Viktor Ivančić: Profil Rudolf

Da je u devedesetim godinama prošloga stoljeća akademik Davorin Rudolf bio živ, i da je javno pjevao laude Miljenku Smoji, tko zna kakva bi bila kolektivna recepcija velikoga splitskog pisca. Možda – čak vrlo vjerojatno – ista kakva je i bila, no možda bi – čak vrlo vjerojatno – recepcija Davorina Rudolfa bila drugačija nego što ju je on priželjkivao i planirao.

Stoga je akademik zaključio da mu je mudrije biti mrtav i junački, svim svojim kapacitetima, odšutjeti tadašnju hajku na Miljenka Smoju, njegovo javno kamenovanje i protjerivanje iz matične novinske kuće, Slobodne Dalmacije. Isplatilo se: dok se živi Smoje pržio na nacionalističkoj lomači, potpaljenoj u ime hrvatske državotvorne ideologije, pokojni je akademik Rudolf obnašao odgovorne državne dužnosti – najprije ministra pomorstva u prvoj Tuđmanovoj vladi, pa ministra vanjskih poslova, pa člana Vrhovnog državnog vijeća RH, pa predsjednika Državne komisije za granice, pa ambasadora u Italiji, pa predstavnika RH u UN-ovoj organizaciji FAO… Da mu se ukazala prilika duže biti mrtav, vrag zna, možda bi u bilanci imao više funkcija nego Smoje reportaža.

Danas, međutim, umirovljeni akademik Rudolf puca od vitalnosti, tako je živ i glasan da u žrnovničkoj grobnici Smoji krckaju kosti od njegovih teatralnih zagrljaja. Upućeni tvrde kako je akademikov dirljivi govor na sjednici splitske Komisije za javna priznanja bio presudan za odluku da se piscu – dvadeset i šest godina nakon smrti! – dodijeli Nagrada za životno djelo.

U razgovoru za Radio Slobodna Europa, pak, veli da je bio iznenađen “kada je vidio prijedlog za Smoju”, jer je vjerovao da je on tu nagradu davno dobio. “Ali nikada nije kasno”. Akademik Rudolf je preplavljen srećom što je “došla generacija u ovoj Komisiji koja želi ispraviti taj propust, grešku, kako god hoćete…”

A zašto Miljenko Smoje uopće zaslužuje da mu splitska vlast – dvadeset i šest godina nakon smrti – uruči priznanje? “Prvo, Smoje je hrvatski pisac”, kaže akademik Rudolf za RSE. “Drugo, Smoje je bio intelektualac, a zadaća svakog intelektualca je da bude usuprot vlasti. To je imanentno intelektualcu. I on je bio takav, takav je život živio, i imao je vječno nekakvih teškoća s politikom.” Znao je čak zbog svojih tekstova biti tema na sastancima Centralnog komiteta SKH, svjedoči akademik. “Bilo je hrabro to što je pisao, ali ja znam da je to bila njegova dužnost kao intelektualca.”

A kakva je bila dužnost akademika Davorina Rudolfa, “kao intelektualca”, u devedesetim godinama prošloga stoljeća, kada je Miljenko Smoje imao “nekakvih teškoća s politikom”, pa po nalogu te politike bio organizirano popljuvan, izložen ogavnim prijetnjama i istjeran poput uličnoga psa iz redakcije lista čijem je profesionalnom ugledu pridonio više nego itko u njegovoj historiji?

Bila je smrtno ozbiljna, reklo bi se, već prema utvrđenim životnim protokolima koji su se u slučaju pisca i njegova posthumnog adoranta sretno mimoilazili: dok je Smoje živio svoje zadnje godine, Rudolf je bio blaženo pokojan, a otkad je Smoje upokojen, Rudolf je življi nego ikad. Tada, u devedesetima, dok je trajao masakr, akademiku nije padalo na pamet javno ustati u obranu svoga kasnijeg novinarskog idola, ustvrditi da je on “hrvatski pisac”, i da kao “intelektualac” ima zadaću “da bude usuprot vlasti”, i da je “hrabro to što piše”, štoviše, da je to “njegova dužnost kao intelektualca”…

Akademik je bio tako upečatljivo umrtvljen da mu se živo jebalo za to što se sa Smojom događa, tko mu sve i po čijem nalogu raskopava utrobu, gdje ga sve izlažu na stup srama, bio je do te mjere hiberniran – dostojan Nagrade za beživotno djelo – da svome vjenčanom kumu (te 1995. godine) nije došao na sprovod, jer je postojala opasnost da se taj čin protumači kao politički stav. Akademiku je najmanje trebalo nepromišljenim izlaganjem svog intelektualnog (ili, sačuvaj bože, moralnog) autoriteta nauditi svojoj političkoj karijeri i svome građanskom komforu.

I zato je Davorin Rudolf, a ne Miljenko Smoje, stvarni simbol Splita.

Čitatelju je vjerojatno već poznato da bi gradska priznanja za životno djelo pokojnome Miljenku Smoji i pokojnoj Zoji Odak – predivnoj glumici i prkosnoj ljevičarki koja se grozila nacionalizma – trebala biti isporučena u paketu s godišnjom nagradom 72. bojni Vojne policije HV-a, jedinici koja je dala osam pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca, s ukupnim saldom od pedeset i tri godine zatvora zbog zvjerskih mučenja i ubojstava srpskih civila u Lori.

Grad će tako na praznik Sv. Duje, svoga slavom ovjenčanog zaštitnika, svečano pljunuti u lice svojim preminulim velikanima. Kada Gradsko vijeće Splita formalizira prijedlog Komisije za javna priznanja i osobi od povjerenja dodijeli zadatak da sastavi prigodno obrazloženje za njihove nagrade, ono će – bez obzira na hvalospjevnu intonaciju sadržaja – biti ispisano u žanru psovke. Odak i Smoje poslužit će kao pokriće za novu rundu poricanja zločina.

Pritom je savršena okolnost što su pokojnica i pokojnik voljom sudbine unaprijed ušutkani; oni ne mogu ustati iz grobova i suprotstaviti se bezočnoj manipulaciji njihovim imenima i njihovom intelektualnom i kulturnom ostavštinom; Zoja Odak i Miljenko Smoje nisu u mogućnosti vratiti priznanja pošiljateljima, uz obrazloženje da ne stanuju u istome moralnom svemiru s onima koji im dodjeljuju Uvredu za životno djelo.

Karakter te klopke i prateće kolektivne figure – što se Smoje tiče – teško je opisati bolje od Ivice Ivaniševića, pa ovdje prenosim fragment iz njegova gorkog teksta:

“Miljenko Smoje zadnjih je godina života u svome zavičaju bio tretiran kao javni zahod. Naime, po njemu je pišao i srao tko god je to poželio. Dvadeset i šest godina nakon njegove smrti, odnosno zatvaranja konduta, koncesionar je odlučio kupiti osvježivač zraka i objesiti ga iznad školjke. Takvu, naime, simboličku težinu ima nagrada kojom se želi de jure počastiti, a de facto poniziti staroga meštra.”

Profil Rudolf u takvoj je ciničnoj operativi od presudne važnosti. On je opće mjesto kolektivnog gliba, ona napuhana ništavnost, reprezentativni mjehur kroz koji masa glogoće i diše. Lora ne bi bila moguća da su se mrtvaci poput akademika Rudolfa, “uglednog Splićanina”, ranih devedesetih odlučili javno upozoriti kako nije lijepo u priručnome logoru mučiti i ubijati gradske Srbe. Ali on to nije činio, iako je o zbivanjima u Lori bio podrobno informiran još 1992., u realnome vremenu, takoreći, i to preko Slobodne Dalmacije, lista u kojem je nekoć radio kao novinar, sa Smojom kao urednikom. A poznato mu je i kako je zatim okončan problem neželjena viška informacija: novinare koji su držali da istinu o Lori i 72. bojni treba iznositi na svjetlo dana najurila je iz Slobodne Dalmacije Rudolfova politička banda.

Među takvima je bio i Miljenko Smoje, čija neprolazna težina silno nadražuje maštu nekadašnjih progonitelja. Grad koji je učinio sve da svoga najvažnijeg kroničara smlavi i pošalje bestraga, da stvori atmosferu u kojoj će ovaj biti sahranjen pod gotovo konspirativnim okolnostima, danas revno parazitira na omiljenom lešu.

Tako to bude, truplo ne može birati crve koji dolaze na gozbu. A među ugojenijim primjercima svakako je akademik Rudolf; otkako se penzionirao i dovršio političko-uguzne aranžmane, taj probavlja u tri smjene, drobi i melje, glasno i slasno, ne bi li prisvojio nešto od pokojnikova ljudskog integriteta. U njegovoj sažetoj biografiji na Wikipediji odnedavno se ponosno ističe i podatak da je bio “suradnik dokumentarnog serijala ‘Libar Miljenka Smoje'”, HRT-ove splačine u četiri epizode, kojom je jedan netalentirani nadobudnik nastojao kroatizirati i kristijanizirati Miljenka Smoju po mjeri javnog ukusa.

Već se i po tom detalju, koji je plod musave savjesti, samozaborava i staračke taštine, vidi da u toj priči ima malo čega osobnog. Profil Rudolf je, rekoh, kolektivna tekovina, opće mjesto općeprihvaćenog morala. Njime je uvjetovana i famozna “zadaća intelektualca”. Na primjer takva da u prikladnom trenutku iskažeš poštovanje prema žrtvi politike koju si zdušno provodio, ne zbog toga što se te politike odričeš, već zato da žrtvu retroaktivno uključiš u njezin korpus. U širem kadru dobiješ gradsku zajednicu koja bi u isto vrijeme korigirala svoj odnos prema Smoji i podcrtala svoj odnos prema Lori, kao da je taj nesporazum najprirodnija stvar na svijetu.

U nekom smislu svakako i jest. Svijet bi bez rudolfȃ bio pristojniji, ali rudolfi čine veći dio svijeta. Splita pogotovo.