Kad sam nedavno napisao da se Boris Dežulović pretjerano opustio i da već poduže vrijeme prodaje kreveljenje i prežvakanu šegu pod ozbiljno novinarstvo, na mene se ostrvila čitava bašibozučka orta sastavljena od poznanika sa društvenih mreža, u namjeri da mi otvore oči i ubijede me da griješim u pogledu tog gorostasa javne riječi.
_______piše: Elis Bektaš l Facebook
Ma koliko tvrdoglav izgledao, oni koji me bolje poznaju posvjedočit će da nisam baš takav i da me uopće nije teško ubijediti u nešto, podastru li mi se razumni i čvrsti argumenti.
Avaj, izuzev izjava o zaljubljenosti u Dežulovića i tumačenja mojih motiva, ništa mi drugo nije bilo ponuđeno, a ni jedno niti drugo, složit ćemo se, nisu baš neki argumenti u diskusiji.
Nojevsko i avnojevsko odbijanje Dežulovićevih murida da pogledaju šta je taj njihov šejh napisao, također nije bilo od pomoći u raspravi, no dobro, tako to valjda biva u kultovima i ad hoc tarikatima.
Jučer je Dežulović u Oslobođenju objavio svoju oproštajnu kolumnu protkanu potresnom ispoviješću kako mu je, eto, prošlog petka tekst volšebno nestao jer je njime vrijeđao osjećaje vjernika.
Takvim raspletom događaja nisam razveseljen iz više razloga.
Prvo, što i sam znam vrijeđati tuđe osjećaje baš kao i svoje, ali to je suviše osoban razlog, pa ga spominjem samo usput i sa zahtjevom da ne bude unešen u službeni zapisnik.
Drugo, zato što me dosadašnja urednička politika Oslobođenja nije uvjerila da umije razložno procijeniti jednu takvu senzitivnu stvar kao što je uvreda neke društvene skupine.
Treće, što je sloboda riječi, odnosno mišljenja suviše dragocjena tekovina da bi se gušila intervencijama odozgora.
S druge strane, ne mislim da tendenciozno i proračunato vrijeđanje predstavlja mudro korištenje te slobode, jer ono po pravilu promašuje metu i biva sa radošću dočekivano od Dežulovićevih odraza u zrcalu, što će reći od onih koji su mu posve nalik, samo sa suprotnim predznakom.
Kako pronaći zlatni presjek između zadaće novinara da, pored informiranja, ujedno i potiče na razmišljanje, pa malo i provocira ako baš ustreba i etičkog imperativa da to čineći ne prelazi civilizacijske granice kao švercer, ako ih već ne umije prelaziti kao pionir, turist, biznismen ili znanstvenik, suviše je složeno i teško pitanje da bih imao odgovor na njega, no iskustvo mi govori da više znanja i manje samoljublja novinaru nesumnjivo pomažu da se približi tom zlatnom presjeku.
U Dežulovićevom slučaju, nažalost, ta stvar sa znanjem i samoljubljem stoji posve suprotno jer valja biti naročito samoljubljiv pa prežvakavanje općih mjesta i čaršijskih tračeva pokušati prodati publici pod znanje o temi koja se tretira.
To, naravno, nije niti smije biti razlog da se Dežulovića udaljava iz javnog prostora, ali ako već nije bilo pristojno stavljati primjedbe novini u privatnom vlasništvu što se odlučila angažirati baš tog kolumnistu, jednako je nepristojno stavljati joj primjedbu i zbog toga što je Dežuloviću olakšala odluku o prestanku suradnje.
No nek ostane zabilježeno moje mišljenje da onaj tko je Dežuloviću dao prostor u Oslobođenju, a potom ga natjerao na uzmak, nije učinio uslugu ni ovdašnjem novinarstvu ni ovdašnjoj publici.
Prvim od ta dva čina, Dežulović je ovdje instaliran kao guru i šejh nezavisnog novinarstva, premda njegov ni apriorni ni posteriorni opus nisu nudili opravdanje za te odgovorne titule, a drugim je pretvoren u mučenika pred onima koji se smatraju njegovim muridima.
Sve to je, međutim, tek jedan vodvilj koji će u zabludu dovesti samo one koji su po zabludu i došli.
Odmjeren pogled na taj vodvilj otkriva nam barem dvije stvari – da je Dežulović sklon perfidnim manipulacijama sa kolektivnim emocijama i kolektivnom pameću, koji u zbiru daju javno mnijenje, kao što je sklon i implicitnim neistinama, te da boluje od hipokrizije protiv koje se, k’o biva, bori kao protiv društvene devijacije.
U konkretnom slučaju ispovijedne i oproštajne Dežulovićeve kolumne, manipulacija i neistina je to što on implicira da demonstrativno i uvrijeđeno napušta Oslobođenje jer mu je uskraćena mogućnost da javno kaže kako je Izetbegović Erdoğana proglasio Božjim poslanikom, te mogućnošću da vrijeđa vjernike.
Na tu se udicu upecao i Selvedin Avdić u Žurnalu, koji zapomaže da, eto, nije dopušteno Erdoğana nazvati diktatorom, premda su sarajevski mediji, pa i to Oslobođenje, prepuni tekstova u kojima je turskom predsjedniku dodjeljena takva atribucija.
Posrijedi je, dakle, nešto drugo, što će ostati nepoznato dok ne auditer et altera pars, a zasad ćemo blagonaklono pretpostaviti da je uredništvo Oslobođenja prošlu Dežulovićevu kolumnu povuklo uslijed njene netočnosti i nepreciznosti u izrazu, jer postoji i supstancijalna i kvintesencijalna razlika između iskaza “Božji Poslanik” i poslan od Boga.
No to bi bilo poteško objasniti nekome tko je, po vlastitom priznanju, uvjereni ateist, pa stoga to neću ni pokušavati.
A licemjerno je to što je čitava oproštajna Dežulovićeva kolumna ustvari jedan potresan vapaj nad vlastitim povrijeđenim osjećanjima, dakle, nad onim što je on, također po vlastitom priznanju, drugima htio povrijediti.
Sam Dežulović se u oproštajnom tekstu hvali da je višekratno i u različitim državama i uređenjima cenzuriran zbog vrijeđanja osjećanja, u rasponu od komiteta SKJ, pa do Milorada Dodika.
Lukav je Dežulović i tako lukav on dobro zna kakav će učinak to priznanje učiniti na njegove muride.
Natjerat će ih da uglas uzviknu – kako hrabar čovjek! ili čak ecce homo!
A zna i to da je takvom priznanju teško staviti primjedbu, jer se osjećanjima komiteta, branitelja domovinskog rata, Dodika… baš i ne može vjerovati, a pogotovo ne onim prvima, jer su u jednopartijskom režimu osjećanja partije bila zaštićena zakonom čime su počinjena barem dva ozbiljna prekršaja protiv logike i protiv civilizacije.
Lukavi Dežulović, koji bi da vrijeđa tuđa osjećanja i da se poigrava sa kategorijama religijskog tabua koji izvire iz transcedentnog, i to bi da čini na način nadobudnog i buntovnog tinejdžera, sebe bi da ustoliči kao vlasnika osjećanja koja ne smiju biti povrijeđena i kao nekakav tabu pred kritikom, pa makar ona bila iskazana i u njenoj najpoganijoj i najvulgarnijoj formi – cenzuri.
Uz sve to, Dežulović se razmetanjem vlastitom hrabrošću za vrijeđanje osjećanja narugao svim onim ljudima koji su desetljećima, sa zebnjom i uz znatno veći ulog po vlastitu kožu, ukazivali na devijacije društva pod misaonom restrikcijom, od kojih su neke preživjele i pretočile se u društva nasljednike, i implicite je te ljude proglasio kukavicama, jer se oni, eto, nisu odvažili vrijeđati osjećanja.
A možda ti ljudi samo nisu željeli da im karijera bude svedena na vrijeđanje nečijih osjećanja, već su željeli dati barem jedan obol više za mukotrpno zidanje vavilonske kule ljudske misli.
Da se razumijemo, bosanskohercegovačko, kao ni bilo koje drugo društvo na dunjaluku nije samodovoljno u pogledu pameti, niti bi mu onaj ko bi da ga zatvori za umnu i duhovnu razmjenu učinio uslugu, ali nije vala ni toliko jadno da mora služiti kao polukolonija isluženim novinarskim jurišnicima kojima su u torbici sa municijom ostala još samo opća mjesta, prežvakane fraze, čaršijski tračevi i bajati vicevi.
Uostalom, ovo društvo ima sasvim dovoljno vlastitih snaga sposobnih za sve ono za šta je i Dežulović sposoban, a poglavito za vrijeđanje.
Zato Dežulovićevo samooslobađanje od Oslobođenja nije razlog za kuknjavu, ali će zato biti razlog za zadovoljstvo kada ovdašnji mediji počnu malo više angažovati ozbiljna pera iz inostranstva, ma koliko ona kritički nastrojena bila, jer ozbiljna pera svojom kritikom mogu samo pomoći osvjetljavanju, a potom i rješavanju društvenih problema.
Pera poput Dežulovića samo stvaraju i umnožavaju zombije po društvenim mrežama, koje ni metaforički hitac u mozak ne može zaustaviti, jer u tom mozgu nema ništa osim fraza.
A Dežuloviću želim uspješno pronalaženje novog kolumnističkog angažmana, i to upravo u Bosni i Hercegovini.
Ta želja uopćtle nije u kontradikciji sa ostatkom ovog teksta. Tko bude htio taj će i shvatiti, a Allah najbolje zna.
Napomena: Tekst je preveden s Bektaševog osebujnog umjetničkog izričaja na neku verziju hercegovskog. Kako bi bio razumljiviji čitateljima.
wpDiscuz