Uz sve dokaze, zašto toliko ljudi ipak puši cigarete?

Nakon čitavog niza studija, brojnih tužbi i milijuna dokazanih smrti vezanih uz cigarete, čovjek bi rekao kako prosječni Amerikanac sada razumije rizike pušenja, piše Stanford.

No, akademici sa Stanforda Jon Krosnick i Neil Malhotra kažu kako njihovo posljednje istraživanje pokazuje kako, iako većina Amerikanaca prepoznaje kako pušenje može dovesti do bolesti i stanja opasnih po život, ne razumiju na koji se način taj rizik povećava.

“Pušenje je zabranjeno na javnim mjestima u SAD-u i broj pušača jest pao tijekom desetljeća”, kaže Krosnick, profesor komunikacija i političkih znanosti sa Stanforda i lider studije.

“No, mnogi nastavljaju s navikom pušenja, a mnogi pušaći niti ne pokušavaju prestati”, kaže Krosnick.

Zašto je tome tako, pitaju se sa Stanforda?

Znanstvenici su uvjereni kako ljudska percepcija o vezi između pušenja i bolesti može igrati veliku ulogu. Njihova studija, objavljena u kolovozu analizirala je podatke iz intervjua s više od 13.000 Amerikanaca, aktivnih pušača i nepušača, o šansama da se razvije rak pluća.

U nekim prijašnjim studijama na ovu temu, znanstvenici su upitani što misle koje su šanse da pušaći i nepušači razviju rak pluća. Razlika u ta dva rizika je jedan od načina kako baždariti koliko ljudi doživljavaju porast rizika za dobivanje raka pluća. 

Na primjer, ako onaj koji odgovara da pušaći imaju 30 posto šanse da razviju rak, a nepušači 10 posto, ta osoba najčešće misli kako pušaći imaju 20 posto više šansi da razviju rak pluća.

No, znanstvenici su shvatili kako ne razmišljaju možda svi o riziku na taj način. Umjesto toga, zamišljaju rizik kao omjer ta dva broja, kao odgovor na pitanje “koliko je veća šansa da rak pluća dobije pušač u usporedbi s nepušačem”. Taj se omjer zove “relativni rizik”. U slučaju 30 posto versus 10 posto, osoba misli da pušač ima tri puta više šanse da dobije rak.

Ta naizgled mala promjena u analizi ima velike posljedice, većina Amerikanaca precjenjuje razliku u dvije vrste raka pluća, sugerirajući kako ljudi također precjenjuju rizike pušenja. No, velika većina podcjenjuje relativni rizik. Esencijalno, podcjenjuju koliko su veće šanse da pušač razvije rak pluća nego nepušač.

Autori sugeriraju kako je odluka osobe da li da puši djelomično vezana uz to kako doživljavaju rizike. Dakle, ako ljudi o opasnostima razmišljaju u omjerima, onda bi se možda količina pušača smanjila kada bi Amerikanci bili informirani oko takvih omjera.

Kako bi se razlikovalo kako ljudi razmišljaju o riziku, znanstvenici su istražili ljudske odluke o tome da počnu i prestanu pušiti. Oni koji doživljavaju veći relativni rizik raka pluća od pušenja – omjer – oni su manje vjerojatni da će početi pušiti, i prije će prestati. U kontrastu tome, oni koji doživljavaju veću razliku između dvije vrste i stope raka nemaju prije će propušiti i manje će, te teže, prestati.

“Literatura se do sada fokusirala na krivi tip rizika. Čini se da ljudi prirodno razmišljaju o relativnom riziku”, kaže Krosnick.

Znajući da percepcija rizika podcjenjuje opasnost, oni koji rade kampanje za javno zdravstvo mogli bi razmisliti o komuniciranju na način da se obraćaju baš tim percepcijama, kaže Krosnick.

Najbolji su primjer, možda, pakiranja cigareta. Navode kako pušenje uzrokuje specifične zdravstvene probleme bez da na to “nalijepi” neke brojeve kako bi se kvantificirao “šok”. Kao kontrast tome je Australija. 

“Pušenje duhana uzrokuje četiri puta više smrti negoli automobilske nesreće”.

“Reći ljudima koliko im se povećavaju šanse dobivanja raka pluća radi pušenja može pomoći javnosti da donese informiranije odluke”, kaže Krosnick.

Zaključci također sugeriraju, kaže Malhotra, profesor političke ekonomije, da je nadgledanje od strane države neizbježno.

“S obzirom da Amerikanci podcjenjuju relativni rizik, to indicira kako bi neke regulacije industrije trebale postojati”, kažu znanstvenici.