Želite biti cool i dokazati svijetu i čaršiji kako pratite svjetske kako tijekove tako i tokove kako tu tako i one van zemlje?
Ne želite da vas promatraju kao provincijalnu neznalicu i nazadnjaka u urbanom centru u kojem studirate?
Cilj vam je piti kavu s pravom urbanom rajom iz centra?
Cilj vam je jednog dana aplicirati na neki grant ili možda čak upoznati samu Jasmilu Žbanić ili uloviti selfie sa Mirom Furlan lično?
Iako znate da je politika većinskog nacionalizma prema vašem gradu nepoštena vama je dosta nacionalizma i nacionalističkog sranja, nije to vaš rat i smatrate da je rješenje jednostavno u tome da se to prevaziđe i zaboravi?
Imamo savjet za vas – postanite Jugonostalgičar!
Nema veze što nikada niste živjeli u Jugoslaviji. Status Jugonostalgičara nudi vam nekoliko pogodnosti u samom startu.
Evo i kojih!
1) Automatski se deklarišete kao univerzalan, uljuđen i pristojan građanin.
Nema veze što ste možda nenačitani, neobrazovani i što je možda baš taj nacionalist s kakvim polemišete obrazovaniji od vas. Ne brinite se! Vaš stav jugonostalgičara moralno je superiorniji i društveno prihvatljiviji!
Premda je i ideja jugoslavenskog nacionalizma puno starija od Tita i Partije, i premda je i jugoslavenstvo ništa drugo nego puki nacionalizam, na sreću to se zaboravilo pa se ulaskom u skup jugonostalgista automatski deklarišete kao antinacionalist.
2) Automatizmom postajete antifašist!
Iako su komunisti ogadili ideju antifašizma mnogom istinskom antifašisti nakon 1945-e kada su se masovnim ubojstvima po Jugoslaviji spremali za velike pozicije, mediji u Jugoslaviji, koju volimo i koja je super jelte, o tome nisu izvještavali pa nema potrebe da se zamarate time. Tu i tamo će netko izbaciti fotografiju neke jame, kosti nekog djeteta koje je odstrijelio Titov režim će proviriti iz zemlje, al nemojte se šokirati na to. Samo ga optužite da je nacionalist i idite dalje. (Ako u obitelji imate nekog streljanog dedu, ujaka, daidžu, amidžu, kojima je suđeno prijekim metkom u potiljak bez ikakvog suda, metkom od strane KPJ, kako u ratu tako i godinama poslije rata, to nikako ne spominjite. Ako ste iz Ljubuškog, Foče, Livna, Imotskog, recite da vaša obitelj vuče korijene iz centralne Dalmacije i šlus ;)
3.) Kao deklarirani jugonostalgičar imate brdo pogodnosti – putovanja na razne seminare, konzumiranje seksa s pripadnicima i pripadnicama raznih nacija i nacionalnosti, daleko od kuće, tako da kvartu, selu i rodbini ne morate pojašnjavati što ste radili prošli vikend. U pravilu se radi o luksuznim hotelima, koje plaćaju strane NGO fondacije kojima je cilj tržišna i bankovna unitarizacija postjugoslavenskog prostora. Hoteli su to koje doduše radnička klasa Jugoslavije nije vidjela, jer je bila uvjerena da oni ne postoje, ali šta sad, vi pričajte da je svaki radnik Jugoslavije to konzumirao i da ste baš nesretni jer eto vi niste imali privilegiju biti taj sretni jugoslavenski radnik.
U nastavku naučite kako napisati jugonostalgičarski tekst. Vrlo je jednostavno!
Morate se samo držati laži odnosno dozirane istine ako ne želite lagati. Jer ako budete iznosili sve činjenice od jugonostalgije ništa. Za primjer ćemo uzeti sjajan tekst koji je danas objavio portal exyugoslavija.com
Uvod mora biti kratak, bez pretjeranog filozofiranja i osvrta na širu sliku stvarnosti u Jugoslaviji. One koji ne misle kao vi uopće ne spominjite niti se osvćite na razloge njihove mržnje prema Jugoslaviji. Time im samo dajete na značaju. Samo pišite pozitivnim tonom a sve negativne slike preskočite. Neistomišljenike nazovite jednostvno “neki” ili “neki tamo”. Evo primjera uvoda:
Dok neki nimalo ne žale za Jugoslavijom, drugi nalaze niz razloga zbog kojih tvrde da im je život u SFRJ bio bolji. Donosimo vam listu od 15 razloga zašto je nekada bilo bolje!
Evo vidite. Ovo je sjajan uvod, naglasak teksta je stavljen na pozitivan sentiment prema Jugoslaviji. A sve ono loše je stavljeno samo u jednu jedinu riječ “neki”. Čitatelja suptilno navodite na pomisao da se o tom nečem i o tim nekima koji ne žale za Jugoslavijom nema šta pričati. Oni su, naprosto glupi, pa Jugoslaviju jednostavno mrze i to je to. Nemate tu šta pametno dalje elaborirati. Dajte čitatelju osjećaj da takvi nisu vrijedni spomena. Ni oni ni njihovi agumenti a kamo li njihov doživljaj Jugoslavije. Na neki način ih u podtekstu proglašavate nižom vrstom, što oni i jesu, iako to ne smijete javno reći jer bi time ušli u mračno područje fašističkog diskursa. A mi nismo fašisti jel tako? Tako jeee…
U nastavku navedite neke primjere iz Jugoslavije koje smatrate pozitivnima i nemojte ići dalje u priču, jer svaka priča iz Jugoslavije ima i drugu stranu. Navedite samo pozitivnu strenu. Slijedi nekoliko primjera kako se to radi. Krenite s nekim općim i karakterističnim pojmovima i radite paralelu s današnjim stanjem u društvu. Budite koncizni, brzi i nečujni. Kao partizan koji se spušta u selo po janje. Evo primjera:
Tržište
Racionalni ljudi žale za tržištem. Tržište od 22 milijuna ljudi daje više prilika za zaradu. Omogućuje proizvodnju većih serija proizvoda sa nižim konačnim cijenama. Carine i druge prepreke su manje. Danas imamo tržište od 550 miliona ljudi koje je dvadesetak puta veće od jugoslavenskog. Ali, na tržištu Unije mi smo najnerazvijeniji.
Ovo je sjajan primjer kako treba pisati. Kada pišete o tržištu u Jugoslaviji obavezno naglasite njegovu veličinu. Kažite da je bilo daleko veće nego danas. Ne spominjite činjenicu da je jugoslavensko tržište bilo zatvoreno i da nije bilo slobodno. Pokušajte ubaciti laž da su carine bile manje. Znate da su bile veće ali mladi ljudi to ne znaju, kao što ne znaju da je zbog zatvorenosti tržišta divljala inflacija a dinar bio bezvrijedan na svjetskom tržištu i da ste s jugoslavenskim dinarom prelaskom jugoslavenske granice mogli ostati vrlo brzo gladni. Ništa to ne spominjite osim što možete reći da je danas eto tržište veće a da smo mi najnerazvijeniji. Time sugerirate naivnom čitatelju da smo mi bili najrazvijeniji iako smo i tada bili na samom dnu Europe. Idite na drugu temu…
Socijalna prava
Zdravstvo i školstvo bili su besplatni. Liste za čekanje bile su kraće. Radno je mjesto bilo sigurno kao smrt – praktički vam ga niko nije mogao oduzeti.
Ovo je također lijep primjer mudro napisanog pasusa. Autor ovdje pametno preskače govoriti o kvaliteti zdravstva, broju neuspjelih operacija, broju umrlih od tuberkuloze, o trajanju životnog vijeka, o stanju u zdravstvu u ruralnim krajevima Jugoslavije, o jugoslavenskoj naciji kojoj fali pola vilice zbog katastrofalnog stanja u stomatologiji. Isto tako autor je fantastično preskočio govoriti o režimskom neslobodnom školstvu koje je bilo prepuno ideologije Velikog Vođe i ispiranju mozga, školstvu koje je puno više ličilo na školstvo Sjeverne Koreje danas nego jedne europske zemlje. Autor također vrlo mudro ne govori o šansama za školovanje vani. Ne spominje režimske uvjete koji su vladali na filozofskim fakultetima Jugoslavije gdje se zabranjivala slobodna misao. Ovo je možda najbolji primjer kako treba pisati o Jugoslaviji. Jednako tako izvrsno je obradio temu radnog mjesta. Da točno je, radnik je bio zaštićen kao vuk, ali ne spominjite da je Jugoslavija muku mučila s tim što nikome nije mogla uručiti otkaz, pa i radnicima koji bi na radnom mjestu zabušavali i ljenčarili. Vidite kako je ovaj autor to mudro odradio. Ne spominjite da se Jugoslavija zaduživala kako bi tim radnicima isplaćivala plaće i kako su ti krediti zapravo krediti koje otplaćuju današnje generacije na ovaj ili onaj način.
Milicija
Neke stvari koje vam današnja policija riješi u roku nikad, milicija je rješavala u roku odmah. Nisu se pretjerano morali brinuti oko ljudskih prava, nezavisne kontrole, i slično. Pendrek su zvali “odgojna palica”.
Fantastično napisano! Neki ljudi su zbog pendreka i odgoja milicije u Jugoslaviji ostali trajni invalidi. Neki se nikada nisu vratili kući. Milicija, režim, pendrek države Jugoslavije nešto je što jako kompromitira cijelu priču o idili naše nekadašnje zemlje. Zato je jako važno kada pišete o miliciji Jugoslavije pokušati im učitati što simpatičniji prizvuk. A kad netko spomene pendrek pokušajte to olako prokomentirati kao nešto što se moralo, odgojna metoda i slično, i preskočite što prije na novu temu jer naši sponzori se jako vrijeđaju kada se dira u ljudska prava i slobode tako da kad je u pitanju Milicija morate biti jako mudri i što prije ići s teme.
Kontejneri
Nikada ni jedan čovjek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima. Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi.
Genijalan pasus! Ako bi netko jedan dan radio doktorat na temu “sociologija kontejnera” onda bi došao do zaključka, da u doba najbogatije Jugoslavije, kopača po kontejnerima nije bilo. U isto vrijeme bilo ih je u najsiromašnijoj zemlji Europe. Zašto je to tako? Jugoslavija nije bila potrošačko društvo. Nije bila niti zemlja kontejnera niti viška proizvoda. Nije u kontejnerima Jugoslavije bilo otpadaka kruha, mesa, coca-cole, bačenih elektroničkih proizvoda koji su zamijenjeni novima. Nije gladan u zemlji sirotinje imao šta niti iskopati po kontejnerima. Čak i onaj koji je bio povlašten u tom sistemu nije bacao kruh i hranu ako ju je mogao iskoristiti sutra. Na svemu se štedjelo. Trgovine Jugoslavije bile su trgovine praznih polica, a država zemlja ljudi gladnih želudaca, zemlja dirigirane državne ekonomije s ogromnim problemima u ekonomiji. Ljudi su se na sve načine pokušavali dokopati nekog stranog proizvoda, radilo se tu o hrani, elektronici, vozilu ili bilo čemu drugom. Strano je bilo sinonim za kvalitet. Jugoslavenski proizvod značio je lošu i kvarnu robu. Ljudi su kao svetinju čuvali limenke od coca-cole koje su služile kao kutije za olovke! Levis farmerice predstavljale su statusni simbol, a ljude koji su imali novca za letjeti s avionom gledali smo kao vanzemaljve. Malo je toga što je u Jugoslaviji bilo cijenjeno kao naše, kvalitetno domaće. No sve to sada zaboravite. Priča o kontejnerima zgodna je fora kako možete dobiti naivne mlade mase u ideju Jugoslavije. A ovaj autor je to uradio fantastično. Preskočite i podatak da je Jugoslavija imala ogromnu “trbuhom za kruhom” emigraciju, jednu od najvećih u Europi, koja je usljed praznih kontejnera otišla za Njemačku i druge europske zemlje. Zemlje punih kontejnera.
Navest ćemo sada par kontra primjera koje trebate izbjegavati jer se lako obaraju u argumentaciji i debatama:
Ne spominjite Kinematografiju
Npr: “Jugoslavenski su filmovi dobivali nagrade u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Karlovym Varima, pa čak i Oscara.”
Ovo je recimo teza koju će vam neistomišljenik lako oboriti, budući da filmovi s prostora Jugoslavije danas dobivaju puno veće nagrade, glumci s prostora Jugoslavije su počesto svjetske face koje zarađuju ogromne novce danas jer im je dopušteno uključivanje u svjetsko tržište. U to doba prosječan Jugoslaven nije imao pristupa svjetskoj kinematografiji a jugoslavenski glumački talent nije bio dostupan svjetskoj javnosti kao i nogometaši npr, koji su dočekali tridesete u jugoslavneskoj ligi, pa bi na kraju umirali kao socijalni slučajevi jer ozbiljna novca nisu zaradili. Bio bi događaj mjeseca ako bi državna televizija prikazala film tipa “Krvavi sport” sa Van Dammom i a danas gotovo svaka privatna televizija odvrti brdo nekadašnjih filmskih hitova u pauzama između dvije pivske reklame.
Ne spominjite Vanjski dug
“Jugoslavija je 80-ih upalila sve crvene alarme zbog vanjskog duga koji je narastao na 20 milijardi dolara. Bila je to predratna situacija. Iako je riječ o dugu države a ne opštem dugu, valja imati na umu da su današnje republike bivše Jugoslavije dužne preko 170 milijardi dolara.”
Ne dotičite se teme vanjskog duga. I ekonomskog sloma Jugoslavije. Jer on najbolje dokazuje da je priča o idiličnoj zemlji bila sapunica. Sami znate koliko je nekada vrijedilo 100 njemačkih maraka a koliko vrijede danas. Samim time što mislite koliko je nekada u realnoj kupovnoj moći i zaduženosti bilo 20 milijardi dolara? Ako si postavite pitanje kao to da se uspješna zemlja uopće toliko zadužila onda ćete tek priču odvesti u neželjenom smjeru. Štoviše, da Jugoslavija nije imala toliku ekonomsku migraciju, ljude koji u Jugoslaviji nisu mogli naći posla, ekonomski slom Jugoslavije dogodio bi se već početkom 70-ih.
Ne spominjite BDP
“Bruto proizvod većine država bivše Juge danas tapa u mjestu.”
Ovaj agrument je također lako oboriv. BDP naime ne stoji u mjestu. Kod većine država bivše Jugoslavije raste. Naročito u Sloveniji i Hrvatskoj. Ako otvorite pitanje BDP-a Jugoslavije doći ćete do poraznih podataka.
Ne spominjite ni temu Deložacije
“Vrlo kratko: nije bio deložacija.”
Ovaj argument odvest će vas na razgovor o tome tko je to u Jugoslaviji uopće imao pravo na društvene stanove pa će vas zločesti nacionalist sugovornik pobjediti jer će lako dokazati da nismo bilo društvo jednakih sa jednakim šansama.
Ne spominjite ni u ludilu temu Kredita
“Vrlo kratko: nekad su krediti zadavali glavobolju bankama a ne građanima, a 80-ih bi vrijednost kredita zbog inflacije bila svedena na kutiju šibica. Dakako, nisu mogli svi dobiti kredit, ali oni koji su ga dobili bili su sretnici.”
Recimo ova vrsta argumentacije sama sebe pobija. Čije su bile banke ako ne državne? Ako je država dijelila kredite koji su zadavali glavobolju državi što to znači? Ništa drugo nego da je netko u vrhu države na štetu države dijelio kredite povlaštenoj klasi, koja je onda živjela na račun nepovlaštene klase. Drugim rječima, vladajuća partija je jela vlastitu ekonomiju izrabljujući niži sloj. Vrijednost novostvorenog proizvoda nije mogla servisirati njihove apetitet. Podijelili su više kredita sebi no što su im narodi i narodnosti Jugoslavije te kredite mogli vraćati. Jer plaće kojima su vraćali kredite opet su plaće koje su primali na državnim plaćama, dakle iz rada, i znoja širokih slojeva društva. Daljnjom pričom o kreditima doći ćete do zaključka da oni koji danas žive u nekadašnjim jugoslavenskim stanovnima žive zapravo u tuđim stanovima. To nisu stanovi koje su oni zaradili. Nego su to stanovi oteti od rada i znoja građana Jugoslavije.
Ne spominjite temu Zaposlenosti jer je lako oboriva
“Nezaposlenost je bila i do četiri puta manja nego danas.”
Točno bila je, na Kubi je danas također nezaposlenost manja nego tu. No vrijednost plaće u to vrijeme bila je nikakva. S jugoslavenskom plaćom niste mogli kupiti nego jugoslavenski proizvod, put van zemlje, kupovina neke strane marke to je bio samo daleki san. Osim toga ako otvorite temu nezaposlenosti postavit će vam se pitanje otkud onda ekonomskih migranata iz Jugoslavije širom svijeta? Što je radio nezaposlen Jugoslaven? Je li imao pravo smijeniti vlast kao danas? Nije. Samo bi otišao.
Ne spominjite temu Krađe i korupcije, naprosto je naivno vjerovati da je nije bilo…
“Bile su neusporedivo manje nego danas. Svi pojavni oblici, izuzev onih koji su vezani za prirodu sistema, postojali su kao zametak ovoga što se danas razvilo do čudovnišnih razmjera. Neki pojavni oblici krađe i korupcije mogući su samo u kapitalizmu, poput menadžerskih kredita, kredita s deviznom klauzulom, uništavanja tvornica kako bi se dobili placevi, i sl.”
Doba Jugoslavije je doba u kojem je prilika za korupciju i krađu dana samo članovima partije na funkcijama. Mediji tog vremena također su pod kontrolom partije. Tvrditi da nije bilo korupcije i krađe ne možete zato jer eto mediji nisu pisali o tome. Iako ljudi tog vremena, naročito tajnice, koje su počesto bile ljubavnice komunističkih direktora jako dobro znaju u kojem opsegu su bile te krađe. Otkud uostalom mnoštvu partijskih dužnosnka stanovi i imovina vani nakon raspada Jugoslavije? Otkud ljudi s kešom u privatizaciji 90-ih? Tko je uostalom projektirao slom društvenog vlasništva ako nisu oni koji su imali novac za privatizaciju društvenog vlasništva? Otkud im taj novac? I tko je sukladno ovoj logici taj koji je gurnuo Jugoslaviju u rat – povlaštena klasa Jugoslavije ili netko drugi?
Nadamo se da ćete ovog teksta biti bolji Jugoslavne, i da ćete ideju jugonostalgije braniti i predstavljati na kvalitetniji način. Želimo Vam da što prije upoznate npr. Svetlanu Broz!
I na kraju. Ako se pred vama nađe ozbiljan sugovornik koji ima jače argumente, uvijek ga , ako ne ide falsificiranje priče, možete pokušati prevariti ovim falsifikatom naslovnice Forbesa koji je već poharao mnoge jugonostalgičarske medije. U svakom slučaju sretno i Smrt fašizmu! Ponekad, sloboda i istini…
poskok.info
wpDiscuz