Venezuela je već napadnuta, od medija, kroz propagandu i prijeti joj agresija

Kriza u Venezueli je ušla u treći tjedan. Danas su samoproglašenog predsjednika Juana Gauidoa priznale neke europske zemlje, koje su “režim” Nicolasa Madura proglasile nelegitimnim. Obratimo pozornost na terminologiju i vidjet ćemo iste pojmove koji su se koristili tijekom rušenja Gaddafija, Assada, Mubaraka, Janukoviča i drugih. Usput, Maduro je pretvoren u “tiranina koji otima i zatvara djecu”, a Venezuela je propala zato što je “režim sve nacionalizirao” i “komunistički zlikovci ne poznaju temeljne zakone ekonomije i financijskog poslovanja”.

Zaglušujuća buka dezinformacija je nadglasala istinu i da u Venezueli nikada ništa nikome nije bilo oteto, a država je vlasnik 1% poduzeća, među kojima su i naftna kompanija PDVSA i drugi strateški sektori kao što je elektroprivreda, rudarstvo, vode i slični.

Zvuči nevjerojatno, obzirom da Nicolas Maduro voli teatralne nastupe i vatrene govore, ali kada je u ožujku 2017. rekao “da je 98,5% tvrtki u Venezueli privatno, 0,5% mješovito i 1% poduzeća je javno”, govorio je istinu.

“Nikada naš projekt nije bio blizu bilo kojem modelu koji bi uskratio ili zabranio poslovanje privatnim tvrtkama, niti će ikada biti”, rekao je tada Maduro, prenosi El Nacional.

Onda pogledate Wikipediju, španjolsko izdanje, pojam “Categoría: Empresas de Venezuela”, dobro proučite sektor po sektor, pogledate što je državno, vlasništvo federalnih saveznih država i općina, a što u privatnom vlasništvu, pa shvatite da je u toj zemlji vlada neki vrlo čudan “komunistički režim”. Naravno, lakše je povjerovati objavama na Facebooku ili Twitteru samozvanih politologa ili kafanskih stručnjaka za strukturu gospodarstva Venezuele, jer tko će gubiti vrijeme s jezikom meksičkih sapunica u brdu podlinkova koji vas vode na tablice registra venezuelanskih tvrtki. Puno je lakše upaliti pametni telefon i bez ikakve provjere vjerovati u objave na Facebooku.

Ali zaboravljamo da su u Venezueli, osim što vlada nije znala upravljati ni s tih 1% ili nešto više tvrtki, ovog trenutka sve glasniji ratni bubnjevi. Mnogi to na Zapadu promatraju ravnodušno, a kada zauzmu stranu onda podržavaju “demokratsku oporbu” koja se bori protiv surovog režima. Baš kao što je bilo s Gaddafijem i Assadom na početku, dok nije raskrinkana i uništena propaganda protiv sirijske vlade i vojske.

Mnogi od onih koji tako misle, tako su mislili i prije, i ne vide, osim talijanske vlade, da se trenutno suočavaju s još jednom vojnom operacijom. Agresor je isti, onaj koji već bombardirao desetke nacija proteklih nekoliko godina, koji je blokirao sredstva suverenih naroda i izolirao njihove medije i mogućnost komunikacije. Ako se dogodi najgore, isti ti će reći kako nisu znali ili su im bili predočeni lažni podaci i lažna izvješća inozemnih obavještajnih agencija, koje su ih dobile od treće strane. U najboljem slučaju će netko od hakera WikiLeaksa probiti sustave zaštite tajnih datoteka, nakon čega će se svi posipati pepelom po glavi.

Ali cijena svrgavanja Madura je visoka. Građanski rat, potpomognut inozemnom agresijom, sigurno bi odnio nekoliko stotina tisuća života. To naše antikomuniste, koji grme protiv najprivatiziranijeg “komunističkog” gospodarstva na svijetu, kao da nije briga.

Međutim, mogućnost agresije je više nego realna opcija. Za razliku od 2002. godine, kada je Bushova administracija radila tajno na potpori državnom udaru protiv Chaveza, Trump to radi usred bijela dana i laže, iako zna da laže.

Kada je Donald Trump u kolovozu 2017. spontano uzviknuo da “neće isključiti vojnu opciju” u Venezueli, njegovi su savjetnici ostali bez riječi. Ubrzo nakon toga je Bijela kuća objavila priopćenje u kojem je otkriveno kako je američki predsjednik odbio telefonski poziv od strane predsjednika Venezuele Nicolasa Madura.

Trumpove izjave su iznenadile čak i Caracas, koji se navikao na šutnju Washingtona prema vođama Venezuele.

Tko duže vrijem prati ovaj sukob, sjetit će se da se predsjednik George W. Bush tijekom svog mandata čvrsto držao politike izbjegavanja izgovaranja imena Huga Chaveza. Obama je bio jedini američki predsjednik koji se rukovao s Chavezom tijekom summita na vrhu Amerika u Trinidadu i Tobagu 2009. Međutim, unatoč zahtjevima. Venezuele bilateralni sastanci i formalni razgovori čelnika dvije zemlje nikada nisu održani.

Umjesto normalizacije odnosa između Washingtona i Caracasa, Obama je pojačao agresivnu agendu protiv Venezuele, nastavljajući sukob koji je pokrenut tijekom Busheve administracije. Obama je proglasio Venezuelu “neobičnom i izvanrednom prijetnjom” nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država i taj mu je dekret omogućio da uvede sankcije protiv dužnosnika latinoameričke zemlje i Venezuelu proglasi za “neprijateljsku” zemlju.

Treba imati na umu da je tekuća operacija smjene vlade Nicolasa Madura oborila rekord vlada Georgea W. Busha i Baracka Obame. Baš kao što je Obama nastavio jačati agresiju koju je protiv Venezuele počeo njegov prethodnik, George W. Bush, koji je financirao i podržao državni udar protiv Chaveza 2002. godine i naknadne izborne intervencije i napade na njegovu vladu, Trump sada vodi operaciju protiv Caracasa i gura je do krajnje točke.

Čak i uz ekonomsku krizu u zemlji i široko nezadovoljstvo upravom Madura, nemoguće je ignorirati masovne mehanizme uplitanja Sjedinjenih Država u poslove Venezuele u posljednjih 20 godina. Ono što Venezuela danas proživljava korijene ima u ekspanzivnom procesu infiltracije i kolaboracionizma određenih sektora društva s inozemnim agenturama, a sve s ciljem slabljenja potpore vladi.

Multimilijunsko financiranje stotina nevladinih organizacija u Venezueli, od kojih su mnoge stvorene kako bi potaknule sukob u zemlji i prosljeđivale novac opoziciji, kao i strateško savjetovanje i obuka političkih stranaka, studentskih i omladinskih skupina ili medija od strane agencija poput USAID-a i NED-a, služilo je za izgradnju imidža velikog protuvladinog pokreta i istovremeno je slabilo podršku u provladinim sektorima.

Treba biti iskren pa priznati da su za ovo krivi i Hugo Chavez i Nicolas Maduro, jer nisu bili oprezni i dozvolili su da po Venezueli rovare ne samo obavještajci iz američkog veleposlanstva, nego more agenta koje su plaćali i još uvijek plaćaju USAID, NED, čak i DEA sa svojim lažnim ratom protiv droge.

Sve to, uz zaista lošim ekonomskim upravljanjem Madurove vlade, nekontroliranom korupcijom i neuspjehom da se prihvate različita mišljenja i kritike unutar Chavezovog pokreta, dovelo je zemlju do neodržive točke. I tu nastupa Donald Trump.

Trump je prvi američki predsjednik koji je izravno otvorio pitanje Venezuele i pokrenuo plan državnog udara. Trump je iskren i beskrupulozan predsjednik. On ne skriva svoje stavove ni namjere. U kolovozu 2017. je na privatnom sastanku sa svojim državnim tajnikom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost američki predsjednik pitao zašto jednostavno ne napadnu Venezuelu i svrgnu Madura.

Njegovi savjetnici, iznenađeni pitanjem, morali su objasniti da bi vojna intervencija mogla dovesti do ozbiljnije situacije i, uz to, izazvala bi odbacivanje Sjedinjenih Država u regiji. Oba savjetnika koja su sudjelovala u tom razgovoru, Rex Tillerson i general H.R. McMaster, podnijeli su ostavke na svoja mjesta 2018. godine.

Sada Trump ima mnogo bliskiji tim. Ratni jastreb John Bolton, koji traži sukob bilo gdje, zamijenio je generala McMastera na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost, a Mike Pompeo, bivši šef CIA-e i također zagovornik intervencija, postao je državni je tajnik. Obojica su gurali agresivni stav prema Venezueli do završne faze državnog udara. Ovih je dana Bolton čak priznao da je cilj Bijele kuće osigurati da rezerve nafte Venezuele završe u rukama američkih tvrtki.

Pod njegovim tutorstvom je Elliott Abrams, veteran prljavih ratova u Srednjoj Americi, imenovan za posebnog izaslanika za Venezuelu. Osim toga, Abrams je osuđen kao kriminalac zbog uloge u skandalu Iran-Contra, a bio uključen u državni udar protiv Chaveza 2002. godine, kada je osobno nadgledao operaciju, koordinirajući s oporbom. Njegova prisutnost sada kao supervizora i koordinatora plana protiv Venezuele je jasan pokazatelj da je sve isplanirano i SAD neće odustati. Trump je dao zeleno svjetlo za smjenu vlade u Venezueli i koristit će vojnu silu, ako bude potrebno.

Ovih dana su dužnosnici State Departmenta priznali su da je dolazak Juana Guaidóa i njegova spremnost da preuzme vodstvo opozicije “posljednji nužan dio” za nastavak državnog udara. Agencija AP je otkrila da je Guaidó imao nekoliko sastanaka s Trumpovom vladom u mjesecima koji su prethodili njegovom “samoproglašenju” za predsjednika, te da je dobio punu potporu SAD-a, Kanade, Europske unije i velikog dijela Južne Amerike.

Stoga ne bismo trebali biti iznenađeni izjavama Trumpa, njegovog potpredsjednika Mikea Pencea i državnog tajnika Mikea Pompea, kao i drugih predstavnika vlade i američkog establišmenta, koji podupiru Guaidóa i njegovu namjeru da preuzme vlast u Venezueli. Logično je da Guaidó ne djelovao na takav način, s takvim samopouzdanjem, da nije siguran u potporu Sjedinjenih Država, uključujući vojnu.

Boltonova “slučajna” objava o slanju “5000 vojnika u Kolumbiji”, fraza napisana u njegovim bilješkama tijekom konferencije za novinare u Bijeloj kući na kojoj se govorilo o najnovijim sankcijama uvedenim protiv Venezuele i njene naftne industrije, što bi moglo paralizirati zemlju, ne samo Madura i njegovu vladu, potvrđuje da je vojna operacija već u tijeku.

“Slučajno” se izaslanstvo viših časnika Južnog zapovjedništva Sjedinjenih Američkih Država sastaje u Kolumbiji i razmatra situaciju na granici s Venezuelom. Prije deset godina je Pentagon  već povećao svoju vojnu nazočnost u Kolumbiji, ne skrivajući eksplicitnu namjeru moguće vojne operacije u borbi protiv “stalne prijetnje antiameričkih vlada”, što može biti samo Venezuela.

Pentagon održava vojnu prisutnost i na samo 50 kilometara od karipske obale Venezuele, u Curacau i Arubi, a nedavno je sklopio sporazum o vojnoj suradnji s Brazilom, susjedom Venezuele na jugoistočnoj granici. Tako su Sjedinjene Države vojno okružile Venezuelu, a ako žele izvršiti vojnu intervenciju, sve je spremno.

Za razliku od 2002. godine, kada je Bushova administracija radila tajno da promovira državni udar protiv Chaveza, Trump to radi usred bijela dana. Dakle, ako je sve navedeno činio besramno otvoreno, možemo samo zamisliti dubinu tajnih akcija koje su već u tijeku.

Ipak ne treba se pomiriti s činjenicom da su je Washington dobio ovu bitku i da je odlazak madura pitanje vremena.

Danas je Nicolas maduro posjetio glavni grad države Aragua i tamošnju vojnu akademiju i bazi padobranskih postrojbi zrakoplovnih snaga Venezuele. Prethodno je pješice prošao gradom, nakon čega je održana svečanost povodom 27. obljetnice pobune vojnika 4. veljače, koja se slavi kao Nacionalni dan dostojanstva.

Maduro je najavio kako će njegova vlada započeti prikupljanje potpisa kojim se odbija mogućnost američke vojne intervencije.

“Postoje oni koji Venezueli prijete vojnom intervencijom. Pozivam građane Venezuele da od sljedeće srijede počnu veliki nacionalni dan za prikupljanje potpisa svih venecuelanskih naroda i da ih predaju Bijeloj kući”, rekao je Maduro.

Također je osudio prijetnje ratnih huškača američkog predsjednika Donalda Trumpa i rekao da one predstavljaju kršenje normi utvrđenih u Povelji Ujedinjenih naroda.

“Ja nema što skrivati ni uljepšavati. Prijetnje Donalda Trumpa krše Povelju UN-a koja zabranjuje prijetnje uporabom sile ili uporabu sile protiv bilo koje zemlje na svijetu. Hrabri ratni huškači krše međunarodne zakone, jer nisu uspjeli provesti državni udar u Venezueli”, kazao je Maduro.

Također je pozvao vlade međunarodne zajednice da odbace prijetnje moguće američke vojne intervencije u latinoameričkoj zemlji.

“Venezuela poziva sve neovisne vlade svijeta da se izjasne o prijetnji Donalda Trumpa protiv Venezuele”, kazao je Maduro.

Tijekom svog govora je Maduro optužio Trumpa da je objavio rat njegovoj zemlji zbog prirodnih resursa, kao i zbog utjecaja kojeg je Chavez imao u regiji, ali je uvjerio okupljene da, unatoč tim prijetnjama, neće moći provesti državni udar.

“Ovdje ću biti šest godina koje me sljeduju”, rekao je Maduro.

Ove izjave i drugo veliko javno okupljanje u društvu pristaša i vojske u samo dva dana dolaze nakon što je predsjednik Trump rekao da je upotreba američke vojske u Venezueli jedna od opcija.

Dolazak Madura u Aragvu bez sumnje ima veze s generalom zrakoplovstva Franciscom Yanezom, kojij e otkazao poslušnost Maduru i pozvao druge pripadnike vojske da podrže Guaidóa. Na internetskoj stranici visokog zapovjedništva je naveden kao čelnik strateškog planiranja zrakoplovnih snaga i današnja proslava Nacionalnog dana dostojanstva u društvu časnika i vojnika zrakoplovstva je poruke da je u vojsci, barem za sada, još uvijek sve pod kontrolom. Podsjetimo, oružane snage Venezuele su presudne za svrgavanje Madura i bez potpore vojske prevratu su svi napori uzaludni, prenosi logično.com

Categoria:Empresas de Venezuela / El-Nacional / AP

https://www.youtube.com/watch?v=W5l47kBt3yk