Postoji samo jedna tema u Hrvatskoj unutar koje se danas bez problema može biti šovinist, na koju ministri mogu davati protuustavne izjave, novinari lagati javnosti, a da pritom ne trepnu. To je, naravno, “dijaspora”, tj. hrvatski državljani s prebivalištem izvan RH i njihovo pravo glasa. Na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije dalo bi se ovih dana podignuti nekoliko tužbi protiv niza političara i javnih osoba kad bi se čovjeku davalo gnjaviti s izgubljenim slučajevima. Nakon tijesnog poraza Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, neki njemu bliski ljudi, poput ministra Predraga Matića, ali i neki uglednici, poput Tatjane Jurić, čiji protudijasporski status s Facebooka, kao neupitan politološki autoritet, prenose svi mediji, istresli su opet svoju političku frustraciju na vječnim dežurnim krivcima.
Nino Raspudić l vecernji.hr
Jelena Lovrić u Jutarnjem u ponedjeljak laže da je dijaspora odlučila izbore. Šovinistička zaslijepljenost tolika je da i novinarka s gotovo pola stoljeća staža zaboravi na metodologiju, tj. provjeru podataka pa iznosi sintetičke sudove a priori. Jer, ako je njen ljubimac izgubio, sigurno su “oni” presudili. U srijedu, kao da se ništa nije dogodilo, Lovrićka pobija samu sebe od prekjučer pa piše kako glasovi iz inozemstva nisu odlučili izbore, ali da to glasovanje “izaziva netrpeljivost i zlu krv” prema Hrvatima iz BiH. Koliko su laži i podmetanja poput njenih pridonijeli pumpanju te nesnošljivosti, ne spominje.
Sramotnom ucjenom SDP-a i jednako sramotnim popuštanjem i trgovinom HDZ-a prije pet godina hrvatski državljani s prebivalištem u inozemstvu svedeni su na tri fiksna zastupnika u Saboru, a glasovanje im je ograničeno na diplomatsko-konzularna predstavništva, dakle uglavnom fizički onemogućeno. U vrijeme kad je dopisno glasovanje već pretpotopni standard, hrvatski državljanin iz Vancouvera mora putovati više od četiri tisuće kilometara do ambasade u Ottawi da bi dao glas, koji će mu na nos nabijati Tatjana Jurić i Jelena Lovrić. U BiH je zbog ograničenih izbornih mjesta odziv na izbore zanemarivo malen. U drugom krugu 11. siječnja izašlo je pet puta manje birača nego prije pet godina. Izlaznost hrvatskih državljana u BiH na kraju je bila pet posto. Dakle, 95% hrvatskih državljana u BiH nije glasovalo. Zašto oni uopće mogu glasovati? Zato što imaju državljanstvo. Zašto neki ljudi koji žive izvan granica RH imaju državljanstvo? Uglavnom zato što su Hrvati, a Republika Hrvatska je Ustavom definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, a ne ad hoc okupljene skupine poreznih obveznika jer inače bismo iz političkog odlučivanja morali isključiti nezaposlene, studente, umirovljenike.
Sintagma o poreznim obveznicima kao jedinoj legitimnoj osnovi društva gotovo se neprimjetno uvukla u naš javni govor. Zanimljivo je da tu liberalno-kapitalističku kovanicu promiču tobože lijevi krugovi. Upadno inzistiranje na njoj u osnovi je pokušaj paraustavnog redefiniranja državnog smisla RH, biračkog prava i legitimnosti izbora. “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, kaže Ustav. Dakle, ne građana ni poreznih obveznika, već državljana. Članak 45 kaže “Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom”. Negirati “dijasporsko” pravo glasa, pravno gledano, jednako je kao zalagati se za ukidanje prava glasa ženama ili starijima od šezdeset godina. Što je također izvedivo ako se osigura dvotrećinska saborska većina potrebna za promjenu Ustava. Isti ljudi koji su nacionalni koncept proglašavali reliktom 19. stoljeća, sada bi nas vraćali u 18. uvodeći plaćanje poreza kao kriterij, što je korak do imovinskog cenzusa. Todorićev glas bi onda trebao vrijediti kao pet tisuća radničkih. Biračko pravo trebalo bi potom ukinuti umirovljenicima i nezaposlenima, ograničiti ga siromašnima.
Kad se pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH riješi bit ću prvi koji će se javno založiti za ukidanje prava glasa Hrvatima iz BiH
Ima li Hrvatska danas ikakav drugi smisao osim poreznog? Jesu li se u ratu borile dvije kategorije poreznih obveznika? I je li onda svejedno nalazi li se središte porezne uprave u Zagrebu, Beogradu ili Bruxellesu? Hrvatska nije nastala tako što se nekim čudom ili perverzijom nekoliko milijuna poreznih obveznika na teritoriju čudnog oblika kifle ili bumeranga dogovorilo da uplaćuju porez u istu blagajnu, već kao rezultat stoljetnih borbi za opstanak, ratova, migracija jedne zajednice. Splet povijesnih okolnosti, kraja hladnog rata, Miloševićeve agresije i odlučnog Tuđmanova vodstva, doveo je do stvaranja države u okvirima nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, čije su granice iscrtali u AVNOJ-u. Istim spletom povijesnih okolnosti ušli su u sastav avnojevske Hrvatske neki krajevi koji povijesno i etnički nikada nisu bili hrvatski, poput zapadne Istre, dok su ostali izvan neki koji su pred početak Drugog svjetskog rata bili dio Hrvatske, od Srijema, preko dijelova BiH do Boke Kotorske, koji se u pričama o tome što je “ Tito priključio Hrvatskoj” ne spominju kao krajevi koje je isključio. Moj ujak rođen 1939. u Mostaru, rođen je u Banovini Hrvatskoj. Njegov vršnjak u Rijeci u Kraljevini Italiji. Tko je tu pravi Hrvat i određuje li to Moša Pijade avnojevskom granicom?
Europa i dobar dio svijeta iskrvarili bi u ratovima i etničkim čišćenjima kada bi se težilo da se etničke granice uvijek poklope s granicama nacionalnih država. U većini europskih država postoje nacionalne manjine i zaštita njihovih prava visoka je civilizacijska tekovina pa su u Europi oni danas više faktor spajanja nego animoziteta. Osim toga, u globaliziranom svijetu trend je i sve jače povezivanje s pravom dijasporom. Ljudi nisu napuštali Hrvatsku svojom voljom, već iz političkih ili ekonomskih razloga. Manjak interesa za povezivanje dijaspore s maticom razumljiv je kod onih koji su do kraja podržavali tipove osumnjičene za organiziranje ubojstava hrvatskih emigranata po Europi, kao što je razumljivo i zašto stare klike koje kontroliraju ekonomske i financijske tokove u zemlji zaziru od investicija dijaspore i njena miješanja u njihovo leno. Kako će zemlja u demografskom kolapsu, koja godišnje u prosjeku gubi 10.000 ljudi, uopće napredovati?
Da bismo zadržali sadašnju razinu razvijenosti, a kamoli govorili o gospodarskom rastu i približavanju europskom prosjeku, Hrvatska će morati uvoziti radnu snagu. Kako će se samoproglašena urbana, civilizirana, tolerantna, “Ja ne mrzim” Hrvatska odnositi prema ljudima druge vjere, rase, jezika kad prema vlastitim sunarodnjacima njeguju nepatvoreni šovinizam? Hrvati iz BiH predstavljaju poseban slučaj u odnosu na pravu dijasporu jer su formalno konstitutivan i suveren narod. No praktično to nisu. RH je sukreator i supotpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. kojim je zapečatila sudbinu Hrvata u BiH, gdje danas ovise o političkoj milosti drugih dvaju naroda. Nikad glasovi Hrvata iz BiH nisu odlučili tko će biti na vlasti u RH, dakle ni utjecali na sudbinu njenih građana. Nasuprot tome, posredovana politička volja građana RH do kraja je odredila sudbinu Hrvata u BiH i dnevno je određuje dok je god Dayton na snazi.
Franjo Tuđman je 1995. bio predsjednik RH u mandatu osvojenom na drugim izborima 1992. na kojima nije glasovala dijaspora, a pobijedio je u prvom krugu. Dakle, tko je kome više utjecao na sudbinu? Dok je daytonski ustav koji im je, rješavajući svoje brige, sukreirala i potpisala RH na snazi, moralno je opravdano da Hrvati iz BiH imaju djelomičan utjecaj na politička kretanja u Hrvatskoj. Kad se pitanje njihove ravnopravnosti u BiH riješi, npr. formiranjem trećeg, većinski hrvatskog entiteta (uz sadašnja dva, srpski i bošnjački, što je Federacija de facto postala), bit ću prvi koji će se javno založiti za ukidanje prava glasa Hrvatima iz BiH. No tada bi barem trećina Hrvata iz RH trebala dobiti pravo glasa za Sabor Trećeg entiteta jer su dijaspora BiH Hrvata. Među njima i mnogi koji se ovih dana iživljavaju nad “dijasporom”, kao dežurnom vrećom za napucavanje i istresanje svojih životnih i političkih trauma.
wpDiscuz