Vjera u EU, službena vjera BiH

Islam, pravoslavlje i katolicizam su, čini se, vjere koje je pogazilo vrijeme. Međunacionalni sukobi od prije 20-ak godina su dokazali da oko toga nema konzenzusa. Jedni ne priznaju Isusa ni Oca mu kao svoje, o Duhu Svetome da ne govorimo.
Drugi uporno neće da priznaju Alaha kao Boga a Muhammeda kao njegovog poslanika. Da ne govorimo o Jehovinim svjedocima, oni ni na vrata nisu više dobrodošli. Ipak, jedna vjera je zajednička svim narodima i dužnosnicima u BiH. Ne, ne radi se o političkom opredjeljenju niti o želji za boljim životom, radi se upravo i isključivo o vjeri, o sljepoj vjeri koja, baš kao ni druge vjere, ne trpi dokazivanja i preispitivanja.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Nije teško dokazati da se radi upravo i isključivo o vjeri. Čovjek kada namjerava ući u rasklimatan auto, prekrsti se ili zazove pomoć Alaha dž.š, poželi sebi sreću a vozilu dovoljno života i snage da nas čitave dovede do odredišta. Svaki od nas je nekad imao takvo auto ili ga barem vozio. Nažalost, mnogi od vas imaju još uvijek takva vozila. Ipak, čovjek nekako povjeruje u vozilo, uđe u njega i, s Božjom pomoći, upali motor i krene. Tako je to kad čovjek nema izbora. Vjera u Boga djelomično tada prelazi u vjeru u auto.
Razdrdana skalamerija s koje je upravo otpao najvažniji dio, Europska unija, još uvijek prodaje karte za ukrcaj. Naivni putnici za nigdje još uvijek pružaju željne ručice prema vagonima koje još uvijek vuče raspadajuća njemačka lokomotiva. Njemačka lokomotiva već zabrinuta količinom slijepih putnika iz Afrike i Azije, puni se i dalje, pojedini vagoni su odbili ukrcaj nesretnih putnika za bolje sutra ili kakav – takav život. Još uvijek prodaju putničke prospekte u kojima su slike naših, a mladih i uspješnih. Mi čuvamo slike mladih i neuspješnih, ništa nam manje dragih zbog toga. Kako god, engleski dio je otpao, nema natrag. Ne znamo koji će sljedeći otpasti. Pokušaj da se zamijeni hrvatskim, bosanskim ili srpskim, možda makedonskim dijelom, neće uspjeti. Nikad ne uspijeva.
Englezi su, ako niste znali, bili uplašeni primjerom Québeca. Francuski Québec  je imao referendum u kojem je 51% građana odlučilo da francuski Québec ostane dio engleske Kanade. Zašto? Pa, nisu svi u Québecu  Franci. Nisu čak ni svi frankofoni u Québecu Franci. Nisu čak ni svi Franci Franci. 51% je većina, francuska ili ne, tako demokracija veli. Pa, zašto onda ne raspišu novi referendum? Pa, ne mogu. Neće više ni moći, nema smisla. Sad bi omjer bio 60% za ostanak u engleskoj Kanadi. Naselilo se dosta Ne-Francuza. Englezi su, s pravom, imali isti strah. Skupa sa Škotima i Ircima, doseljenici će im, bojali su se, zauvijek oduzeti Englesku i učiniti je dijelom nečega u čemu više neće biti Englezi i neće više imati šansu da iziđu iz toga. Sviđali se to meni? Ma baš me briga. Samo kažem. Ovim našima u Engleskoj se ne sviđa. Ma i za to me baš briga.
Stid me priznati, ali ja baš nešto i ne vjerujem u tu EU. Samo se nadam da EU do sada nije napravila kakvu inkviziciju. Bolje da i ne mislim na to. Odmah mi na oči dođe sestra Merkel kako poda mnom potpaljuje vatricu a oduševljeni europseizirani puk urla „spali nevjernika“…