Smrt bijelih nam pada teže nego smrt crnih i polubijelih. Nijedan od onih koji „vole ljude kao takve“ neće to priznati. Ti, zapravo, ne vole nikoga, iako stalno pričaju o ljubavi. Smrti smeđih Iračana, pogotovo crnih Tutsija i Hutua, ne pogađa nas kao smrt nekolicine karikaturista s poremećenim smislom za stvarnost i voljom da se smiju i sprdaju sa svetinjama. Jedan (ili jedna) napisa u jednom komentaru da se danas Zapad najradije sprda s kršćanima i s pušačima. Tolerancija prema tuđim smrtima je tolika da s istim osjećajima slušamo o stotinama, desecima, o svakodnevnoj količini mrtvih zbog kojih ne nose majice „I ja sam Hutu“, „I ja sam Tutsi“, „I ja sam Paštun“… Osjećaje ne možemo ni kontrolirati ni kanalizirati, ali duboko ukorijenjen rasizam se vidi baš onda kad ga nastojimo skriti. Nećemo nikad priznati da smo rasisti, da neke skupine ljudi smatramo ne samo manje vrijednim nego i statistički nebitnim za dublju analizu. Ja se sad ne sjećam jesu li Tutsi ili Hutui svjetliji, ali radi se o nijansi koja bijelom čovjeku malo ili nimalo znači.
piše: Veselin Gatalo
Problem, kako se meni čini, dolazi od toga da su nas sve proglasili jednakima. A, Bog mi je svjedok, nema jednakih. Ne postoje ni jednaki blizanci. Radi se o jezičnoj klopci, jer jednak znači i jednako vrijedan. Zar ne možemo biti jednako vrijedni ako nismo jednaki? Možemo, naravno, ali od nas se traži da budemo jednaki. E, u tom grmu leži zec. Manje je vrijedan onaj koji nije dovoljno jednak nama. Nije, jer je crn. Nije, jer ne vozi kola. Nije jer zarađuje pola dolara na dan. Nije jer ne zna naš jezik. Jednaki nismo. Srbi govore srpski, Hrvati hrvatski, Bošnjaci bosanski. Dakle, jednaki nismo. Dakle, „jednakiji znači vrjedniji“ je raskrinkana jezična klopka, ništa više. Zato govore o „normalnim“ koji misle „normalno“. Oni, dakle, koji misle kao mi su „normalni“. Za Bošnjake u Sarajevu, „normalni“ Srbi i Hrvati su oni koji misle što i Bošnjaci. Znate, ono o dvostrukoj agresiji i ostalim glupostima. Normalnost je preambula jednakosti, da iskoristim politički izraz za koji mi i ne pada na pamet tražiti ga u rječniku…
„Preambula“ o jednakosti, na svjetskoj razini, znači da svi moraju prihvatiti američke vrijednosti. Onaj koji to neće, nije normalan. Nije normalan, treba ga bombardirati, spaliti… Onda se s druge strane pojavi pokret koji (možda po uzoru na masovna bombardiranja napalmom u Vijetnamu) spali živog čovjeka i još to postavi na YouTube. Većina u tom pokretu, krvožedna većina poput mene i vas (bez uvrede, preispitajmo se svi i priznajmo sebi da nismo bolji, ili barem ne puno bolji od većine), izglasala je najgoru i najbolniju smrt za nesretnog jordanskog pilota. Demokratski, voljom većine, slično onome što se radi u demokracijama svijeta. Zarobljenike su i kod nas sprovodili uz pljuvačku, psovke i udarce. Ljudi su živi paljeni u kućama. Nisu se zvali kako treba, nisu govorili što treba, nisu se molili kako treba… „Preambula“ o jednakosti, ta divna humanistička „preambula“, čini nas manje ljudskima. Toliko malo ljudskima da se pitam jesmo li normalni…
wpDiscuz