Amfiteatar koji se nalazi u sklopu Eko sela „Čardaci“ u Vitezu odnedavno je bogatiji za još jednu umjetničku instalaciju. Radi se o spomeniku koji uključuje tri skulpture i bazen u koji skulpture uriniraju.
Skulpture predstavljaju tri konstitutivna naroda u BiH, a bazen – državu. Instalacija je, simbolično, nazvana „Sloga“, a inspirirana je (su)životima svih nas, piše Jurija Milović za Dnevnik.ba.
Sama instalacija je odgovor na djela Češkog kipara – Davida Černog. Čeh je u umjetničkim krugovima izuzetno poznat po svojim provokativnim djelima sa snažnim naglaskom na društvenu kritiku.
Nakon objave informacije o postavljanju umjetničke instalacije priopćenjem za javnost oglasio se OO SDA Vitez navodeći kako umjetnik „zloupotrebljava slobode umjetničkog izražavanja u svrhu kontinuiranog izjednačavanja patriota države Bosne i Hercegovine i onih koji je otvoreno i potajno ruše.“ (?)
Kako to, točno, viteška umjetnička instalacija ugrožava sigurnost građana i zašto SDA osjeća potrebu zveckati oružjem?
Za početak – što je sloboda stvaralaštva?
„Sloboda općenito označuje stanje u kojem subjekt može djelovati bez prisile i zabrane, posjedujući sposobnost samoodređenja izborom cilja i sredstava da se on postigne. Sloboda je nedostatak nužnosti, slobodno je ono što nije nužno.“
Umjetnička sloboda ili sloboda umjetničkog stvaralaštva bi prema tome bila ona vrsta stvaralaštva koja je neograničena i nekontrolirana od strane društveno – ekonomskih okolnosti, no – je li to zapravo moguće? Kada društveno – ekonomske okolnosti ne bi imale nikakav utjecaj na stvaralaštvo, kakvo bi to stvaralaštvo bilo? Upravo je ono što se događa nama i oko nas najveća inspiracija i motivacija za stvaranje. Kako teoriju umjetnosti primijeniti u Bosni i Hercegovini gdje je svaka sfera javnog i društvenog djelovanja kontaminirana političkim (ne)prilikama?
Prva i osnovna svrha umjetnosti jeste da izazove reakciju. SDA svojom reakcijom otvoreno zvecka oružjem iako, ranije u priopćenju, navode da su – upravo oni – ti koji se godinama bore protiv ‘rušenja države’.
„Bošnjaci i bosanski patrioti su ginuli za državu Bosnu i Hercegovinu i opet će ako bude trebalo.“
Zanimljivo je i to da se SDA, u ovom konkretno slučaju, ne personificira s nijednim od tri skulpture koje uriniraju u bazen-državu, nego – s bazenom.
Na kraju priopćenja traže da se instalacija ukloni jer „vrijeđa nacionalnu pripadnost Bošnjaka i ostalih patriota”.
Kome to, kroz povijest, smeta umjetnost?
Prvo javno spaljivanje knjiga, dakle – uništavanje umjetnosti, upriličili su nacisti 10. svibnja 1933. godine kada su spaljene knjige Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franza Werfela, Maxa Broda, Franza Kafke i mnogih drugih Židova, odnosno – državnih neprijatelja.
Znači li to da je viteški umjetnik prijetnja za BiH, umjesto smjeli kritičar vlasti, kako ‘njihove’, tako i ‘naše’?
Ciljano poziv na uništavanje umjetnosti pretpostavlja stanovito razumijevanje značenja, dosega, mehanizama i zakonitosti same umjetnosti i njezine uloge u kolektivnom pamćenju. Bez toga bismo njezino uništavanje, mnogo jednostavnije, mogli protumačiti kao običan čin bezumlja i ignorancije kojemu je okidač postao nataloženi višak frustracije i agresije.
Dakle, unatoč nerazumijevanju iste, umjetnost je porazila intelektualni krug ‘bosanskih patriota’ samim svojim bistvom.
Da bi se, u idealnoj SDA državi, ispunili uvjeti za legitimno miješanje u korištenje slobode umjetničkog izražavanja instalacija bi morala biti prijetnja teritorijalnom integritetu; prijetnja javnoj sigurnosti; ugrožavati nepristranost sudstva; ugrožavati zaštitu zdravlja.
Što, od navedenog, instalacija čini? Osim ugrožavanja poznato krhkog nečijeg kolektivnog intelekta – ništa.
Stoga, ne bi bilo loše da u idućem priopćenju za javnost SDA pojasni na koji to način umjetnička instalacija zloupotrebljava slobodu umjetničkog izražavanja, tim više što ova stranka ima primjedbe i na „zloupotrebe“ medijskih sloboda./HMS/
wpDiscuz
