Preminuo je Veselko Koroman, čovjek koji je pisao riječi kao da klesa kamen, koji je govorio jezikom što ga ovaj svijet nije zaslužio. U devedesetoj godini napustio nas je pjesnik, vizionar, svjedok sivila koje je pokušavao obasjati blagim sjajem svoje poezije. A iza njega – ništa. Ili možda sve.
Kažu Ivica Đikić, Josip Mlakić, Nedžad Ibrahimović da je proniknuo u misterij jezika. Da je iz tankoćutne veze sa zavičajem dosegnuo univerzalno, da je njegov glas bio poput svjetionika. Da je bio blag, da je bio miran, da je bio veliki. Ali istina je jednostavnija i okrutnija: Koroman je bio pjesnik usred svijeta koji ne razumije poeziju.
Vrijeme blagog naroda? Neće doći. Niti ga je Veselko dočekao, niti će ga dočekati itko od nas. Mi smo narod što slavi svoje pjesnike šutnjom, a pokapamo ih u tišini, daleko od pompe i govora. Andrija Vuletić, Veselko Koroman – imena što bi trebala odjekivati, ali padaju u zaborav među tminama ravnica i sjena groblja.
Koromanove riječi bile su poput bodlji na ruži – nježne, ali razdiruće. Pisao je o “blagom narodu”, o onima “što imaju obilje rana i obilje tuge”, ali njegova poezija nije bila ni nacionalni manifest ni sentimentalna tlapnja. Bila je krik u praznini, ironija što pjeva između groblja i anđela. Pisao je o svijetu što propada, o ljudima što gube vlastiti jezik, o jeziku što postaje tek blejanje bez pjesnika.
Njegovi stihovi prevodili su se na jezike svijeta – talijanski, njemački, francuski – ali istina je jednostavna: nijedan prijevod ne može uhvatiti taj očaj, tu nadu, to beskrajno pitanja “zašto?” Veselko je bio pjesnik granica – onih geografski nevidljivih i onih unutar duše.
Pisali su o njemu – Jergović je tvrdio da je u hercegovačkom selu Radišići bilo više hrvatske poezije nego na zagrebačkom Kaptolu. Ibrahimović je govorio o univerzalnosti njegove poezije, o dijalogu između stihova i svijeta. Ali što to znači? Što vrijedi sve to kada narod, taj isti blagi narod, ostaje nijem pred pjesnicima?
Društvo hrvatskih književnika nominiralo ga je za Nobelovu nagradu. I? Što nakon toga? Pokopan je tamo gdje je rođen, u selu koje će možda pamtiti njegovo ime, dok svijet užurban i samodopadan, neće ni primjetiti kakva je veličina tu živjela.
Koroman nije samo pjesnik. On je memorija svijeta što se ruši. On je pitanje koje ostaje bez odgovora. I kad kažu da je napisao 512 pjesama, da je uvršten u antologije i čitanke, da je preveden i hvaljen – ništa od toga ne vrijedi. Jer pjesnika ne pamte brojevi. Pjesnika pamte riječi.
A njegove riječi? Ostaju tu, da bole, da razdiru, da nas podsjete koliko smo prazni bez njih.
/POSKOK/