Hrvatska šestorka naziv je za jedan od najvažnijih pravosudnih procesa za čitavu Australiju. Bila je veljača 1979. godine kada je odjeknula vijest da su uhićeni ustaški ekstremisti netom prije izvođenja terorističkog napada. Navodno su htjeli raznijeti glavni vodovod u Sydneyju te postaviti eksploziv u nekoliko zgrada.
“Ova grupa fašističkih emigranata planirala je likvidirati dvije osobe iz svog društva i za ovo ubojstvo, kao i planirane terorističke eksplozije, baci krivnju na druge članove jugoslavenske zajednice u Sydneyju”, opisao je jedan jugoslavenski list događaje iz tog vremena.
Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Desetljećima kasnije će australski istraživački novinar Hamish McDonald objaviti knjigu pod naslovom “Namještaljka” i to je dobar uvod u čitav slučaj.
Australske savezne vlasti objavile su 2010. godine analizu protuterorističkih aktivnosti tijekom četrdeset godina i u oči je upadao jedan izostavljeni slučaj. Hrvatska šestorka je, prema policijskim tvrdnjama, planirala postaviti bombu u kazalište u trenutku kada je tamo bilo više od 1.500 posjetitelja, još nekoliko zgrada i već ranije spomenuti vodovod. Šestorka je osuđena na 15 godina zatvora, a kazne su izdržale čak i dugotrajne žalbene procese.
McDonald priča o realnoj mogućnosti da su vlasti jednostavno bile osramoćene katastrofalnim propustima u istrazi i suđenju. Max Bebić, Vic Brajković, Tony Zvirotić, Joe Kokotović i njegov brat Ilija te Mile Nekićodležali su desetak godina zatvora za sve te zločine. Brojne sumnje pojavile su se čak i tijekom suđenja.
Počnimo ipak od početka. Australska policija dobila je dojavu nakon što je Vico Virkez prijavio svoje navodne suradnike i rekao da on ne može sudjelovati u zavjeri. Kasnije će se ispostaviti da je riječ o Vitomiru Misimoviću, agentu jugoslavenske tajne službe. Taj, po nekima i ključni podatak, australske obavještajne službe nisu predale sudu, pa čak ni tadašnjem premijeru Malcolmu Fraseru. Jedan pravnik je McDonaldu izjavio da bi na temelju samo toga šestorka bila oslobođena. Odvjetnik Ilije Kokotovića čak je i tražio od obavještajnih službi sve što imaju Misimoviću, ali je naišao na odbijenice pod izlikom nacionalne sigurnosti.
Postavlja se ipak pitanje kako bi oni opravdali 12,5 kg eksploziva, raznih detonatora i alarmnih satova koji su bili prepravljeni za detoniranje eksplozivne naprave koje spominje čak i hrvatska inačica Wikipedije pozivajući se na australske medije. Ovdje je važno spomenuti malo političkog i policijskog konteksta.
Australci su nakon Drugog svjetskog rata zdušno primali obrazovane emigrante iz istočne Europe i, kako su ih optuživali brojni lijevi političari, ignorirali očite fašističke poveznice brojnih takvih doseljenika zato što su pazili samo na komuniste i razne obavještajne službe Varšavskog pakta. Laburisti su nakon dolaska na vlast 1972. godine pretražili arhive australske obavještajne službe kako bi iskopali sve što je ranijih godina skrivano o hrvatskim ekstremistima. Što nije bio posve bespotreban postupak. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća utemeljeno je Hrvatsko revolucionarno bratstvo i to baš u Australiji. Oni će desetak godina kasnije postati poznati kao Bugojanska skupina zbog neuspjelog pokušaja dizanja oružane revolucije u Jugoslaviji.
Brojni drugi emigranti su prosvjedovali ispred svega s jugoslavenskim predznakom; od poslovnica JAT-a pa do veleposlanstva i konzulata. Upravo zbog svega toga je javnost povjerovala optužbama.
Policija je izvukla priznanja šestorke, ali svi su kasnije priznanja i povukli. Petorica su usmeno priznala svoja zlodjela, a kasnije će se ispostaviti da je sydneyjska policija imala dugu povijest iznuđivanja priznanja, lažiranja usmenih iskaza uhićenika, pa čak i podmetanja dokaza. Upravo ranije spomenuti eksploziv je, prema tvrdnjama osumnjičenih, australska policija podmetnula kako bi lakše sve dokazali.
Roger Rogerson, nekada najbolji policajaca Australije, kasnije osuđivan zbog ubojstva i korupcije, iskreno je rekao da sumnja u te tvrdnje. “Podmetanje dokaza radiš u malom društvu iznimno povjerljivih ljudi. Njih su hvatali deseci policajaca iz različitih postaja i odjeljenja. Moraš imati povjerenja da te prijatelji neće izdati”, rekao je Rogerson McDonaldu.
Tek 1991. godine su novinari pronašli Vitomira i on im je ispričao kako je bio doušnik Udbe, da je na suđenju govorio što je australska policija htjela čuti i da nitko od osuđenih nije kriv.
Usprkos svemu, 1994. godine su tadašnje vlasti odbacile zahtjeve za ponovnim suđenjem. Godinama će se o tome šutjeti, ali kako je na vidjelo izlazilo sve što je Udba radila i kako su ratni zločinci bili redom kriminalci povezani s nekadašnjim obavještajnim aparatom, određene struje pritiskale su vlasti za ponovljeno suđenje u svjetlu novih dokaza.
Do sada se to nije dogodilo i sve su manje šanse da će ikad prava pozadina slučaja izići na svjetlo dana.
Mile Nekić je početkom Domovinskog rata obukao hrvatsku uniformu, a kasnije se bavio slikarstvom. “Imao sam 36 godina kada sam upisao studij. Ujutro bih iz zatvora išao na predavanja, uz pratnju. Dobio bih novac za autobus, sendvič i kavu. Kada bih se vratio u zatvor, svaki put bi me pretresli, što je za mene bilo ponižavajuće. No izdržao sam i drago mi je da sam prvi Hrvat zatvorenik koji je u Australiji uspio završiti likovnu akademiju”, ispričao je Nekić u razgovoru za Glas Slavonije.
wpDiscuz