Svaki fašizam potrebuje jasnu propagandu i jakog diktatora. Bez propagande nema masovnosti. Bez diktatora pokret je nemoguće kontrolirati. Fašizme odlikuju masovna ubojstva, rasni i ideološki zakoni. Sve u ime svetog cilja više rase.
Fašizam je ropstvo uma i duha. Porobljeni fašizmu nisu samo žrtve, nego i oni koji čine stroj fašizma. Fašizam je doktrina užasa. Užas se nalazi na obe strane cijevi. Od užasa na licu onog u kojeg se puca, užasnija je samo grimasa onog koji puca. Životinjska. Nestvarna.
Antifašizam je logično tome sve suprotno od fašizma. Antifašizam je proslava slobode, koja ne pita za cijenu. Egida antifašizma je smrt fašizmu. Što znači i smrt svim idejama fašizma. Smrt jednoumlju, smrt ropstvu ljudskog duha. Smrt smrti koju uzrokuje fašizam.
Propaganda, jednoumlje, nesloboda, kultura smrti, masovna ubojstva, diktature, sve ono što čini svaki do sada poznati fašizam, obilježile su ujedno i apsolutno sve do jedan komunistički režim, kako u ratu tako i u nakon drugog svjetskog rata.
Ako antifašizam znači negaciju fašizma, dakle proslavu slobode, slavljenje života, pravo na slobodu misli, pravo na slobodu čovjekovu u svoj njenoj punini, pravo na slobodu kretanja, pravo na privatnost, pravo na slobodu javne riječi, na slobodu vjere, pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu pripadanja naciji, kulturi i subkulturi, etnikumu i rasi, slobodu različitosti u svemu, npr. u političkim svjetonazorima kao i pravo na političkog organiziranje; ako sve to jest antifašizam, a jest, što onda komunisti koji su poharali ove prostore desetljećima užasa imaju s antifašizmom?
_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Urota komunizma leži u oduzetom nam pravu na doživljaj istinskog antifašizma. U činjenici da se kroz 45 godina propagande nametnuo kao neumitna antifašistička ideja budući da on to naprosto nije. Pobjedom nad fašizmom ne postaje se nužno antifašist, ako se tijekom i nakon te pobjede ne slijede antifašističke tekovine.
Prostitutka koja prebije prostituku ne prestaje time biti to što jest, niti poprima uzvišene moralne epitete.
Kemoterapija ubija rak, je li to znači da je kemoterapija lijek?
Višedesetljenim pranjem mozgova, Staljinovi izdanci tu kod nas, odradili su sjajan posao i generacijama naših roditelja usadili uvjerenje kako je komunistički pokret Jugoslavije bio ujedno i antifašistički. No nije. Bio je jednostavno to što je bio. Komunistički. Boljševički. Uzak i jadan kakav već može biti s obzirom na ljude koji su ga vodili.
Većina povjesničara, i znanstvenika, koji danas predaju na postjugoslavenskim sveučilištima, dio su struktura tog vremena. Napisali su silna djela u kojima “znanstveno dokazuju” antifašistički karatker komunističkih vlasti pokušavajući titoizam ušminkati do razine uberdemokracije. Odustati danas od te teze značilo bi popljuvati vlastite biografije. Njihovi asistenti stoga, moraju biti ljudi koji će nastaviti novim generacijama podvaljivati istu priču.Kako je eto i komunizam bio antifašizam. A nije. Jednostavno nije.
Nije za to potrebna neka naročita pamet da se to shvati. Stvar je elementarne logike. Može se ukratko reći, da komunisti su se borili protiv fašizma. Ali ne sa antifašističke pozicije. Kao takvi , nisu, nakon što im je dano da upravljaju Jugoslavijom, niti mogli provoditi antifašističke vrijednosti. Jednostavno zato jer ih nisu niti poznavali. A kako ih slušamo iz dana u dan, teško da ih i danas poznaju.
Pročitajmo recimo dio današnjeg proglasa druga Mate Kapovića:
“Tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu. Antifašizam danas jest isto što i antifašizam nekad. On je odgovor na agresivnu reakciju kapitalizma na njegove unutrašnje proturječnosti, odgovor na razaranje radničkog jedinstva, odgovor na pokušaje restitucije prevaziđenih oblika života i rada.”
Taj blesavi i prvi mladokomunist Hrvatske smatra da je antifašizam zapravo komunizam, dakle socijalizam, sve što je suprotno socijalizmu, dakle kapitalizam, smrdi na fašizam. I takvi predaju na hrvatskim sveučilištima. Još da ovu tezu kako je kapitalizam isto što i fašizam pojasni kapitalističkim zemljama saveznicima, kad tamo izburgija kakve NGO dnevnice, bio bi dosljedan u gluposti. Saveznicama koje su Titu i dale šansu da dobije svoj čitluk na dunjaluku. Bez njih, ostao bi hvatati zjake na Visu.
Da su komunisti istinski antifašisti oni nikada, niti u ludilu ne bi bili u savezu s fašistima. A komunisti su bili. Itekako su bili. Samo to kriju.Evo i kada:
Sovjetski Savez je 17. rujna 1939. godine napao Poljsku sa istoka. Napad je izvršen dok je Poljska bila u ratu sa Njemačkom koji je počeo 1. rujna 1939. godine i trpjela značajne gubitke na zapadnom frontu. Ovaj napad je izvršen u skladu sa sporazumom Ribbentrop — Molotov (savez nacista i staljinista koji su titoisti dugo nazivali upitnim) a kojim je izvršena podjela interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke.
Znate li danas što je Katinska šuma? Što je to poljski Bleiburg? Gdje je uopće to?
Al jako dobro znate, usadili su vam to pod kožu da je, čak i danas, svako kritičko progovaranje o Titu, o komunizmu, svjestan rizik da vas proglase fašistom. Bez obzira koliko vam se gadio Pavelić, Jasenovac, fašizam, Handžar bojna i ustaški pokret, bez obzira koliko javno pljuvali po nacizmu, bilo kakva kritika savršenog lika i djela Druga Tita i njegove još savršenije Jugoslavije, rizik je da vas proglase nazadnim. Jer što drugo djeca komunizma i znaju? Nema nijansi. Il si naš ili njihov… Iako su povijesni krupni otpad i jedan i drugi režim.
U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), jedinice Titovog druga, Staljina, jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika. Krimen im je bio neprihvaćanje ideje Sovjetskog saveza, i želja za očuvanjem nacionalne poljske države. To je bio dio šire akcije sovjetskog NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi Staljina, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katinske šume. Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog saveza. Masakr je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao, da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.
Što ovaj pasus s wikipedije zapravo govori? On kaže ovako. Njemci su bili fašisti. I okupirali su Poljsku. Poljaci, antifašisti dižu ustanak i bore se protiv Hitlera. Što u tom trenu rade Staljinovi komunisti, o kojima već pola stoljeća učimo kako su bili čak silniji od zapadnih sila u svom antifašizmu? Logično je očekivati, da “antifašisti” , Staljinovi komunisti, stupaju u pomoć Poljacima antifašistima i skupa s njima napadaju Hitlera. Jer zaboga komunisti su antifašisti jel tako. No ne događa se to. Staljin, komunist, upravo suprotno potpisuje ugovor s Hitlerom, i napada Poljake sa Istoka i masovno ih kolje. Tako bijedno. Tako mučki… tako fašistički. Kao u najlošijem filmu u kojem Staljin, junak iz naših života, igra rolu antijunaka.
Tko tu sad , dragi komunistofili, Antifo, jugoonaničari, koga da prostite ….? Tko je u dakle u Poljskoj 1939 fašist a tko antifašist? Poljakk, Njemac ili Rus? Njemac fašist, kolje jadnog Poljaka, a komunist i “antifašist” Staljin pri tome pomaže fašistu klati tog istog jadnog Poljaka?
Što na to kaže “antifašit” Tito u to doba? Što čini KPJ? Otkazuju li kao iskreni antifašisti suradnju Staljinu zbog pokolja nedužnog slavenskog naroda i njihovih antifašističkih heroja? Il čeka da Brko pokolje, pa da im da nove naredbe po kojim goricama i brdićima Juge da udare?
Tito, budući da je uvijek bio proračunata kukavica, koja na giljotinju šalje čak i bivše žene, ako je u pitanju vlastita koža, ne čini ništa. Tako bijedno. Tako mučki… tako fašistički.
Dok Hitler i Staljin skupa kolju veliki antifašist naše mladosti, čovjek koji je izmislio borolete, čovjek koji je upucao vepra, čovlek koji je pojeo jarebicu, junak naših ulica i trgova kategorički čeka dalnje naredbe vrhovnog komandanta Kominterne! Onog koji ubija antifašističke drugove. Komunistički makijavelizam.
I to je činjenica i jedan jako važan podatak iz cijele priče o II svj. ratu o kojoj nas nisu učili u “slobodnim antifašističkim” školama komunizma. Jedna do neba velika ljaga koju nam i dan danas nastoje prešutjeti. Uz sve ostalo. Zašto? Pa zato jer se u komunisitčkim školama nisu izučavale povijesne činjenice nego propaganda jednog totalitarnog i nimalo antifašističkog režima.
O Katinskoj šumi, Staljinovom zločinu koji će par godina kasnije inspirirati našeg balkanskog Staljina, Tita za sam Bleiburg, kada je primjenio gotovo identičnu tehniku masovnog ubijanja zarobljenih vojnika, nisu nas također ništa učili.
Jugoslavenski dakle antifašizam, antifašizam južnoslavenskih naroda postojao je tek u početku, vrlo kratko, gotovo minijaturno kao autohton i istinski antifašistički. (U Istri se npr. javlja još davne 1919-g. nakon upada fašista i prvenstveno se artikulira kao borba za demokraciju, a hrvatsko stanovništvo shvaća ga i kao borbu za nacionalno oslobođenje.) On bi takav , autohton, i ostao i razvijao bi se i tijekom II. svj. rata kao u svakoj drugoj zapadnoj demokraciji da se nakon sloma pakta Staljin-Hitler (Ribbentrop-Molotov) na Balkanu, na stranu antifašističkog pokreta nisu umiješali komunisti, da nije došlo do uvoza sovjetske ideologije. Komunisti, dojučerašnji Hitlerovi kolaboracionisti, koji su nam taj dio vlastite kolektivne biografije kolektivno izbrisali iz sjećanja, autohtoni južnoslavenski antifašizam, oteli su, uzurpirali, i s vremenom ga pretvorili u ideološku borbu za novi klasni poredak, u prosti derivat sovjetske boljševičke revolucije kojem istinske antifašističke vrijednosti ne predstavljaju ništa, nikakav sveti princip niti bilo kakav imperativ djelovanja.
Jugoslavenski antifašizam , ako ga se uopće takvim može zvati, ne može se podizati na pijedestal na koji se može staviti saveznički antifašizam a spomenuti pakt Ribbentrop- Molotov, dokaz je ideološke istosti fašizma i staljinizma.
Dokaz o kojem se danas, u Hrvatskoj, zemljici komunistofilnog nelustriranog establišmenta, tako kategorički i tako glasno šuti. Pa se kao Dan antifašističke borbe i danas uzimaju datumi kada su sa zakašnjenjem u borbu krenuli komunisti, dojučerašnji Hitlerovi kolaboracionisti, a ne oni dani kada su u ustanke krenuli istinski antifašisti u Srbiji i Hrvatskoj a koji su ustanke dizali tjednima i mjesecima prije samih komunista.
To pravo časti, pravo da ih se naziva antifašistima, imaju tek naši rijetki preci, stvarni antifašisti koji nikada nisu htjeli postati dio ideologije zla boljševičke komunističke partije.
Oni koji su npr. bili tek samo partizani, pokret i pojam daleko širi od komunizma, koji su bili samo to – obični ljudi antifašisti, ustanici protiv fašizma. Ili su silom prilika ušli u KPJ u borbu protiv rasnih zakona nacizma, ali su nakon uočavanja zločina koje Tito čini, Titu jasno rekli ne. No oni, njihov utjecaj u komunizmu, bio je nikakav. Ili su pobijeni,ili su poslani na Goli ili su kao disidenti proglašeni za otpadništvo, nakon pobjede u NOB-u jednstavno pobjegli u zemlje stvarnog antifašizma.
Dok pokoljena europskih antifašista s ponosom gledaju na svoje pretke, mi se u svojoj sramoti eto trebamo pitati na šta to točno trebamo biti ponosni, jer nam se preci djele na fašiste i komuniste. Na sljedbenike njemačkog ubojice koji su bili dio genocidnog sistema, i sljedbenike sovjetskog ubojice koji su također bili dio genocidnog sistema. Rijetki su oni sretnici čiji preci nisu bili unovačeni na ovu ili onu stranu zla.
Titovo famozno i mitsko “Ne” Staljinu i nije bilo toliko veliko i silno “Ne” koliko je bila prosta propaganda KPJ. Danas barem, ako čitate neke od najbližih Titovih suradnika tog vremena, i njegove današnje biografe (Simić) možete se uvjeriti koliko je tu bilo moljakanja za pomirbom a koliko tog strašnog “kategoričkog NE”. A i kada bi ono i bilo toliko veliko, što to u praksi za nas znači kada znamo da GuliJoža nije rekao “Ne” i nastavku provedbe Staljinove doktrine i surovih metoda preodgoja narodnih masa na Balkanu?
On mali zločesti copypaster, taj balkanski Staljin, oligarh, milijarder čije se porijeklo imovine i danas ne smije propitivati. Diktator sa stilom, koji dok ševi Sophie Lauren, u pauzama između dva partijski potpomognuta snošaja, u uredu do, potpisuje metak kroz glavu ni krivoj ni dužnoj devetogodišnjoj kćeri političkog disidenta usred Venecije, Berna ili Chicaga. Devetogodišnjakinji o kojoj Frljić neće nikada napraviti predstavu. Jer bi ga to, u sveopćoj romantizaciji koja se danas, iz Bog zna kojih centara sve ne, provodi nad likom i djelom Velikog Vođe, moglo koštati karijere.
Tito nije bio antifašist, sve da je i htio nije mogao, jer je i prije samog preuzimanja liderske pozicije prvog Vojnika Otpora bio moralno okaljan brojnim zločinima i gotovo životinjskim nagonom preživljavanja koji je od njeg napravio žestokog antihumanistu. U karakternom smislu Tito je bio pravi primjer monstruma, zvijer, ljudski život nije mu predstavljao ništa, nevine žrtve koje je sijao svojim režimom, smatrao je tjek pupoljicima neumitne revolucije, kolaterarnim greškama koje su neizbježne i koje se svakome događaju.
Pravi antifašist ne može imati tako zlokoban životopis. Antifašist neće tući vlastitu ženu, neće je ni otkucati i poslati na gulag, niti će za spas vlastite kože jednim potpisom streljati desetke dotadašnjih drugova, nego će poginuti za njih.
Antifašist neće nakon pobjede nad genocidima fašizma, napraviti još nekoliko Jasenovaca i to usred navodno mirnodopskih vremena. Zašto? Pa zato jer antifašisti naprosto ne rade genocide. Ni ideološke ni etničke ni bilo kakve druge. Antifašisti se upravo protiv njih bore. Za pravnu državu, za načela slobode, za konvencije koje štite čovječnost. Jer su humanisti. I jer slave život.
Iz zapadnih zemalja nisu sistemski protjerivani Njemci do potpunog istrebljenja, kao što je Tito učinio s Talijanima i Njemcima u Jugoslaviji. U godinama “brzog obračuna” s potencijalnim ideološkim neprijateljem. U Italiji nije došlo do talijanskog Bleiburga, Čerčil nije pobio milijun poraženih u nekakvim četveroredima, nema Hudinih jama, nema pletenica maloljetnih djevojaka koje danas izviru usred Bavarske. Ne. masovni progon Njemaca događa se gdje – Češka, Mađarska, Poljska, Jugoslavija, Baltičke zemlje. Sve listom Staljinov komunistički blok.
Zapad je bio iznad osvete, bio je upravo to – antifašistički, plemenit koliko je mogao u tom kolopletu događaja. Poštovao je Ženevsku konvenciju, odnosno barem su se trudili da je poštuju unutar sustava koji su preuzimali.
Ništa od onog režimskog, sustavno organiziranog zla koji se događalo pod Staljinom i Titom nakon rata, nije se dogodilo Zapadu. Bilo je odvratnih, bilo je ružnih priča, al nije bilo masovnih, sistemskih genocida. Novih fašističkih postfašizama odmah nakon pobjede nad fašizmom kakve su provodili komunisti. Oni koji su izdali antifašističku borbu širokih narodnih masa.
Pobijeđen je dakle fašizam u Jugoslaviji, ali vlast koja je uspostavljena poslije nije bila antifašistička.
U Europi su fašizam pobjedili antifašisti, u SSSR-u boljševici, a u sovjetskim puppet državicama komunistima, dano je da se proglase pobjednicima, iako je ključni slom nacista na tlu Jugoslavije odradila saveznička koalicija skupa s Crvenom armijom, pa je kroz dogovor velikih sila Jugoslavija pripala pod komunistički, sovjetski blok. Na žalost ne pod antifašistički.
Od komunističkog lažnog antifašizma, degutantnija je tek humanistička pozicija iz koje dociraju. Kao da se baš sve zaboravilo.
I zato je ova priča bitna, iako će neki reći da nije, da se ovom temom odvlačimo od stvarnosti. Naša stvarnost je upravo u tome, da su se neki nacionalizmi, i neke unitarne ideje, proglasili antifašističkima, i iz uzurpirane pozicije samoproglašenih antifašista, naravno lažnih, provode usku nacionalističku politiku imenujući sve ono što je protiv njih fašizmom i unutarnjim neprijateljem, ponavljajući staru matricu. Tu je propaganda, tu su veliki i mali diktatori, strane sile, saveznici i nesaveznici. I država kojoj prijeti raspad ukoliko to ne zaustavi. Ta praksa najvidljivija je dakle u Bosni, gdje političko Sarajevo praktički kopira obrazac iz 1945-e. Oni , uz pomoć nekoliko mudžahedinskih antifašističkih jedinica, kaže program povijesti u školama, pobjedili su dvije fašističke vojske, koje su zemlju bile podijelile u dvije interesne zone. Nakon silne antifašističke pobjede, oni su u ovoj državi jednakih, jednostavno jednakiji. Oni su čuvari zemlje. Njena sol, papar i bosiljak. Oni su ti koji zemlju vode naprijed. Samo što zemlja sve više ide nazad.
Upravo razbijanjem tog mita, demaskiranjem te pozicije, lažnih antifašista, moguće je razbiti nacionalističke snage unitarista i zemlji dati šansu da krene naprijed.
Ostvaruje li se ona Čerčilova misao da će se fašisti 21-og stoljeća presvući antifašističkim koprenom?
Kako smo uopće dozvolili da komunisti i titoisti, oni koji su iznevjerili tisuće sitnih malih ljudi, palih za slobodu,a ne za režim, tako bahato privatiziraju pojam antifašizma, nečeg što je duboko humano, i što je njima toliko moralno superiorno i da taj isti antifašizam, koji su osramotili, i kojeg nikada nisu shvatili, već destljećima koriste kao vlastiti kapital, koji su nam eto oni navodno izvorno donijeli tu?
Taj problem neke druge postkomunističke zemlje nemaju. Recimo Češka, Poljska, Mađarska.
Zašto? Zato što se njima 90-ih dogodio ideološki obračun s komunističkim antihumanizmom dok su nas ovdje, istih tih godina, komunistički lideri, u strahu od lustracije gurali u krvavi međunacionalni rat. Zato smo mi tek sada usred ideološkog obračuna koji su sjeverni slavenski narodi davno završili.
U postkomunističkim zemljama Jugoslavije potrebno je zaustaviti komunističku uzurpaciju antifašizma. S romansiranim komunizmom kao paradigmom idealnog društva nema napretka. Suočavanje sa zločinima kao veliki ideal humanizma i negiranje komunističkih zločina kao klasična antihumanistička crta neokomunista, jednostavno neće moći ići skupa.
Streljanje čovjeka u Istočnoj Hercegovini 1941-e samo zato jer imao previše krava ili koza nakon što ga se proglasi buržujem i narodnim neprijateljem,, potom skupljanje pobijenih tijela jadnih seljaka, na hrpu, nakon čega ide “karakterno oštrenje” mladih partizanki koje pucaju u njih ako se koji nesretnik miče ili trza, a potom ples revolucionarnog boljševičkog kola oko leševa, u kojem pod prisilom plešu i žene pobijenih, to nije nikakav antifašizam.To je užasna scena iz najokrutnijih horor filmova jako bliska onima iz Jasenovca. To i sam Đilas, prvi s lijeva Titu, naziva mračnim zastranjenjem.
Antifašizam i komunizam dva su naprosto nespojiva fenomena. Jedan je civilizacijsko dostignuće a drugi je civilizacijska sramota.
Bez obzira na masovnost zločina počinjenog od strane komunista, mi smo dozvolili da nam pojam antifašizma tumače oni koji su nas 1945-e lišili prava da i mi budemo suborci i svjedoci svjetskog antifašističkog pokreta.
Dok su zapadni antifašisti, i suvremenici naših djedova oslobađali u ime slobode, naši su preci sluge jednog genocidnog režima, ubijali druge , sluge drugog genocidnog režima, u ime klasne borbe.
Kolokvijalnim jezikom kazano, kada vam se u budućnosti nekakav zadojeni mladokomunist bude busao u antifašistička prsa, s Titovim likom na majici, i bude galamio “smrt fašizmu”, pošaljite ga u neku neinformiranu stvar, i znajte da vam je to nekako isto kao kad se seoska prostituka dreči kako borba protiv gradskih flundri nikada ne smije stati.
Inače 22. lipnja 1593. dogodila se velika pobjeda hrvatske vojske pod vodstvom bana Tome Erdedija kod Siska a koja je poznata i Europi. Otomani i njihov srednjovjekovni fašizam, zaustavljeni su tada na putu u Beč.
Svima koji danas slave taj događaj, sretan dan antifašističke borbe.
Kao i onima koji kuže što istinski antifašizam jest.
wpDiscuz