Rimski vojskovođa i kasniji car Tiberije, 8. godine na rijeci Bathinus je porazio ustanike predvođene vojskovođom Batonom (breučkim). Bellum Batonianum (Batonski ustanak), bila je pobuna panonskih, bosanskih i dalmatinskih plemena protiv rimske vladavine koja je trajala od 6. do 9. godine.
Pobuna bila je prirodna posljedica velikog nezadovoljstva stanovnika Ilirije ogorčenih zbog loše uprave rimskih guvernera koji su nametnuli nepodnošljive namete, a kap koja je prelila čašu bilo je nasilno regrutiranje muškaraca u rimsku vojsku za potrebe borbe protiv germanskog plemena Markomana.
Ustanak je počeo spontano i brzo se raširio. Plemenu Dezitijata iz centralne Bosne s Batonom na čelu uskoro su se pridružili Breuci, s područja uz obale srednjeg toka rijeke Save, između Vrbasa i Drine, čiji se vojskovođa također zvao Baton, koji je surađivao s njihovim poglavarom Pinesom.
U samo nekoliko tjedana cijeli teritorij na području današnje Bosne bio je izgubljen za Rim. Povjesničar Suetonijus veliki ustanak je opisao kao najteži po Rim još od vremena Punskih Ratova, oko dva stoljeća ranije, te vjerovatno najveći u Augustovo vrijeme. Rim je morao poslati desetak legija i približan broj pomoćnih trupa (auxiliares), te saveznike i plaćenike iz Trakije kako bi se suprotstavio pobunjenicima.
Najznačajniji doprinos ustanku dala su plemena Dezitijati, Breuci, Dalmati, Mezeji, Andizeti, Kolapijani, Pirusti, a moguće i Liburni te Japodi.
Velik broj ustanika prošao je obuku u rimskoj vojsci i bio itekako sposoban za borbu, pogotovo na domaćem teškom terenu pri čemu je njihova najvažnija odlika bila iznimna mobilnost, no problemom se pokazala strategija koja se svodila na generalno izbacivanje rimske vojske i utjecaja općenito s plemenskih područja od Kupe i Jadrana, do Drave i Drine, a borbi je bilo čak i oko Apolonije (grad u današnjoj Albaniji).
Ujedinjena plemena Rimljanima su tijekom prve dvije godine pobune nanijeli nekoliko teških poraza koristeći se prvenstveno gerilskim taktikama, uništavajući brojne rimske legije u bosanskim planinama i panonskim močvarama no, Tiberije, čija se glavnina snaga nalazila u Sisciji, uspješno je provodio taktike spaljene zemlje pa su plemena bila iscrpljena bolestima i glađu, a njihovo jedinstvo dodatno je oslabljeno potkupljivanjem, jednom od omiljenih rimskih taktika.
To se pokazalo vrlo uspješnim pa se 8. godine na rijeci Bathinus (većina povijesnih podataka ukazuje na to da se radi o današnjoj Bosni) breučki Baton predao Tiberiju i izručio mu Pinesa zbog čega je od strane Rima nagrađen postavljanjem na njegovu poziciju. To se nimalo nije svidjelo ostatku pobunjenika koji su s dezijatskim Batonom napali i zarobili Batona izdajicu, pogubili ga, opet se donekle ujedinili i nastavili s otporom.
U rujnu iduće godine, kada su Tiberije i Germanicus s vojskama s istoka i iz Germanije pokrenuli završne ofanzive protiv Dezitijata, dogodile su se vjerojatno najteže bitke nakon kojih su Dezitijati morali prihvatiti poraz.
Antički povjesničar Strabon navodi da je Tiberije Batona, nakon što je zarobljen na teritoriju Dalmata, navodno upitao zašto su se pobunili, a Baton je odgovorio: “Vi Rimljani ste sami krivi jer ste poslali vukove, a ne pastire da čuvaju vaša stada.”Baton je, po običaju prema kojem su se poražene vođe pokazivali kao trofeji, odveden u Rim, a ostatak života je proveo u Raveni.
Gušenje Batonskog ustanka, u čemu je predaja na Bathinusu odigrala ključnu ulogu, nakon više od 200 godina otpora na tim područjima, označilo je kraj rimskog ‘pacificiranja’ Ilirika koji je nakon toga podijeljen na Panoniju i Dalmaciju.
Vrlo je zanimljivo primijetiti da se samo nekoliko dana nakon gušenja ustanka u Iliriku odvila bitka u Tuteborškoj šumi u kojoj su germanska plemena Rimu nanijela stravičan poraz što bi, da je ustanak u Iliriku potrajao duže, vrlo vjerojatno rezultirao potpuno drugačijom poviješću Europe.