Uzoriti građanin Komšić i dobri Hrvat Pavelić

Važan korak u tom pravcu napravio je novinar Boris Pavelić. On je 10. juna za portal Lupiga priredio intervju sa Željkom Komšićem. Uvaženi je novinar, najavivši Opće izbore u BiH, predstavio svog sugovornika kao političara koji baštini građansku političku kulturu i koji stoji s onu stranu etnicističke pošasti:

Očekuje se žestok okršaj dva politička koncepta: etničkog, oličenog u HDZ-u BiH i politici Zagreba, te građanskog, koji zastupa Željko Komšić.

Valja Paveliću zahvaliti na ovoj hvale vrijednoj opservaciji i politološki sažetom iskazu. Već tim minucioznim uvodom odredio je ovaj novinar politički karakter svoga sugovornika: na Pavelićeva pitanja odgovarao je zastupnik građanskog političkog koncepta, a ne, recimo istaknuti proponent jedne destruktivne, imanentno nacionalističke opcije u BiH.

Valjda je svakom analitičkom adolescentu jasno, a iskusnim novinarima pogotovo bi trebalo da je jasno, da se politički profil i ideološka pozicija nekog pojedinca ili političkog subjekta ne određuje njegovim formalnim samoodređenjem (po tome bi Ivica Dačić bio socijalist, a Milorad Dodik socijaldemokrat), već na osnovu analize ideološkog sadržaja i praktičnog djelovanja tog političkog subjekta ili tog pojedinca. Ako je Paveliću ovo prekomplicirano, isuviše apstraktno, evo mu mala pomoć, u vidu pitanjâ:

Je li Komšić svojom pojavom i retorikom ujedinjuje ili razdvaja ljude u BiH? Jesu li se Hrvati u BiH, potaknuti njegovim političkim djelovanjem, otvorili građanskim političkim alternativama, ili su još dublje gurnuti u HDZ-ovske etničke ralje? Ako neko koristi nacional-populistički narativ – u ovom slučaju bošnjački – kako bi se domogao političkih pozicija i svih benefita koje te pozicije nose, može li se taj neko nazvati zastupnikom građanskog političkog koncepta? Da li je Komšićevo čvrsto političko savezništvo sa klerikalističkom i radikalno nacionalističkom SDA, inače strankom do grla uronjenoj u korupciju i kriminal, primjer borbe za građansko društvo i liberalno-demokratske ideale? Ili je možda riječ o višegodišnjem političkom parazitiranju čiji je najmjerljiviji rezultat upravo obesmišljavanje ideje političkog organiziranja u BiH na građanskim osnovama, te posljedično – potpuna destrukcija odnosâ i dugoročno cementiranje podjela upravo po etničkim šavovima.

Po kriterijima slavne novine o kojoj je nekada pisao, Pavelićev iskaz bez problema bi ušao u rubriku greatest shits, s ogromnim potencijalom da se okiti shit of the year lentom, a potom i da zasluženo uđe u antologiju suvremene hrvatske gluposti. Komšića u junu 2022. nazivati građanskim političarem koji stoji s onu stranu etnonacionalnih politika i podjela, komično je lupetanje i monumentalna budalaština.

Banalno svakidašnja pojava

Ali tu se posrtanje ovog iskusnog novinara ne završava. Zadivljujuću razinu nerazumijevanja društveno-političkih procesa Pavelić demonstrira i sljedećom tvrdnjom:

Željko Komšić posve je neobična osoba za uvriježenu nacionalnu podjelu u BiH i u bivšoj Jugoslaviji.

Paveliću bi neko trebao strpljivo objasniti: Komšić je banalno svakidašnja, upravo tipska pojava kakva je već viđena u socijalističkoj Jugoslaviji. I ne samo da je viđena, nego je baš tamo, u Jugoslaviji, pokazala svoj raskošno destruktivni potencijal. Ta vrsta političkog posezanja, kada upregneš formalno drugog da govori i diže ruku za našu stvar, nimalo je zanemariv uzrok – poslužimo se opet Pavelićem – uvriježene nacionalne podjele u BiH i bivšoj Jugoslaviji, te dugoročne provincijalizacije i periferizacije ovdašnjih državica. Ono što su unutar miloševićevskog nacionalističkog projekta bili Momir Bulatović, Branko Kostić ili Riza Sapunxhiu (ok, i Sejdo Bajramović, mada je upotreba njegovog imena u ovom kontekstu postala isuviše dosadna i ofucana), to je u probosanskom slučaju Željko Komšić. Ne moraš biti politološki ekspert niti posebno inteligentan da bi uočio tu vrstu analogije. Društveni, politički, geopolitički i historijski kontekst jeste drugačiji nego devedesetih, tu je sada i klijentelističko-nepotistički teatar apsurda koji neki optimistično nazivaju demokracijom, ali tipološki Komšić jeste glasnogovornik probosanske (ergo, bošnjačke) nacionalističke agende na način na koji su Miloševićevi republički i pokrajinski klimoglavci bili glasnogovornici one projugoslovenske (ergo, srpske). To uopće nisu komplicirane stvari za razumjeti. Pogotovo ne bi trebale biti nekome ko je imao sasvim dovoljno godina i koliko-toliko razvijenu političku svijest u vrijeme raspada Jugoslavije.

Već spomenuta probosanska politička agenda nije oblikovana na osnovu uvažavanja bosanskohercegovačke društvene pluralnosti, već homogeniziranjem u okvirima jednog, dominirajućeg etnonacionalizma. Komšić je upravo s tog nacionalističkog izvorišta dobio legitimitet na izborima. Za osvjetljavanje te vrste etnopolitičke podvale (njihov a govori za našu stvar), te paranoidnog turbo-patriotskog i militantnog govora kojim se Komšić kontinuirano koristi – što je, treba li pojašnjavati, klasično mjesto svakog ovdašnjeg nacionalizma – ilustrativan je citat političkog analitičara i književnog teoretičara Envera Kazaza:

On (Komšić, op.) svoj populizam bazira na narativnom sistemu bošnjačkog nacionalizma, podržavajući njegov simbolički imaginarij i stereotipne slike. Nekad se taj narativni sistem zasniva na demonizaciji njegovih političkih protivnika, nekad na širenju straha od tobožnjeg raspada države uz paranoidne najave ratnih prijetnji, a nekad je zaogrnut u kvazipatriotizam uz apokaliptične scenarije bosanskohercegovačke budućnosti.

Fini građanski šovinizam

Posebno problematičan dio Pavelićevog intervjua je i sljedeće pitanje upućeno Komšiću:

Neki Bošnjaci, koji se predstavljaju kao građanski političari, u javnim istupima Hrvate znaju nazivati „UZP-ovcima“, čak i one koji su u vrijeme rata imali jedva deset godina, što je recimo slučaj s Franjom Šarčevićem, urednikom portala Prometej. Kako komentirate takav narativ?

Franjo Šarčević (rođen 1990-ih) osnivač je i glavni urednik portala Prometej. Prometej je jedan od malobrojnih slobodnih medija u BiH, rijetka medijska oaza gdje se može pročitati nešto pametno, suvislo, analitički i etički promišljeno. Iz Pavelićevog pitanja saznajemo da Šarčevića najogavnijim šovenskim kvalifikativima časte neki Bošnjaci, koji se predstavljaju kao građanski političari. Ni najmanje se ne da naslutiti da se radi o ljudima iz Komšićevog najbližeg političkog i savjetodavnog okruženja. Čemu to sofističko prešućivanje? Da stvar bude gora, u naslov intervjua istaknut je sljedeći Komšićev iskaz: ”Hrvate se ne smije nazivati UZP-ovcima!”

Da li je naslov Pavelićev ili redakcijski, manje je u ovom slučaju bitno. Svaki iskusniji čitatelj to može percipirati kao klasičan propagandistički zahvat, odnosno da se upravo takvim naslovom, kao jakom sugestijom, željelo abolirati Komšića bilo kakve odgovornosti za toksični šovinizam koji dolazi iz njegovih redova. Možda je u pitanju Pavelićeva ili redakcijska omaška, ali osnovni dojam nikako nije dobar. Željko Komšić jeste oskudne političke i elementarne pameti, više je puta to empirijski potvrdio, ali čak ni on nije toliko glup pa da javno izgovori kako Hrvate treba kolektivno krstiti UZP-ovcima ili ustašama.

Posebno toksična dimenzija Komšićeve političke zaostavštine (a on je i dalje politički vrlo živ) jeste što je svojim djelovanjem zadao šablon poželjnog i dozvoljenog Hrvata ili Srbina u Sarajevu. Svi oni drugi koji nisu u tom kalupu, smutljivci su i izdajnici, nedugo potom i ustaše, uzpovci, četnici. Ivan Lovrenović, poznati književnik i javni intelektualac, nekada urednik i kolumnist Dana i Feral Tribunea, misteriozno je nestao iz pluralne sarajevske javnosti čim je ozbiljnije progovorio o bošnjačkom nacionalizmu i komšićizmu kao prograđanskom derivatu tog nacionalizma.

Nakon intervjua s Komšićem, posve je legitimno (vidi vraga!) da Pavelić ustupi dio lijevog i antinacionalističkog medijskog prostora Draganu Čoviću. Ili Miloradu Dodiku. S Komšićem je valjda ispunjena probosanska nacionalistička kvota, pa nema potrebe da se poduplava intervjuom sa Bakirom Izetbegovićem. Ili nek u ovom finom pluralističkom tonu Pavelić ustupi dio lijevog i antinacionalističkog medijskog prostora nekom pitoresknom izdanku s hrvatske nacionalističke desnice. Ruži Tomašić, recimo. Možda se Ruži nekim čudom omakne, pa kaže da se Srbe ne smije kolektivno atribuirati četničkim nesojem, jer čak i njih ima dobrih. (Samo da Pavelić ili nadležna mu redakcija ne isture taj iskaz u naslov, previše bi bilo.) Ok, preoptimistična je pretpostavka da Tomašić gotivi ijednog Srbina, osim možda onog nesretnika što je afirmativno zborio o ustaškom režimu ili pisao o Jasenovcu kao radno-rekreacijskom kampu. Ali poenta bi trebala biti jasna, čak i ekspertima za etničko i građansko, poput Pavelića: kada jednom otvoriš lijevi medijski prostor istaknutom nacionalističkom reprezentu, posve je legitimno da nakon toga napraviš intervju sa sličnim mu svjetonazorskim srodnikom.

Vratimo se opet slučaju Franje Šarčevića, koji je indikativan. Šarčević je odlučio napustiti Sarajevo. Ne zato što je egzistencijalno ili fizički ugrožen – mada je zbog svog javnog angažmana dobijao prijetnje od zastupnika građanskog koncepta – nego zato što ne želi da mu nacional-šovinistički, provincijski imbecili građanoidno-komšićevskog podtipa usred multietničkog i ništa manje pluralnog Sarajeva probosanski toplo poručuju da je ustaša ili UZP-ovac. Ovdje nije toliko važna činjenica da se Šarčević uopće ne izjašnjava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. Bitno je što se zove Franjo i što se usudio dovesti u pitanje građanističke dogme. Sasvim dovoljno da u provincijsko-palanačkoj baruštini zvanoj građansko i multietničko Sarajevo postaneš ustaško-uzepeovski prominent. Kao što bi i Pavelić, kada bi nekim čudom ozbiljnije dirnuo u to građanoidno osinje gnijezdo, vrlo brzo od dobrog Hrvata postao sljedbenik ideologije slavnog mu prezimenjaka. Ako ne vjeruje, neka proba.

Sve ovo što mu se već godinama dešava u Sarajevu, Šarčević je ranije proživio kao mladi aktivist u rodnoj mu Rami. Tamo je na vlastitoj koži osjetio kako se nacionalnom čistotom opijeni kroatoljubi odnose spram drugačijeg mišljenja. Komunjara, đubre udbaško, izdajnik, samo su neki od komplimenata iz oskudnog rječnika provincijske kroatologije kojima je tada čašćen. Šarčević ima golemo iskustvo s hrvatsko-bošnjačkom izvornom toplinom i nepatvorenom tolerancijom. I bilo bi dobro da on piše ovaj tekst, baš zbog tog dvostrukog iskustva sa toksičnim bh. etnošovinizmima. Ali ne da mu se nedoraslim novinarima, pritupim kvazimisliocima i dežurnim neznalicama iz Hrvatske, analitički i mentalno zarobljenim u devedesetima, objašnjavati da danas nema suštinske razlike između tri etnonacionalizma u BiH, osim možda po huškačkom repertoaru koji je dubinski metastazirao upravo kod onih kojima Pavelić tako slatko tepa kao zastupnicima građanskog političkog koncepta. Taj šovenski virus metastazirao je između ostalog i zbog toga što ga se nije na vrijeme – ili ga se nije htjelo na vrijeme – prepoznati sa lijevo-građanskih političkih i medijskih adresa. I danas se dosljedno ignorira da su najzagriženiji Komšićevi fanovi jedna od najnetolerantnijih i najzatucanijih skupina u BiH.

Površno blebetanje

Zanimljivo je kako se analitički IQ prosječnog hrvatskog promišljatelja bosanskohercegovačke političke i društvene zbilje rapidno snizi kada krene dumati o BiH. Pozamašan je broj javnih osoba u Hrvatskoj koji ne vide ništa problematično u komšićizmu. Ili čak, mrtvi-ozbiljni, uzimaju taj vid političkog djelovanja kao poželjan tip građanske alternative. Nuditi takve recepte kao neku vrstu građanskog ozdravljenja za BiH, otprilike ima jednak iscjeljujući potencijal kao isturiti Željku Markić da se bori za ženska ili gay prava u Hrvatskoj. Moraš biti potpuna neznalica, endemski primjerak političkog imbecila, bahati ignorant, propagandist s agendom ili Stipe Mesić, pa sugerirati tu vrstu terapije. (Inače, potonji Mesić prototip je dobrog Hrvata u medijskoj kaljuži zvanoj probosansko novinarstvo.) Moraš biti posebno nekompetentan ili još posebnije izvajan karakter (neki bi rekli đubre) pa destrukciju uporno nuditi kao rješenje.

Moguće je i da u pojedinih lijevo-liberalnih hrvatskih promišljatelja bh. društvene zbilje postoji psihološko-etička barijera, odnosno neka vrsta kolektivne grižnje savjesti zbog tuđmanističkog velikodržavlja iz devedesetih. Pa misle da pomažu BiH tako što podržavaju ili relativiziraju tuđe nacionalističke narative i prakse. Bilo bi korisno za njih, a za odnose u BiH pogotovo, da se uzdrže od te vrste pomaganja. Ako su već HDZ, hrvatska desnica i Zoran Milanović, plus pridružena im novinarska i akademska kamarila, jedinstveni u podržavanju hrvatske etnopolitike u BiH, onda bi valjda lijevo-liberalni pristup trebao biti drukčiji – po mogućnosti, cjelovit i analitički, a ne površan i navijački. Ovako se, htjeli-ne htjeli, profiliraju tek kao druga strana iste kvazianalitičke kovanice.

Žarko Puhovski jedan je od rijetkih analitičara iz Hrvatske koji se javno ne blamira kada govori o BiH. On se, za razliku od klišeizirano površnog analitičara iz Hrvatske, ozbiljnije udubljuje u bosanskohercegovačke probleme i potpuno mu je jasno kakve destruktivne posljedice po međunacionalne odnose i društvo u cjelini proizvode tri etnonacionalne paradigme u BiH, te komšićizam kao prograđanska podvarijanta jednog od tri spomenuta etnička nacionalizma. Čudno je kako se prosječnom hrvatskom analitičaru ne upali lampica, a ono barem zbog činjenice da su prograđanski komšićizam i SDA-ovski etnoklerikalizam dio iste političke agende. Komšićevo sluganstvo spram SDA, te njegovo komično naglašeno državotvorstvo i jake patriotske geste, efektno je razobličio ugledni politolog Tarik Haverić:

Ako je SDA u kantonima sa bošnjačkom većinom državne institucije pretvorila u stranačke, a potom u institucije pod kontrolom stranačkog vrha i lidera i na taj način stvorila partijsku državu, da li je moguće takvu politiku proglašavati državotvornom kako to čini Komšić i njegov propagandni tim? (…) Željko Komšić je legitiman zato što je legalno izabran – i to je uglavnom sve što on jest, jer legitimnost ne isključuje štetočinsko djelovanje.

Kako, dakle, potaknuti sinapse prosječnog hrvatskog analitičara da malo brže prenose signale i u konačnici pomognu kognitivnoj aparaturi i etičkom refleksu da procesuiraju s čim imaju posla kada im se obnevidi fenomen komšićizma? Optimističan odgovor glasio bi: argumentiranim ali i plastičnim prikazom fenomena. Ciničan odgovor ciljao bi na trajnu zakržljalost hrvatskog uma i etikuma kad je riječ o BiH. Realnost i dosadašnja praksa cinicima daju za pravo.

Neven Šimić l digitalnademokracija.com