Orban, barem iz vlastite perspektive, radi perverzno dobro. Teško je zamisliti što bi mu moglo umanjiti snagu, kaže Marton Gergely.
Kad je 2007. godine sociolog Sik Endre (67) Mađare pitao bi li im smetalo kad bi im se u susjedstvo doselilo nekoliko Pirezijaca, njih čak 59 posto bez razmišljanja je odmahnulo rukom.
Nema šanse!
Većina njih ne bi ih bila pustila niti da uđu u državu, a kamoli podnijela da im se po nacionalno izrazito homogenom kvartu prešetavaju pripadnici tog čudnog i krajnje neobičnog naroda.
Ipak, najneobičnije u vezi s Pirezijcima Mađari nisu mogli ni pretpostaviti: bila je riječ o potpuno izmišljenom narodu koji je Endreu i njegovim kolegama iz Instituta Tarki samo bio poslužio da provjere stavove sunarodnjaka prema migraciji.
“Ma to nije upitno, Mađari su zatvoren i ksenofobičan narod. O tome jasno svjedoče podaci koje kao istraživač prikupljam još od 1992. godine”, govori mi Endre dok sjedimo na terasi kafića Angelika u Budimpešti.
Dvadesetak metara dalje teče Dunav, a Sik Endre ima direktan pogled na mađarski Parlament, jednu od najreprezentativnijih i ujedno najvišu zgradu u zemlji te treću po veličini zgradu parlamenta u svijetu.
Pogled mu djelom zakriva autobusna stanica s billboardom.
“Narod je odlučio: zemlja mora biti obranjena”, piše na plavo-bijelom plakatu, i to je samo jedna od brojnih verzija propagandnih poruka kakve je mađarski premijer Viktor Orban – za novac poreznih obveznika – postavio po svim većim mađarskim prometnim punktovima.
“Dođete li u Mađarsku, morate naučiti naš jezik.”
“Dođete li u Mađarsku, ne uzimajte naše poslove.”
“Dođete li u Mađarsku, pridržavajte se naših zakona.”
Malo su ti natpisi na mađarskom jeziku mogli sugerirati imigrantima – kojima su navodno bili namijenjeni, ali su zato puno veći efekt imali na Mađare, narod koji će samo nekoliko mjeseci nakon te kampanje početi žicom ograđivati svoje ugrožene nacionalne interese.
Pa ipak, ono što je začudilo značajan dio navodno humanijih zapadnoeuropskih zemalja u Mađarskoj je rezultiralo nikad većom popularnošću narodskog premijera, čovjeka koji stremi postati ocem europske desnice.
Unatoč njegovu nikad gorem PR-u na europskoj političkoj sceni, Mađari već dugo nisu s toliko divljenja gledali svog premijera.
“Ne bih baš rekao da je u pitanju ljubav, ali činjenica jest da Viktor Orban, barem iz vlastite perspektive, stvari radi perverzno dobro i da je u ovom trenutku teško zamisliti ikakve veće izazove koji bi mogli umanjiti njegovu snagu. I dalje je onaj isti arogantni frajer koji odlučuje o svemu, počevši od toga tko će graditi ceste pa sve do vlasnika mađarskih medija”, nezadovoljno mi priznaje 39-godišnji Marton Gergely.
Gergely je zamjenik glavnog urednika jednih od rijetkih preostalih lijevih mađarskih dnevnih novina Nepszabadsaga, izdanja u vlasništvu austrijskog Axela Springera.
Oni su dosta kritični prema Orbanovoj Vladi, posebno nehumanom načinu na koji se obračunavaju s migrantima.
Kritizirati Orbana u Mađarskoj međutim postaje sve teže.
Prema posljednjim podacima, njegova stranka Fidesz baš je zahvaljujući migrantskoj krizi opet uspjela vratiti popularnost na 32 posto. Povećali su razliku s ekstremno desnim Jobbikom, od kojeg ih je još u srpnju ove godine dijelilo možda sedam postotnih bodova.
Brzo nakon uslijedili su i prvi značajniji ekonomski rezultati.
Prvo su Mađari dočekali vijest da im je javni dug pao ispod 77 posto BDP-a, industrija je procvjetala za 7,7 posto, forinta ojačala na 304 za jedan euro, a bruto investicije u fiksni kapital prvi put porasle, i to nakon pet negativnih godina.
Predviđanja govore da bi mađarska ekonomija ove godine mogla rasti između 2,8 i 3,3 posto, iako bi mogla poslovati i bolje jer joj BDP i dalje iznosi samo 68 posto europskog prosjeka.
Kriza je završila i samo su se rijetki zamarali propitkivanjem što zaista stoji iza uspjeha jednog od najstrožih europskih konzervativaca.
I mrze li Mađari doista baš sve što je strano?
Hoće li im migranti uistinu oteti poslove?
I je li u ekonomiji baš sve najednom perspektivno, kako im se to sad prikazuje?
Kako mi objašnjava 28-godišnji sociolog i aktivist Balint Misetics (prezime se čini kao da je hrvatskih korijena, ali kaže mi da njegova obitelj ne pamti Hrvata među precima), slika Mađarske kao ksenofobične i izrazito antimigrantske države prvenstveno je posljedica pomno odabranog i promišljenog političkog okvira, a priča je, siguran je Misetics, mogla otići i u sasvim drugom smjeru.
“Istina, Mađari su ksenofobični kad se gledaju rezultati anketa, ali čovjek nije nužno rasist samo zato što je osjetio strah nakon što mu je predstavnik vijeća gradske četvrti sustavno govorio da su migranti lopovi i kriminalci. A mogao je govoriti i drukčije”, tumači mi Misetics koji se posljednjih mjeseci priključio nekoliko tisuća mađarskih entuzijasta koji su migrantima pružali direktnu pomoć.
Uz to što je aktivist, Misetics se školovao za sociologa u New Yorku, na Berkeleyu i Oxfordu, a danas je među najboljim mladim mađarskim stručnjacima za pitanja beskućništva i socijalnih politika.
Kaže mi kako je porastu izrazito nacionalističke i ekstremno desne retorike, između ostaloga, pogodovala činjenica da je ljevica u Mađarskoj praktički izumrla.
“Da parafraziram jednog od najvećih živućih mađarskih filozofa Tamasa Gaspara Miklosa, mađarska politička arena sastoji se od dvije desne opcije. Jedna je nacionalistička i ksenofobična krajnja desnica, a druga je liberalna, površno politički korektno nastrojena desna opcija. Ono pak što je preostalo od opozicije za mene ne može predstavljati socijalističku struju jer je godinama sustavno podržavalo i kriminalizaciju beskućništva, i privatizaciju zdravstva, i borbu protiv migranata i privatizaciju nacionalnih poduzeća”, priča mi Balint dok sjedimo na terasi u blizini Instituta Milestone, gdje je upravo držao predavanje.
U Mađarskoj, dakle, praktički ne postoji lijevo, čemu je najbolji primjer bivši mađarski socijalistički premijer Ferenc Gyurcsany.
Europski mediji prije mjesec dana masovno su prenosili fotografije Gyurcsanyja koji je u kući udomio jednu imigrantsku obitelj, zaboravivši mu potpuno da je tjednima prije toga bio glavna opozicija najvećem mađarskom izbjegličkom kampu u Debrecinu, oštro se protivivši zadržavanju migranata na domaćem tlu.
Stali su se uostalom javljati i brojni drugi mađarski lijevi intelektualci – poput Gyorgyja Konrada ili Imre Kertesza, s porukama kako inače ne podržavaju orbanovsku politiku, ali kako mu u slučaju izbjeglica – i oni daju za pravo.
Rijetko tko pritom se sjećao kako Orban imigrante gotovo da nije spominjao sve do studenoga 2014., kad mu je popularnost naglo počela padati u korist Jobbika, ekstremno desne opcije koja je na scenu stupila 2006. zahvaljujući ksenofobičnoj kampanji protiv Roma.
Prema riječima Bulcsua Hunyadija, 35-godišnjeg analitičara iz budimpeštanskog think-tanka Political Capital, nekoliko je faktora koji su tada doveli do pada popularnosti Fidesza.
“Stranka se susrela s korupcijskim skandalima i dosta lošim PR-om, a sve je kulminiralo kad je u listopadu prošle godine SAD odbio izdati vize za šest Mađara upletenih u afere”, prisjeća se Hunyadi.
Dakle, osipalo se članstvo, zemlju su potresali skandali, a Orban je brže-bolje spašavao svoju snagu zagrabivši u retoričko polje koje je dotad čvrsto držala ekstremno desna mađarska opcija.
Neke su mu se stvari i dobro poklopile.
Recimo, siječanjski napad na francuski satirični list Charlie Hebdo u kojem su dva brata članovi Al-Kaide, inače sinovi alžirskih imigranata u Parizu, pobili 11 i ranili još toliko djelatnika redakcije zbog objavljivanja karikatura proroka Muhameda.
Osim toga, Orban je dobro nanjušio da Mađari, kao zatvoren narod, ne misle baš najbolje o strancima.
Kako i bi kad s njima praktično nemaju iskustava, živeći u zemlji koja je 98 posto bjelačka, 94 posto katolička i sa samo 4,5 posto populacije koju čine stranci.
“Posljedica je to novijih povijesnih događaja, Trianonskog sporazuma iz 1920. godine kad je znatno veća i šarolikija Mađarska bila svedena na današnje granice, i to na način da je izvan nje ostala većina tadašnje nemađarske populacije, a unutrašnjost granice naseljavala je prilično zatvorena, homogena nacija”, tumači mi sociolog Endre.
Pa ipak, realnih prijetnji od imigranata ovdje zapravo nije bilo.
Dapače, statistika govori suprotno.
Prvo, da bi mađarska demografska slika itekako mogla profitirati od imigracije.
“Mi smo europski lider u prirodnom padu broja stanovnika još od 1981. godine, a prema prošlogodišnjoj statistici Mađarska godišnje gubi između 40 i 50 tisuća ljudi. Čvrsto sam uvjeren kako u Mađarskoj nema migracijske krize jer izbjeglice ovdje ne žele ostati i kako je naš glavni problem zapravo emigracijska slika istočne Europe. Iz tih je zemalja dosad emigriralo 18 milijuna ljudi, dakle država veličine Rumunjske”, objašnjava za Globus profesor na Sveučilištu Corvinus Attila Melegh, jedan od najvećih mađarskih demografa.
To ima strašne posljedice na mađarsko tržište rada.
40 posto liječnika danas je starije od 60 godina, više od 200 liječničkih ordinacija uopće nema osoblje, a u bolnici Almai Balogh Pal u Ozdu 55 liječnika radi bez prestanka kako bi opsluživali grad od 80 tisuća stanovnika.
Nedostatak radne snage posebno dolazi do izražaja među inženjerima, a 50 posto mađarskih tvrtki u nedavnom istraživanju za Manpower grupu izjavilo je kako ne uspijeva pronaći radnike.
Mađari su zbog krize počeli i emigrirati.
Samo u proteklih nekoliko godina zemlju je u potrazi za poslom napustilo oko 200 tisuća Mađara, što je u antiorbanovskoj kampanji duhovito iskoristila jedna manja lijeva stranka Magyar Ketfarku Kutya Part (”Stranka dvorepog psa”).
Oni su izrugivali Orbanovu politiku postavivši vlastite plakate na kojima su imigrantima poručili neka se ne boje u Mađarskoj tražiti radna mjesta s obzirom na to da većina Mađara ionako radi u Velikoj Britaniji (od ulaska u EU broj Mađara u Velikoj Britaniji s 13 tisuća narastao je na 80 tisuća).
Pa ipak, strah od migranata bio je sve veći, a indeks ekstremno desne retorike, koji se mjeri pri Political Capital think-tanku, narastao je na 45 posto stanovništva koji su u Mađarskoj skloni izrazito desnoj ideologiji.
Sugovornici mi objašnjavaju kako je Orbanova kampanja koja se temelji na strahu od imigranata zapravo PR strategija koju je mađarskom premijeru osmislio Amerikanac Arthur J. Finkelstein.
Finkelstein je konzultant koji se proslavio odrađujući kampanje za američke, kanadske, izraelske i istočnoeuropske konzervativne kandidate.
Strategije mu se, objašnjavaju mi mnogi sugovornici, uglavnom baziraju na jednostavnim porukama kojima je cilj širenje depresije i straha među glasačima, što se u mađarskom slučaju pokazalo efikasnim.
Drugi Orbanov čovjek iz sjene je Arpad Habony, navodno jedini čovjek kojemu Orban vjeruje, ali o kojem se malo zna.
“Habony je Orbanov mistery man, čovjek koji ne postoji, koji navodno nema prihoda, ali se s vremena na vrijeme može vidjeti kako šeće u najnovijem Armanijevu odijelu s Louis Vuitton torbom. Upravo je Habony od Orbana napravio ‘premijera iz naroda’, čovjeka koji se ne zamara političkom korektnošću i kojega navodno zanimaju svakodnevne potrebe ljudi”, objašnjava mi Gergely, zamjenik glavnog urednika iz lijevog Nepszabadsaga.
Habony je, nastavlja Gergely, čovjek iza izrazito populističkog Vladina projekta koji je Orbanu 2014. godine pomogao osvojiti drugi mandat, i to na način da je Vlada državnim energetskim i komunalnim kompanijama ograničila cijene komunalija za građane, spustivši ih toliko nisko da mnoge od tih tvrtki sada teško posluju profitabilno.
“Osim toga, na svakom pojedinom računu tvrtke sada građanima moraju narančastom bojom točno napisati koliko su taj mjesec uštedjeli zahvaljujući Vladinim potezima. Narančasta je, naravno, i službena boja Fidesza, pa je ovo jedan od očitih primjera gdje se državni novac koristi za promociju jedne političke opcije”, oštar je Gergely, dodajući da će gubitke tih kompanija na kraju ionako morati podnijeti – porezni obveznici.
To je netipičan potez za ekonomsku doktrinu koja se obično veže uz desničarsku ideologiju, ali Orban ionako nikad nije bio tipični desničar.
Recimo, uveo je jedan izrazito liberalan potez – flat-porez na osobni dohodak koji za sve građane iznosi 16 posto, a koji bi se u svakoj narednoj godini trebao smanjivati za jedan postotni bod.
To je u Mađarskoj razljutilo lijeve opcije – jer flat-porez znači da i bogati i siromašni podnose jednako porezno opterećenje, a cijela je stvar na kraju dovela do toga da su u Mađarskoj danas najopterećeniji oni s izrazito niskim primanjima.
S druge strane, stvari su povoljne za radnike koji imaju djecu jer im Orban daje izdašne porezne olakšice.
Primjera radi, majka ili otac s troje djece mjesečno na plaću dobiju 300 eura porezne olakšice, zbog čega je život u Mađarskoj posebno težak sa samce, osobito ako imaju niska primanja.
Ostatak Orbanova ekonomskog modela ima malo što zajedničko s konzervativnom ekonomskom doktrinom.
Uglavnom, temelji se na privatizaciji – Orban je od 2010. godine renacionalizirao nekoliko komunalnih poduzeća kako bi cijene režija bile direktno pod Vladinim nadzorom, a kupio je udjele u bankama i medijima.
“Mađarska Vlada odmah s dolaskom na vlast počela je značajno mijenjati ekonomsku sliku zemlje. Ideja je bila postići nezavisnost od svega te dotadašnju ljevičarsku elitu zamijeniti Orbanu pogodnijim strukturama”, objašnjava mi Tamas Novak, ekonomist i profesor na Budapest Business School.
Prvo je, nastavlja Novak, počeo rat s MMF-om (Orban ih je isplatio privatizirajući mirovinske fondove), a promjene su na kraju dovele do toga da je 2011. godine ukinuo Ustav zamijenivši ga aktom ”fundamentalni zakon”.
Njime je, recimo, limitirao područje djelovanja Mađarske narodne banke, predvidio da izmjene zakona traže dvotrećinsku većinu, ali i zaštitio život fetusa od trenutka začeća…
U gospodarstvo je uveo praksu selektivnog, sektorskog oporezivanja koje se uglavnom svodi na podilaženje domaćim, a kažnjavanje svih stranih multinacionalnih kompanija koje u Mađarskoj imaju domaću konkurenciju.
Na primjer, Mađarska je praktično pretvorena u radionicu njemačkih automobila – tamo posluju Mercedes, Audi, Bosch – a automobilska industrija čini gotovo 20 posto mađarskog izvoza.
U tom sektoru porezna opterećenja su niska (jer Mađari znaju da se tu ne mogu natjecati s Nijemcima), ali zato britanski lanac Tesco u Mađarskoj jedva posluje jer je Orban uveo stroga pravila za sve one koji posluju s hranom.
Ukratko – ako tvrtke ne postanu profitabilne u roku od dvije godine moraju proglasiti stečaj, ali im je istovremeno povisio takozvanu naknadu za prehrambene lance s 0,1 na 6 posto ukupnog prihoda.
Prema izvješću Europske komisije za 2015. godinu, sektorski porezi koje je Orban uveo danas čine 2,15 posto BDP-a, i najviše opterećuju financijski i komunalni sektor.
Orban nije poštedio ni medije.
Recimo, prilično je domišljato rješio kako “kazniti” njemačku televizijsku kuću RTL: porez na reklame stupnjevao je prema prihodima kompanija, a za najbogatije taksu je povisio s 40 na 50 posto prihoda.
To se, naravno, ticalo isključivo RTL-a, koji je brzo nakon toga krenuo s negativnom kampanjom protiv Orbana, da bi naglo utihnuo postigavši neki dogovor s premijerom o kojem se nitko ne usudi špekulirati.
Mediji su posebna priča u Mađarskoj.
Kako mi objašnjava Gergely, medijska scena dijeli se na medije u vlasništvu države – to su četiri televizijske kuće i jedna radiostanica objedinjene u kompaniji MTVA, zatim medije u vlasništvu Orbanu sklonih oligarha (recimo, novi dnevni list Magyar Idok) te nešto sitno lijevo orijentiranih novina i portala.
”Stvari su toliko perfidno razrađene da državna medijska agencija, koja objavljuje filtrirane vijesti, dio svojih objava korisnicima prosljeđuje besplatno, što osigurava da će ih prenijeti dobar dio portala i novina i tako zemljom proširiti proorbanovske informacije. Mnoge redakcije zato otpuštaju novinare jer im više ne trebaju, s obzirom na to da značajan dio informacija mogu preuzeti besplatno”, razočaran je Gergely koji tvrdi kako je redakcija Nepszabadsaga u nekoliko godina sa stotinjak spala na 50-ak novinara i urednika.
Ipak, i dalje je to najprodavaniji dnevni list iako ima prilično nisku tiražu, oko 40 tisuća primjeraka dnevno što su tiraže slične hrvatskim dnevnicima, jedino što su novine u Mađarskoj jeftinije (između 2,9 i 4,5 kuna) i imaju daleko veći broj potencijalnih čitatelja (Mađarska ima 9,8 milijuna stanovnika).
Podjela između pro i antiorbanovskih novina u Mađarskoj je prilično otvorena.
Novi dnevni list Magyar Idok, na primjer, reklamira se pod sloganom ”list na strani Vlade”, a osnovan je nakon što se prijašnji orbanovski dnevnik Magyar Nemzet u vlasništvu Orbanova nekadašnjeg prijatelja, oligarha Lajosa Simicske, naglo okrenuo protiv premijera.
Orban i Simicska razišli su se u trenutku kad je mađarski premijer poželio vlasništvo Magyar Nemzeta prebaciti u ruke novog oligarha, ali Simichka mu se, kao najbogatiji čovjek u zemlji, suprotstavio i odmah promijenio ideologiju lista.
Ubrzo su urednici Magyar Nemzeta dali neopozive ostavke i prešli uređivati nove dnevne novine.
Naravno, riječ je o Magyar Idoku, novinama na strani Vlade.
Magyar Nemzet dobio je nove urednike i sad se predstavljaju kao konzervativne novine koje istovremeno hvale i kude pojedinačne Orbanove postupke.
Tamo nas je na razgovor primio njihov urednik online-izdanja Szabolcs Toth.
Za kratki opis atmosfere iz Magyar Nemzeta: na jednom smo zidu ugledali kartu Mađarske, i to stare Mađarske, čije granice uključuju i Hrvatsku.
Ostala je iza nekog prijašnjeg urednika, ali je se nitko nije pobrinuo skinuti.
Kako mi objašnjava Toth, Magyar Nemzet danas su novine nezavisne od stranaka i politika i promovira vrijednosti desnog spektra te migracijsku krizu tretira kao krizu zapadnjačkih medija.
“Ti su mediji ovdje željeli vidjeti nešto čega nema, Mađarsku koja mrzi i tjera migrante. To je sve odgovaralo političkom spektru tih tiskovina”, kaže mi Toth kojeg podsjećam da su zapadnjački mediji za to imali povoda – žičanu ogradu kojom je Mađarska opasala dobar dio svoje granice.
“Istina, ta žica je sama po sebi besmislena jer ona samo kratkoročno sprečava ulazak migranata i ja ne vjerujem da je moguće izgraditi supersigurnu 500 kilometara dugačku ogradu. Ta se kriza prvenstveno trebala rješavati na njenom izvorištu, i to u suradnji Nijemaca i Rusa. Također, smatram kako je zastrašujuć način na koji je Fidesz iskoristio migrante za stjecanje populističkih bodova. No, istovremeno, naš je premijer bio prvi državnik EU koji se ozbiljno odlučio pozabaviti tim pitanjem i mislim da njegove reakcije u velikoj mjeri nisu bile toliko nerazumne kao reakcije nekih drugih europskih državnika. Među ostalim, i one hrvatskog premijera”, otvoren je Toth dok razgovaramo u uredu Magyar Nemzeta.
Ipak, Orbanu, kojeg je nekad podržavao, danas zamjera što ograđujući Mađarsku stvara loše odnose sa susjedima, iako to odgovara čak i Njemačkoj koja je u Mađarskoj pronašla idealni branik od migranata.
U pristupu migrantima Orbanu za pravo daje i nezavisni, konzervativni portal Mandiner.hu kojima je klikanost, otkako je nastupila migrantska kriza, sa 600 tisuća narasla na 1,3 milijuna mjesečno.
Mandiner je portal koji je pronašao poseban model financiranja, iskoristivši dosta stroge mađarske zakone prema kojima mediji pred sudom mogu odgovarati i zbog sadržaja komentara pod tekstovima.
Mnogi mediji zbog toga su ukinuli mogućnost komentiranja sadržaja, što je iskoristio Mandiner na način da iste tekstove prenosi, ali čitateljima pruža i mogućnost komentiranja.
Osim toga, osmero zaposlenih generira i vlastiti sadržaj, čiji bi se omjer kroz godine trebao povećavati.
“Da, mi smo konzervativni portal, ali u mnogo toga se ne slažemo s vladajućom politikom. Recimo, mi bismo još smanjivali socijalne naknade i mirovine, a povećavali proračun za obranu. No, kad su u pitanju migranti, Mandiner podržava način kako je rješavanju tog problema pristupila Mađarska iako je Orban u dobroj mjeri migrante iskoristio za dobivanje političkih bodova. Orban vjeruje da europska suverenost funkcionira isključivo ako možeš kontrolirati svoje granice i da se pitanje migranata mora riješiti izvan EU, u Siriji. Osobno mislim da je to prilično razuman stav”, smatra glavni urednik Mandinera Balogh Akos Gergely.
To je prevladavajući stav tamošnje javnosti, zarobljene u konfuznoj retorici mađarske, ali i europske politike.
“Mađarska nikad nije dobivala toliko loših kritika. No, na licemjeran način sve je to odgovaralo humanitarnoj Europi, posebno njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, koja se uzdigla do razine humanitarke i svetice, iako je sustavno odbijala napraviti zakonske izmjene kojima bi Mađarsku natjerala da doista propusti izbjeglice. Nažalost, Viktoru Orbanu mora se priznati kako je slijedio europsku zakonsku proceduru propisanu za postupanje prema izbjeglicama, a koja je ostatku Europe potom poslužila kako bi se u odnosu na Mađarsku prikazala daleko humanitarnijom nego što to u stvarnosti jest”, kritičan je sociolog Misetics.
Kod Orbana je, dakle, teško pronaći grešku u koracima.
Prijete li njemu onda ikakvi ozbiljniji izazovi, pitam svoje sugovornike.
Većina mi odgovara negativno.
Osim urednika Martona Gergelyja.
”Ozbiljno se bojim da bi se mogao poskliznuti na koru od banane”, sa smiješkom mi kaže na rastanku…