UNPROFOR: “Da ti pamet stane kako su Srbi nesposobni”

Vojno redarstvena operacija Oluja počela je 4. kolovoza 1995. godine, ali pripreme su počele puno ranije. Neki će reći da je i ishod Oluje bio poznat puno ranije, ali tek rijetki su mogli očekivati da će vojska pobunjenih Srba “šaptom pasti”.

Jedan od rijetkih koji je tako nešto mogao pretpostavljati bio je tadašnji pukovnik Andrew Leslie, kasnije će on biti poznat po promjenama iskaza u Hagu, ali te događaje ćemo ostaviti za neku drugu prigodu.

Leslie je u ljeto ’95. godine zapovijedao UNPROFOR-ovim bataljunom u Kninu i iz prve ruke je svjedočio o svim problemima srpske vojske. Autori Laura Silber i Allan Little u knjizi Smrt Jugoslavije pozivaju se na Leslijeve izjave o stanju pobunjene srpske vojske:

“Vojnici pješaci žalili su se u kolovozu da su samo “seljaci i radnici” ostali da brane teritorij i to, unatoč Mrkšićevoj reorganizaciji, sa slabom ili nikakvom strategijskom snagom.

Pukovnik Andy Leslie, koji je početkom 1995. došao u Knin kao načelnik stožera tamošnjeg malenog kontingenta UN-a, zaprepastio se slabom vojnom spremnošću.

Da je mome domu zaprijetilo da ga pregazi neprijatelj, ja bih se ukopavao kao mahnit. Izveo bih vojsku na manevre, uvježbavao bih obrambene operacije, pripremio bih drugu obrambenu crtu, gomilao bih zalihe. Ništa od toga nismo vidjeli. Do sama kraja vodstvo krajiških Srba kao da je bilo više zainteresirano obranom svojih pozicija u krajiškoj državi, nego poduzimanjem zbiljskih mjera za obranu teritorija. Da vam stane pamet. Bili su korumpirani, nesposobni i samozadovoljni. I za njih nema isprike.”

Nakon početka Oluje, kada je bilo jasno da je srpsko vodstvo u rasulu, Leslie je pokušavao doći barem do vođa civilne vlasti u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini. “Martića i Babića niste mogli nigdje naći. Nastojali sm o stupiti u vezu s njima. Ostavili su jednog postarijeg pukovnika i jednog starog kapetana da nas pitaju za pomoć kod evakuacije stanovništva. Za to nema isprike. U manje od dvadeset četiri sata je pučanstvo Knina sa trideset pet do četrdeset tisuća spalo na oko pet do šest stotina. Kaos. Totalni kaos”, pišu Silber i Little.

Autor Milisav Sekulić u knjizi Knin je pao u Beogradu, inače iznimno kritičnoj prema hrvatskoj i srpskoj vlasti opisat će stanje u pojedinim jedinicama srpske vojske Krajine.

– O zapovijedanju generala Slobodana Kovačevića može se suditi i po tome što su nakon debakla izjavljivale zapovjednici koji su mu bili podčinjeni.

Potpukovnik Milorad Radić, načelnik stožera komande Dalmatinskog korpusa, s još jednim časnikom, upućen je na Dinaru u područje Vrlike, da objedini sve snage u borbenu grupu. Bio je to sastav sakupljen iz dvije brigade i stožernih jedinica stožera korpusa i jedinica milicije Ministarstva unutrašnjih poslova RSK.

Pre 4. kolovoza ta borbena grupa je pomagala bataljunu policije i 2. gardijskoj brigadi u obrani Dinare. Na dan početka “Oluje”, gardijska brigada nije bila na Dinari već se odmarala u Kninu.

Nažalost, Radić nije izvještavan o cjelokupnoj situaciji od trenutka kada je otišao iz Knina pa je tijekom 4. kolovoza mislio da je napadnut samo njegov dio fronta. Nije ni slutio da je počeo opći napad na zapadni dio RSK. Niko ga tijekom 4. kolovoza neće pozvati sa zapovjednog mjesta korpusa. Neće dobiti ni jednu informaciju o stanju kod “susjeda”. Nije obaviješten čak ni o vremenu početka napada hrvatske vojske, iako se to znalo blagovremeno. Kad su se 4. kolovoza oglasili Hrvati, naredio je napad artiljerije koja je bila pod njegovim zapovjedništvom.

Kasnije će izjaviti: “Mogu da kažem da je bilo žestoko, ali osjećao sam da smo jaki, što je bio i utisak vojnika i zapovjednika naše borbene grupe.”

Do 11 sati vođene su borbe za visove na Dinari. Onda dolazi do prekida veze sa zapovjednikom bataljuna policije Draganom Karanom, pa se kontaktiralo motorolama. U zadnjem kontaktu Karan je izvijestio Radića da se njegovi dobro drže i da će s jednim vodom policije pojačati obranu na visu Igla. Oko 13 sati, jedan od zapovjednika policije obavijestit će potpukovnika Radića da na Igli nema nikoga. Pošto je shvatio da ga je Karan prevario, Radić je tražio od pukovnika Miloša Cvjetičanina da sa jednim vodom iz gardijske brigade posjedne Iglu. Zadatak je prenesen majoru Šariću, koji je bio na tom pravcu. On izvještava da su Iglu već zaposjeli Hrvati. Zbog toga Radić traži od generala Kovačeviča pojačanje.

Relativno brzo stigla je jedna tenkovska četa, pa je uz njenu pomoć pregrupiranje dijelova borbene grupe-3 stabilizirana obrana. U to vrijeme medu vojnicima borbene grupe-3 već kruže “vijesti” da su “ustaše na Crvenoj zemlji, pred samim Kninom”.

Nešto iza dvadesetog sati, časnik za sigurnost, kapetan Dušan Degenek, izvještava potpukovnika Radića da je od načelnika sigurnosti komande 7. korpusa obaviješten da je zapovjedno mjesto njihovog Dalmatinskog korpusa, iz Kina premješteno u selo Pađane. Iznenađenje je bilo šokantno za Radića. Pitao se kako se to i zašto premješta zapovjedno zapovjedno a da se on kao načelnik štaba čak i ne obavještava o tome. Ni u tom trenutku (oko 21 sati) potpukovnik Radić ne zna da je napadnuta cijela zona korpusa i da je do premještanja zapovjednog mjesta došlo zbog nemogućnosti zapovijedanja iz Knina. Nešto kasnije dobiva prave informacije o situaciji od zapovjednika čete, koja je stigla kao pojačanje. Tada saznaje i neke detalje o borbama za Drniš i Benkovac, zatim da su Hrvati ušli u Čistu malu…

Zapanjeni Radić, nakon prestanka borbenih djelovanja, oko 23 sata kreće na zapovjedno zapovjedno u Pađane. Kad se udaljio od dinarskih vrleti, suočio se s kolonama civila u “bežaniji” i tek onda shvatio pravo stanje. Pitao se što li je s njegovom obitelji, gdje su… Na zapovjedno zapovjedno u Pađane stigao je oko 4 sata, 5. kolovoza. General Slobodan Kovačević kratko ga upoznaje da je na snazi odluka “da se narod izvuče u područje Srba, a potom najvjerojatnije u Petrovac”. Od zapovjednika saznaje da će “potom da se izvlači vojska”. Zašto izvlačenje – pita Radić – kad još nije vođena nijedna borba, kada se ustaše još nisu probile?! Pa bilo je i težih dana a nije ni pomišljano na izvlačenje?”

General Slobodan Kovačevič pokušava da, u najkraćem, bude razloživ i uvjerljiv: “Ako to ne učinimo odmah, doći ćemo u okruženje preko Velebita, i bit ćemo uništeni, i mi i narod. Treba sačuvati žive glave”.

Zatim diktira novi zadatak svom načelniku stožera: “Ti sada radi na izvlačenju, ja idem u Srb, kod komandanta Glavnog štaba, i vidimo se na Oštrelju“.

Za početak Radić poziva sve starješine komande korpusa i postavlja im zadatke. Izričito zahtjeva da komanda mora posljednja krenuti ka Srbu. Tako je i bilo. Ujutru, 6. kolovoza, Radić se u Srbu sreće sa generalima Mrkšićem, Bjelanovićem i Petrovićem i predsjednikom RSK Milanom Martićem.

Dobiva novi zadatak u vezi s izvlačenjem vojske i naroda u Petrovac i saznaje da će se naoružanje i materijalno-tehnička sredstva predati Vojsci Republike Srpske. Dalji pokret Radić nastavlja pješice, uz pratnju vojne policije održava kakav-takav red, i požuruje da se što prije prođe Martin Brod i most na rijeci Uni. U Petrovac stiže 7. kolovoza, ujutru oko 7 sati. Pošto je organizirao predaju naoružanja i tehnike potpukovnik Radić namjeravao je otići na Oštrelj, ali zbog gužve na putu – odustaje.

Nastavlja pokret prema Banjaluci.

Kada se nekoliko dana kasnije našao u Beogradu, u 40. kadrovskom centru, počeo je da svodi račun svog ratnog puta, koji je trajao pet godina. Počeo je kao zapovjednik bataljuna vojne policije JNA. U ratu zapovijeda brigadom policije u Kninskoj krajini, zatim 2. kistanjskom brigadom. Poznaje ga cio sastav Dalmatinskog korpusa. Sudionik je borbenih djelovanja za koridor, Kupres, Cazin, Bihać, Dalmaciju, Liku. Dužnost načelnika stožera komande 7. korpusa primio je u trenutku kad je bio evidentan raspad ove jedinice. Kad je u večernjim satima, 4. kolovoza shvatio gdje se našao i u čemu je bio, zapisat će kasnije da se tog trenutka osjećao kao “zadnji bednik, izolovan od korpusa, na nekoj čuki planine Dinare, ne znajući što radi korpus i njegovi susjedi”.