Trenutak kad je Zvonko Jurišić pristao ući sa Zlatkom Lagumdžijom, Sulejmanom Tihićem i Lijanovićima u platformašku Vladu Federacije i zauzvrat dobiti dvije ministarske pozicije te na dužnost predsjednika FBiH instalirati Živka Budimira, početak je totalne propasti, ne samo Hrvatske stranke prava, nego pravaške političke opcije u Bosni i Hercegovini uopće.
Do famoznih izbora iz 2010. godine HSP je bio stabilna, treća po snazi hrvatska politička stranka u BiH. Hrvatsko biračko tijelo tada je bilo prilično zasićeno klijentelitičkom, kleptokratskom i nevjerodostojnom politikom i jednog i drugog HDZ-a. Tražila se bilo kakva alternativa i brojni Hrvati, kako iz Hercegovine, tako i iz Bosne, vidjeli su izlaz u ”trećem pravcu”, odnosno u HSP-u.
Imao je na tim izborima iz 2010. godine HSP vrlo solidan rezultat te je čak postojala ozbiljna mogućnost da pravaši postanu čak i druga po snazi stranka s hrvatskim predznakom u BiH i da iz igre poptuno izguraju HDZ 1990, kojem je tada na čelu bio Božo Ljubić.
No, sve je otišlo k vragu kad je potpisana platforma, sramotan dokument kojim je potpuno izigrana izborna volja hrvatskoga naroda u BiH. Budimir je sa svega dvije tisuće glasova postao predsjednik FBiH, a Jurišić i njegovi pulenovi postali su, kako se tada govorilo, ”smokvin list” koji je trebao prikriti činjenicu da su nakon Željka Komšića u Predsjedništvu BiH, Bošnjaci izabrali i ministre u Vladi Federacije. Jedina je razlika što su Komšića izravno birali naši sugrađani Bošnjaci i podarili su mu zavidnih 300.000 glasova, dok je HSP izabrao Lagumdžija osobno.
Izabrao bi Lagumdžija tada bilo koga, pa i HDZ BiH Dragana Čovića, samo da je stožernik bio spreman odreći se bar jedne hrvatske ministarske fotelje u Federalnoj Vladi. Tako bi Lagumdžija uspio SDP prikazati multietničkom strankom i istovremeno podebljati broj fotelja na svom stranačkom kontu.
No, tada se činilo kako i Jurišić može poslužiti istoj svrsi. I jeste. Prihvatio je Jurišić da HSP-ovci za parče vlasti postanu omraženi u vlastitome narodu. Sjetimo se samo kako je HSP bio omražen tijekom 2011. i 2012. godine.
Bilo je tu i fizičkih napada na Budimira i druge dužnosnike, mater im se spominjala u svakoj kafani, na ulici, bolnici, na trafikama i u trgovinama. No, Jurišić se tada pravdao kako on nije prihvatio ponuđene mu fotelje zbog sebe i zbog fotelja kao takvih, nego zbog borbe za jednakopravnost Hrvata u BiH. Tako je bio obećavao kako će se tobože izmijeniti Zakon o Vladi FBiH kojim bi se spriječilo preglasavanje hrvatskih ministara i brojne druge miolozvučne stvarčice. Pokazalo se kako su sve to bile puste tlapnje.
Umjesto toga, HSP se urušio sam u sebe. Kroz pravaše se pokušala uhljebiti svaka ona hrvatska ulizica kojoj to nije pošlo za rukom kroz jedan ili drugi HDZ. Tako je prava pomama za stranačkim iskaznicama zavladala kad je HSP ovladao Elektroprivredom Hrvatske zajednice Herceg Bosne. I činilo se kako Jurišić nadmašuje Čovića u njegovoj vlastitoj igri te da se prometnuo u sposobnijeg klijentelistu od ”velikog vođe bh. Hrvata”.
No, onda je na površinu počeo isplivavati sav jad bh. pravaša. Najprije je stranku napustio Budimir, a s njim i brojni polukadrovu iz pravaškog polusvijeta, a sada je na red došao i Josip Perić i njegova, kako sam voli reći, ekipa.
”Perićeva ekipa” su kadrovi iz Hercegbosanske i Zapadnohercegovačke županije. Riječ je ponajprije o federalnom ministru financija Anti Krajini, koji čak slovi kao jedan od sposobnijih ministara u nesposobnoj i jadnoj Vladi FBiH, te o Vjekoslavu Čamberu, ministru rada i socijalne politike. I dok je Krajina poznat po odgovornom radu, Čamber je najpoznatiji po aferi s kupovinom skupocijenih automobila i još nekim manjim aferama vezanim za obrazovanje u ZHŽ-u.
Na kraju, ruke zadovljno može trljati samo Dragan Čović. Iako se te 2010. i 2011. godine činilo kako je njegov HDZ BiH na koljenima jer su presušili proračunski izvori naših para, za dvije-tri godine Čović se ponovno izdigao u neprikosnovenu političku figuru kod bh. Hrvata. HSP je jednostavno dobio ono što je i zaslužio – raspad!
Pristali su s Lagumdžijom tikve saditi, a sad im se tikve o glavu razbijaju.
dnevno.ba