Danas je točno 75. “obljetnica” otkako je vlast Demokratske Federativne Jugoslavije izdala naredbu (od 18. svibnja 1945.) o uklanjanju i uništavanju “grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja”.
Onaj tko je gotovo pola stoljeća imao moć i tehniku provoditi damnatio memoriae, koristio je za taj posao i tešku mehanizaciju.
U procesu oblikovanja jedine i jedino dopuštene verzije sjećanja na prošlost ondašnji je sustav za kontrolu pamćenja već do 1961. godine podigao 14.402 spomenika i groblja, tj. “skoro tri spomenika i groblja svakog dana tokom šestnaest godina” (M. Bergholz), kojima se komemoriralo pale “borce NOR-a” i civilne žrtve “fašističkog terora”.
U tadašnjoj socijalističkoj Bosni i Hercegovini postavljana su brojna spomen-obilježja postradalim civilima u Drugome svjetskom ratu, ali samo pripadnicima jedne nacionalne zajednice.
Sve do sredine 1980-ih komemorirale su se srpske civilne žrtve, da bi tadašnji bosanskohercegovački SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) odlučio 1985. u jednom internom izvješću progovoriti i o “žrtvama muslimanske nacionalnosti” (“više od četerdeset godina nakon rata …ljudi još uvijek šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti”; “još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu”).
No, komemoriranje civilnih žrtava hrvatske nacionalnosti nije ni tada, kao ni ranije, dolazilo u obzir, čak ni kada se radilo o hrvatskim civilima koje su pogubili pripadnici četničkih formacija.
I tako je ostalo sve do raspada socijalističke Jugoslavije.
Stvarnost nasilja i zločina u Drugome svjetskom ratu, naročito u BiH, bila je daleko složenija (a time, na žalost, i brutalnija) od prikaza etablirane verzije iz vremena jugoslavenskoga režima.
Ponešto od te složenosti otkrivaju i brojke žrtava u izračunima/procjenama Vladimira Žerjavića (ovih je dana u medijima bio spominjan zbog izračuna/procjene od 55 tisuća ubijenih Hrvata i Muslimana na stratištima nakon izručenja na bleiburškom polju).
Žerjavićevi izračuni/procjene govore da je u BiH tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubilo 316 tisuća osoba, od čega 164 tisuće Srba, 75 tisuća Muslimana (Bošnjaka), 64 tisuće Hrvata, 9 tisuća Židova i 4 tisuće ostalih.
Stradanja Srba i Židova u BiH u režiji rasno utemeljenoga i isključivoga režima Nezavisne Države Hrvatske trebala bi svima biti poznata, pa ću se ovdje posebno osvrnuti samo na Žerjavićeve izračune/procjene stradalih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata u BiH, a za koje pretpostavljam da su manje poznate javnosti.
Prema Žerjavićevim izračunima/procjenama od 75 tisuća žrtava i stradalnika Muslimana (Bošnjaka), njih
- 28 tisuća izgubili su život kao pripadnici postrojbi Nezavisne Države Hrvatske,
- 11 tisuća kao pripadnici jugoslavensko-partizanskih postrojbi i
- 36 tisuća kao civilne osobe.
Isti autor navodi da je od 64 tisuće žrtava i stradalnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, njih
- 22 tisuće život izgubilo kao pripadnici postrojbi Nezavisne Države Hrvatske,
- 17 tisuća kao pripadnici jugoslavensko-partizanskih postrojbi i
- 25 tisuća kao civilne osobe.
Dok su, prema Žerjaviću, Muslimani (Bošnjaci) najviše stradali od četnika (33.000 osoba: 13.000 vojnika i 20.000 civila), bosansko-hercegovački Hrvati su najviše stradali od partizana (28.000 osoba: 22.000 vojnika i 6000 civila).
I iz drugih izvora i do sada prikupljenih podataka o stradanju hrvatskih civila u BiH proizlazi da ih je najveći broj ubijen djelovanjem partizanskih postrojbi, odnosno OZN-e (Odjeljenje zaštite naroda) i KNOJ-a (Korpus narodne odbrane Jugoslavije).
I to je glavni razlog zbog kojega u jugoslavenskom režimu nije bilo dopušteno komemoriranje hrvatskih civilnih žrtava iz BiH.
Negdje bi se podrazumijevalo da svaka ljudska žrtva ima pravo biti zapamćena, no mi živimo u društvima u kojima se još do jučer o toj povlastici odlučivalo prema strogo određenim kriterijima.
Predugo su trajali mnemotehnički treninzi kojima se uvježbavalo što će se (ili koga) pamtiti, a što (ili koga) zaboravljati, a da i danas ne bi odmah proradio uvjetovani refleks kod onih koji su utrenirani razmišljati da ono što na ovim prostorima nije smjelo biti (ko)memoriano nekada, ne bi smjelo biti (ko)memorirano nikada, pa ni sada.
Jer svako (ko)memoriranje žrtava zahtijevalo bi ujedno i memoriranje ubojica, a toliko nove memorije ne bi mogao prihvatiti mozak “antifašiste” 21. stoljeća.
Ivica Šarac l cnak.ba
wpDiscuz
