Čini se da postoji neka tajna veza između Hrvatske i (bendova iz) Ohia. Ljubav hrvatske publike prema The Nationalu već sad je postala legendarna, a sudeći prema posjeti na drugom danu INmusic festivala, rađa se još jedna – ona prema The Black Keysima.
Više od 20 tisuća gledatelja, možda čak i 25, okupilo se na nastupu The Black Keysa, najvećih zvijezda ovogodišnjeg INmusic festivala. Ako je i bilo ikakvih sumnji oko njihove veličine i popularnosti, one su sinoć u potpunosti otklonjene – već godinama jedan bend nije privukao toliku masu na Jarun.
Premda su se poslije koncerta mogli čuti komentari da su Keysi prikladniji za klupske nastupe, a ne za open-air festivale, dvojac Auerbach-Carney, pojačan dvojicom dodatnih glazbenika, tijekom devedesetminutnog nastupa ponudio je takvim skepticima sasvim dovoljno protuargumenta. Keysi su, jednostavno rečeno, danas tako dobar bend da im je potpuno svejedno nastupaju li na masovkama ili u nekom zadimljenom, tmurnom klubu kakav bi inače bio prikladniji bendovima koje se stavlja u ladice bluesa.
Iza sebe imaju već osam albuma, što im omogućava da slože i više nego suvislu set-listu tijekom koje nije bilo nekih uspona i padova. Niti je publika previše padala u euforiju za najvećih hitova, poput Tighten Up, Lonely Boy ili aktualnog Fever (s kojima su zaključili regularni dio nastupa), niti je bilo pjesama s kojima bi Keysi zagnjavili.
S obzirom da su pokupili svu slavu drugog dana, teško je uopće i pisati o ostalome što se jučer događalo na INmusicu. Pored The Black Keysa sve drugo je izgledalo prilično blijedo. Iako, početak je bio obećavajući – barem u odnosu na dan prije.
Publiku su u startu zagrijali Flogging Molly (a neke su i osvježili s obzirom da su s bine najsretnijima iz publike bacali Guiness!), no niski start nije se pretvorio u nešto više. Trojac Bombino-Wolfmother-Bombay Bicycle Club koji se na glavna dva stagea izredao prije Keysa bio je za zaborav. Bombino se pokazao kao reprezentativni predstavnik afričke monotonije, hard-rockeri Wolfmother zvučali su tek kao odličan cover-bend svojih prethodnika iz 70-ih (tehnički izvrsni, ali bez ikakvog vlastitog štiha), dok je bicikliste iz Bombaya uz najbolju volju teško istaknuti po ičemu. Ništa bolje nije bilo ni na afteru nakon Keysa na Hidden stageu na kojemu su nastupili Jagwar Ma. Očekivali smo eklektike, a dobili nesuvislo tehniciranje.
Daniel Radma