposredno nakon odlaska konvoja Bijeli put, pripadnici ABiH zaposjeli su ovo selo nadomak Viteza te ga opljačkali, kuće i gospodarske objekte srušili i zapalili. Ukupno su ubijene 74 osobe: pripadnici HVO-a i hrvatski civili. U jednom danu! Uz to, 30 ranjenih i zarobljenih vojnika odvedeno je prema Počulici, naselju što graniči s općinom Zenica. Njihova masakrirana tijela predana su obiteljima nakon 39 dana, i to tek poslije inzistiranja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i Međunarodnog Crvenog križa.
Na komemoraciji žrtvama ABiH 2020. Marinko Čavara kazao je: „Nitko nije kažnjen za zločine koji su počinjeni na ovom prostoru. Ovdje su ljudi ubijeni pred svojim kućama, na kućnim pragovima, braneći svoj dom i obitelj… Oni koji su došli sa strane i to uradili, trebali su odgovarati, ali ja se nadam da će kad-tad biti kažnjeni, ako ništa Božjom pravdom.“ No, nada predsjednika Federacije gotovo da je umrla, ništa (još…) od ovozemaljske pravde za žrtve masakra nadomak Viteza. A ona druga koju Čavara priziva, ionako je neupitna.
Samo 18 dana nakon ovoga krvavoga pira, pripadnici Armije iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz izravno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa ABiH Mehmeda Alagića, upali su pod okriljem noći u Buhine Kuće među vojnike i civile, a bilo je djece, žena i staraca, te napravili pokolj. Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među žrtvama bila su i devetorica pripadnika postrojbe Munje, Travničke brigade HVO-a, koji su te noći bili na odmoru. Uhvaćeni su na spavanju, vezani žicom, mučeni, masakrirani i svirepo ubijeni. Gotovo, dakle, isti krvavi rukopis kao u Križančevu Selu, što nije teško objasniti budući da su u neposrednoj blizini bili prvi vojni logori u Europi za obuku mudžahedina. Lašvanska dolina i danas ih pamti…
Što će u Zagrebu?!
Posebna je pak priča Uskoplje. ABiH, preciznije 305. i 317. brdsko-planinska brigada iz sastava Trećeg korpusa, pod zapovjedništvom Fahrudina Agića, potpomognute mudžahedinima, napale su dio grada Uskoplja u kome su živjeli Hrvati. Vojnici su palili kuće i gospodarske objekte Hrvata te odvodili civile i pripadnike HVO-a u zatočeništvo. Cilj napada bio je ovladavanje prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Izvan borbenih djelovanja ubijeno je 20 osoba. Također, tijekom napada počinjeni su ratni zločini nad civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. I sve to izvan ratišta. Uz to, izvršeno je etničko čišćenje u selima: Milići, Ponir, Krupa, Bistrica, Batuša i Pajić Polje. Svi su Hrvati protjerani, neki ubijeni – sva je hrvatska imovina spaljena ili opljačkana. Za sve ove zločine nitko nije odgovarao.
Slijedom čega se vraćamo na onu glasovitu Izetbegovićevu ispriku za beogradske medije. Na upit kani li se na sličan način ispričati Zagrebu, kazao je kako mu se tamo baš i ne ide: „Nemam potrebe ići u Zagreb da bih kazao nešto što svaki normalan čovjek osjeća – žal zbog stradanja svakog ljudskog bića koje je nevino, bez krivnje, izloženo nasilju i stradanju.“
Nije, međutim, donedavno prvi u Bošnjaka dao povoda vjerovati mu kako uistinu osjeća žal za hrvatskim žrtvama. Primjerice, tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline, koja je trajala 316 dana, u Vitezu su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih hrvatskih civila bilo je i 21 dijete. Ranjeno je više od 2 000 vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez obaju, a 431 dijete bez jednog roditelja. S područja općine Vitez, dijela pod kontrolom ABiH, prognano je 507 hrvatskih obitelji, odnosno 1 519 osoba, njihova je imovina opljačkana, a srušeno je ili zapaljeno 530 objekata u vlasništvu Hrvata.
Nisu dirali crkve…
U Sarajevu je – čak i danas?! – naročito živahna teza kako Armija nije rušila vjerske objekte. U opkoljenom i medijski izoliranom gradu ta je priča funkcionirala jer sarajevska prvostolnica, crkva Sv. Ante, novosarajevska crkva Presvetog Trojstva… uistinu nisu dirane. (A, eto, katedralu je, zbog „slučaja Bleiburg“, trebalo čuvati gotovo 30 godina poslije Daytona.) No, tijekom rata postrojbe ABiH su, prema knjizi Slobodana Praljka Srušene i oštećene crkve i vjerski objekti u BiH u ratu od 1991. do 1995., uništile 38 župnih crkava, 37 ostalih crkava, 94 kapele, 49 župnih kuća i ostalih župnih objekata, 7 samostana i 94 katolička groblja. Uz to, četvorica pripadnika te vojske ubila su 13. rujna ’93. gvardijana samostana u Fojnici fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića.
Znajući, dakako, sve to, Izetbegović je u travnju prošle godine na iftaru u Hadžićima dokazao kako ne odustaje od svoje teze o „slavnoj“. Podsjetivši na godišnjicu osnivanja Armije BiH, konstatirao je kako je ona ličila na svoj narod te da je bila junačka vojska koja nije radila zločine.
„Takav narod koji je užasne zločine pretrpio, a nije ih uzvratio, historija nije upamtila. Trebamo pamtiti našu Armiju i najbolje sinove koji su je činili“, potaknuo je hadžićki ramazanski skup koji je ujedno bio i dio, pokazat će povijest, neuspješne rane predizborne kampanje toga pretendenta na bošnjačku fotelju u Predsjedništvu BiH.
Ne pamti, međutim, samo povijest armiju koja, eto, liči na tvoj narod. Pamte je i obitelji brojnih njezinih žrtava.
wpDiscuz
