Viktor Ivančić, vjerovatno najnagrađivaniji novinar u regiji, izuzetno je duhovit čovjek, osnivač je kultnog i nikad prežaljenog Feral Tribunea, autor je legendarnog Robija K. iz IIIa. On u intervjuu za Klix.ba govori o bivšoj i sadašnjoj domovini, ljevici i desnici, fašizmu, medijima, Plenkoviću…
Da li je ispravna teza da je prosječan čovjek s ovih prostora desnih političkih shvatanja, ako gledamo rat, ovo što je došlo poslije, a i današnju kompoziciju vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, ili ga jednostavno pokušavaju usmjeriti desno?Ja nisam neko ko bi previše isključio narode iz cijelih priča, međutim, ne treba bježati od odgovornosti tzv. ljevice.
Ako govorimo o tim lijevim političkim elitama, na gotovo svim nivoima oni su sabotirali nekadašnje lijeve ideale. Prihvatili su neoliberalni koncept kao ekonomsku priču, prihvatili su nacionalizam kao društvenu priču, s tim da je službena ljevica imala iluziju, bar u Hrvatskoj, a tako je slično vjerujem i u drugim zemljama, da može ljudima ponuditi neku soft građansku verziju nacionalizma. Nikad nije išla na to da destruira sam temelj nacionalizma, da se tako konfrontira s njim te patriotsku matricu izbaci iz igre. Za to prije svega mislim da je odgovornost tzv. ljevice ogromna, jer je ona cijelu priču odvela udesno. Mi danas, bar u Hrvatskoj, nemamo lijevu alternativu, ne mogu SDP u Hrvatskoj smatrati ljevicom.
Pitanje za Viktora: Zašto Ivančić, dok se upire u Jugoslaviju, kritiku ljevice ispostavlja samo Hrvatskoj dok se desničarenja BH ljevice ne dotiče? Smijemo li mi ovo upitati uopće velečasnog Ivančića? Recimo Pavelićeva bista i SDP BIH? Šta kažete na to šjor Viktor? Ako ovu Ivančičevu tezu prebacimo na BIH teren ona bi zvučala ovako:
Ako govorimo o tim lijevim političkim elitama u BIH, na gotovo svim nivoima oni su sabotirali nekadašnje lijeve ideale. Prihvatili su neoliberalni koncept kao ekonomsku priču, prihvatili su nacionalizam kao društvenu priču, s tim da je službena BH ljevica imala iluziju da može ljudima ponuditi neku soft građansku verziju nacionalizma. Nikad nije išla na to da destruira sam temelj nacionalizma, da se tako konfrontira s njim te patriotsku matricu izbaci iz igre. Za to prije svega mislim da je odgovornost tzv. ljevice ogromna, jer je ona cijelu priču odvela udesno. Mi danas, u BIH, nemamo lijevu alternativu, ne mogu SDP u BIH smatrati ljevicom.
Viktor dalje nastavlja:
Izvlačiti kasnije tezu da su ljudi na ovim prostorima predestinirani desno, mislim da bi bilo malo nategnuto, jer se još sjećam kad je umro Tito da su sa zagrebačkog željezničkog kolodvora odlazile stotine hiljada ljudi da ga isprate. Danas bi vjerovatno ti isti stajali na nekom desničarskom mitingu.
Ispravka : U Zagrebu je cijeli niz onih koji su veličali ustašk režim priveden, i privodi ih se, s druge strane Titov trg posve normalno stoji u Zagrebu a pojedini NGO-i koji nemaju formalno veze s komunizmom, primjerice LGTB pokreti, tijekom parada mašu u slavu socijalizma i Tita, premda je Tito ubijao gejeve u svojim jedinicama. Tako da ova teza naprosto ne stoji.
Često govorite o odnosu Hrvatske prema antifašizmu, ovdje u Mostaru imate vrijedan spomenik Partizansko groblje koje se svako malo iznova narušava. Jedni kažu da je to kako bi se podgrijavla klima latentnog sukoba, drugi kažu da je to ideološka matrica odnosa prema onom što je bilo nekad. Koji je vaš komentar?
Iz iskustva Hrvatske, koju bolje poznam, mogu reći da mi se ozloglašavanje Jugoslavije i jugoslavenstva ili komunizma u posljednje vrijeme čini utoliko snažnije što ovog manje ima.
Je li u Hrvatskoj, uopće, ikada otvorena bilo kakva sustavna i institucionalna priča o zločinima komunizma? Ikada do sada? Koliko je uostalom Feral i sam Ivančić napisao tekstova o osudi komunizma? Koliko je obradio slučajeva Titovih Aleksandri Zec?
Ima mjesto kod Rastka Močnika kad kaže da je retroaktivna mistifikacija komunizma utiranje puta fašizmu. Kod nas se obavlja trenutno dosta agresivna fašizacija hrvatskog društva u svim elementima. Kad je tako onda morate imati nekog ideološkog neprijatelja, ideološko strašilo koje će makar biti fantom. Zbog toga je povodom ploče “Za dom spremni” u Jasenovcu aktuelna vlast, umjesto da skine pomenutu ploču, formirala komisiju koja će donijeti konačan pravorijek o prošlosti dva totalitarna režima. Time ne samo da izjednačavaju jedne i druge, već preferiraju crne u odnosu na crvene. Epilog treba biti ne samo da ta ploča ostane, već da se tim povodom donese neka zabrana upotrebe petokrake ili nekih drugih socijalističkih simbola.
Ivančić namjeru za suočavanjem sa zločinima komunističkog totalitarizma povezuje s jačanjem ustašofilnih pokreta. On kao da ne želi vidjeti činjenicu da ogromnoj većini u Hrvatskoj, smetaju i jedni i drug simboli. Kao što im smeta ploča u Jasenovcu smeta im i nedodirljivi i “sveti” komunizam. Mistifikaciju komunizma rade upravo medijske sile za koje piše Ivančić. A koje svakog onog tko se usudi progovoriti o zločinima komunizma proglašavaju ustašom i fašistom. Komunizam je bio zločinački sistem. Između protokomunista i protofašista, stoji jedna ogromna većija postjugoslavenskog društva koja ne izjednačava, no u osudi zla, zdušno osuđuje i jedno i drugo zlo.
Primjetimo da autor pitanja aludira u svom pitanju na osudu Ive Andrića, kojeg je upravo SDP BiH osudo kao fašističkog pisca , čak je proglašen kao intelektualno književna potka za zločine nad Bošnjacima.
Ivančić: Radi se o nacionalizmu. Vladajući sistemi danas u ovim zemljama temelje se na nacionalizmu, on je na vlasti već 25 godina, on je postao neka vrsta načina života. Naravno da se onda neka jugoslavenska ideja, ako hoćete reći i ta prokazana ideja “Bratstva i jedinstva” mora zatrijeti, izbrisati sve šta je protivno ovom današnjem.
U Hrvatskoj je dugo godina na vlasti bio SDP u savezu sa srpskim strankama, u BIH je u nekoliko navrata vlast činio SDP BIH. Državne medije u BIH ne kroji HDZ nego sarajevska scena. U Sarajevu je dano ime škole prema pripadniku handžar divizije, ulica u Bihaću prema osuđenom ratnom zločincu. Dakle to je u pitanju propušteno za upitati. Tek se pita što škole ne nose imena po komunističkim vođama. Toliko o osudi komunizma.
Ova rečenica je vrh. Niti jednog argumenta. Tek samo onako pljus.
Iz perspektive Ivančića sigurno da je to bila bitka uzalud. No čak i uz sve njegove napore, većina građana RH danas ne žali ni za kap prolivene krvi za Hrvatsku, kao ni što recimo većina Bošnjaka u BIH ne žali niti dana za bilo koju kap krvi prolivene BIH koju smatraju svojom jedinom domovinom. Što se tiče suverenosti Jugoslavije govoriti o suverenosti zemlje razapete između Istoka i Zapada, satkane na zločinu, i dužne do grla, zemlje koja je samo povlaštenim članovima partije omogućavala putovanja vani, govoriti o suverenosti zemlje koja je čekala svoju protjeranu djecu da joj donesu devize kako bi mogla financijski preživjeti mjesec za mjesecom može samo netko neupućen u stvarnost Jugoslavije. Inače Ivančić to ne zna al procjena je da će Hrvatska 2037-e imati veći BDP nego Srbija, BIH i Crna Gora zajedno. Toliko o toj tezi.
Države su prezadužene, ideološki idu prema desno, stalno se potenciraju nacionalna suprotstavljanja, da bi se nakon nekoliko mjeseci nekim samitom lidera sve to prividno smirilo pa onda sve u krug. Kako vidite razvoj situacije u regiji?Njihova temeljna intencija je da reproduciraju ratno stanje u mirnodopskim uslovima. Vodeći političari ovih zemalja uglavnom se ponašaju kao neka vrsta kastriranih ratnika, njima treba jedan trajno žareći rat kao područje političkog djelovanja. Oni su kastrirane vojskovođe jer jedino na taj način mogu mobilizirati masu i zadržati vlast. S druge strane se ne pojavljuje alternativa koja neće nuditi prihvatljiviju varijantu toga istog, neko ko neće biti bolje odjeveni Vučić ili nekakav retorički ufinjeniji Karamarko, neko ko će potpuno razoriti tu matricu. Dok se neko takav ne pojavi, ovo će nažalost sve ostati kao što je danas. Nažalost ili se ne pojavljuju takvi pokreti ili su potpuno marginalni, pokreti koji bi potpuno raskrstili s nacionalizmom ili bar s patriotizmom. Polazi se od toga da je ta državna emocija nešto pozitivno, napravimo nešto za svoju zemlju. Zašto se ne kaže da je ta državna emocija jedna ideološka splačina koja ne vodi ničemu dobrom!? Zbog čega bismo voljeli svoje zemlje, pogotovo kad se one uživaju na nekoj pseudo-religijskoj matrici?! U Hrvatskoj postoji cijeli niz kultova koje ne možete dovoditi u pitanje, ne možete dovoditi u pitanje državu koja više nema nikakav racionalni okvir.
Prihvaća li Ivančić tezu da bi Jugoslavija možda i opstala da je bila servis građana umjesto što je bila pseudoreligijski kult utemeljen na fundamentalističkoj matrici?
Kako se mediji nose sa ovim kretanjima, je li u vrijeme Ferala i onih ratnih devedesetih bilo više slobodnog novinarstva nego ga ima danas?
To je duboki problem, ne samo medija, već i novinarstva na ovim prostorima, ne samo ovdje naravno, jer je novinarstvo više-manje postalo servisna djelatnost. U dobroj mjeri je i samo krivo za tu svoju poziciju. Ako govorimo o mainstream novinarstvu, zapravo mainstream medijima, to je možda jedina profesionalna djelatnost koja je prestala živjeti od svog proizvoda. Živi se od marketinga, a ne od novinskog teksta. Postolar napravi cipelu pa je mora prodati da bi preživio. Novine proizvedu tekst, a žive od reklame. U tome ima nešto dugoročno suicidalno jer vas dovodi u široku mrežu lojalnosti iz koje se ne možete iskobeljati. Novinarstvo je na neki način prodana djelatnost i postalo je jeftino. Funkcija masovnih medija je da jednu publiku preda drugoj korporaciji, da opslužuje ekonomsku i političku moć koja stoji iza tog medija. Pri tome su medijska, ekonomska i politička moć na ovim prostorima uvezani na principima mafije, dakle nerazdvojive su. Utoliko novinarstvo u tom središnjem medijskom prostoru, više nije ni na tragu istine i pravde, već je u službi ekonomske i političke moći. Mislim da je stanje takvo da nije popravljivo, da se ne isplati meni kao ostarjelom novinaru popravljati mainstream medije. Njih treba potkopavati i to s alternativnih pozicija. Na alternativnim pozicijama ima više moći nego što se čini. Publika ima taj ironijski otklon, puno ljudi kupi novine i kažu hajde da vidimo kakve gluposti danas pišu. Nije ta moć nedodirljiva i ja još uvijek imam vjeru u nešto što se zove pošteno, profesionalno novinarstvo, ali ono na ovim prostorima ne može opstajati na tržištu i zbog toga će trebati nalaziti alternativne načine svog opstanka.
Primjetimo da je Ivančić izbjegao dati odgovor da je u dobra Franje Tuđmana bilo više medijske slobode nego danas. Recimo u BIH. Gdje su perjanice komunizma preselili na Radion Slobodna Europa otkud bacaju medijske bombe. Radion Slobodna Europa inače nekada se borio protiv militantne misli i komunizma. Danas je njihov poligon kad je BIH u pitanju.
Kolika je realna vrijednost lijeve i građanske intelektualne scene koja još uvijek ima određeno uvažavanje i publiku te šta bi njoj trebalo da dođe do masa? Kako intelektualnu energiju, za koju znamo da negdje postoji, pretvoriti u pokretačko gorivo nečega što bi ovim prostorima moglo donijeti drugačije vidike?
Ja nisam stručnjak za politički marketing, neko ko bi znao kako pokretati mase, ali znam, kao promatrač sa strane, da se ponekad dese situacije da više od stotina uzvičnika koji će biti objavljeni na naslovnicama tabloida može uraditi što jedan kamen bačen na prozor, da on može imati veću pokretačku moć. Ono što je meni žao, opet kažem, je da se ne pojavljuju politički pokreti koji bi kapitalizirali to nezadovoljstvo, tu srdžbu na lijevoj strani scene.
A da se recimo zaključi da će iskonski lijevi pokreti na Balkanu procvjetati ist onaj dan kada nacionalne matrice izgube smisao postojanja? I da će to lijevo i građansko rasti prirodno odozdola umjesto kroz povlaštene NGO plaćenike koji odozgora pokazuju narodu što treba misliti.
U Srbiji su vječno neki izbori, u Hrvatskoj je SDP otišao više desno od HDZ-a, (u BIH nije?) kod nas su desni manje-više stalno na vlasti. Da li alternativa negdje čeka ili je jednostavno nestala u vremenu?
Ne znam, ali mislim da su dugoročne stvari kod nas “zapržene”, zapečaćene u toj desnoj političkoj retorici, nacionalnoj retorici ili nacionalizmu kao načinu života koji se ovdje ostvaruje. S time ja nisam neko ko misli da treba rezignirati, pustiti stvari. Treba raditi, ali ne na popravljaju postojećeg stanja, već na dovođenju ovog stanja u pitanje. Intelektualci na lijevoj sceni griješe svojim nekakvim konstruktivizmom prema postojećim porecima jer ih žele popravljati i ponuditi bolju verziju istog, umjesto da ih potpuno dovedu u pitanje. Mislim da bi to radikalnije postavljanje stvari imalo više pristaša, nego ovo šminkanje.
Je li nada da je Plenković nešto bolje za Hrvatsku od Karamarka bila uzaludna?
Ja nikad nisam imao tu nadu i mislim da se to apsolutno potvrđuje. Plenković je puno gora varijanta za Hrvatsku od Karamarka, jer ima jedan licemjerni gard. Ta politička garnitura radi potpuno isto što i Karamarko, ali ima prikriveniju političku retoriku, utoliko je uspjela razbiti i taj intelektualni otpor neke građanske klase. On je naprosto potkupio sve tom pseudo-retorikom, a zbiva se isto što i ranije. Pod Plenkovićem imamo “Za dom spremni” u Jasenovcu, nezavisni mediji koje je obustavio Karamarkov ministar kulture Hasanbegović, u novoj vladi su također bez finansiranja i slično, a pri tome prave gard kao neke finije garniture, a uopće to nisu. Ko je god pročitao knjigu Davora Ive Stiera, koji je neki Plenkovićev džepni ideolog, vidjet će da je to politička pozicija dubokog konzervativnog mraka i to je sva istina o vladi koja ni po čemu nije manje desna od Karamarka.
Dakle Ivančić za sarajevski medij, daje interview o stanju naconalizma u Zagrebu dok šuti o retorici prvaka ljevice u BIH koja je po svemu bliža Yobbiku, Wildersu i Šešelju u mladim danima nego jednoj pristojnoj ljevici. Eto koliko danas vrijedi pametna glava strašnog i nepotkupljivog splitskog Feralovca. Još jedno svjetlo je ugašeno.
wpDiscuz