SRPSKI general Veljko Kadijević umro je u danas u Moskvi u 89. godini.
Kadijević je od 2001. godine živio u Rusiji gdje je sedam godina kasnije dobio rusko državljanstvo. Prije toga imao je status izbjeglice, a u Hrvatskoj su protiv njega podignute tri optužnice za zločine protiv civilnog stanovništva, navodi B92. Dobivanjem ruskog državljanstva Kadijević je bio siguran da neće biti izručen Hrvatskoj. Kada je pobjegao u Rusiju tvrdio je da ne bježi zbog hrvatske optužnice već nije htio ići u Haag.
Iako je Hrvatska godinama tražila njegovo izručenje, ruska strana zahtjev je odbijala objašnjavajući da za to ne postoji dovoljno argumenata.
U Hrvatskoj je protiv Kadijevića raspisana tjeralica zbog sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Podignute su tri optužnice: prva pred Županijskim sudom u Bjelovaru u studenom 1992., druga u Vukovaru 2002 i treća u Osijeku u svibnju 2006. godine.
Županijski sud u Vukovaru zatražio je u ožujku 2007. godine raspisivanje međunarodne tjeralice za Veljkom Kadijevićem. Županijski sud u Vukovaru optužnicu protiv Kadijevića i još devet drugih muškaraca za ratni zločin protiv civilnog stanovništva zaprimio je u ožujku 2004. godine.
Kadijević i Zvonimir Jurjević, negdašnji zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, optuženi su za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva, za izdavanje zapovijedi pilotima JNA da bombardiraju ciljeve u istočnoj Hrvatskoj za koje su znali da su civilni. U tim je napadima poginulo 30 civila, a nekolicina je ranjena u Osijeku i Slavoniji.
Kadijević je bio na čelu JNA 1991. godine kada su vođene operacije u Vukovaru i Dubrovniku. Bio je posljednji ministar obrane Jugoslavije u periodu od 1988. do 1992. godine.
Kadijević je rođen u Glavini Donjoj kod Imotskog 21. studenog 1925. godine, a izjašnjavao se kao Jugoslaven. Partizanima se pridružio u svojoj 18. godini kad je postao i član tadašnje Komunističke partije, a poslije Drugog svjetskog rata završio je Višu vojnu akademiju JNA i Ratnu školu JNA. Kadijević je jedan od rijetkih visokih časnika bivše JNA koji se usavršavao i u Sjedinjenim Državama, gde je 1963. završio Koledž za zapovjednike i generale američke vojske.
Kadijević je autor knjige “Kontraudar – Moj pogled na raspad Jugoslavije”, objavljene u Moskvi, u kojoj je optužio Washington da je bio glavni koordinator raspada bivše Jugoslavije.
“Mesić i Marković predložili su mi da vojska uhiti Tuđmana i Miloševića”
Veljko Kadijević je u intervjuu snimljenom u Moskvi 2007. godine opisao događaje vezane za početak rata u SFRJ.
U njemu bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića prikazuje kao zagovornika opstanka Jugoslavije, koji je predlagao i uhićenje Franje Tuđmana.
Veljko Kadijević ovaj je intervju dao novinarki RTS-a Oliveri Jovićević, koja je tada potvrdila kako je intervju sniman u prostorijama jedne privatne tvrtke u Moskvi, u kojoj Kadijević boravio od 2001. godine.
U razgovoru za RTS opisao je događaje vezane za početak rata u SFRJ i planirani puč, te govorio o tome zašto su tenkovi JNA izašli na ulice Beograda 9. svibnja 1991. godine, kada se Slovenija počela pripremati za osamostaljenje.
Govorio je i o prijedlogu kojeg mu je 11. ožujka 1991. uputio Slobodan Milošević, o tome “da vojska uzme vlast u svoje ruke, drugim riječima da ide u vojni puč”.
Također je naveo i kako su mu Stjepan Mesić i Ante Marković predložili da vojska uhiti i Tuđmana i Miloševića, te kako mu je Mesić rekao da je on “liberal i demokrata, a da je Tuđman despot i apsolutist”.
O masakru na Ovčari rekao je kako je tek kasnije doznao što se dogodilo, jer mu general Aleksandar Vasiljević, šef KOS-a JNA-a, nije rekao što se dogodilo, a upravo je njega optužio za organizaciju logora i ratne zločine u Hrvatskoj.
“Nije sve crno-bijelo”
Ne smatraju svi da se Kadijevića može promatrati isključivo kao zločinca.
“Kad su 22. 01. 1991. objavili snimku na kojoj Martin Špegelj govori o načinu na koji treba postupati prema oficirima JNA, trebala je vojska izaći iz kasarna i napraviti vojni puč. 200 specijalaca iz Lučkog i nas 20 dobrovoljaca “sokolaša” odmah smo bili upisani kao rezervni sastav specijalnih jedinica MUP-a i razmješteni po užem centru grada Zagreba. Trebali smo pružiti otpor i povlačiti se prema centru, izdržati tako 24 sata jer vani čekaju snage da nas “oslobode”. Imali smo samo pješačko naoružanje, puške tipa SAR 80, SAR 100 i PAP-ovke. Dok je na nas trebala krenuti oklopno mehanizirana brigada. Čekao sam cijelu noć kod “konopare” ispred Vjesnikovog nebodera i pošto sam godinu dana prije i sam bio pripadnik jedne oklopno mehanizirane brigade na Kosovu, znao sam da ako oni krenu mi nemamo šanse. MUP-ovci bi dobili doživotne robije, a za nas dobrovoljce ne bi ni majke smjele znati gdje smo završili. Ali to je bio moj grad, moja zemlja, ja mlad i neustrašiv, a kontra je bila samo miloševićeva, velikosrpska JNA, odluka je bila čvrsta NO PASARAN! General Veljko Kadijević te noći nije želio potpisati da JNA napravi vojni puč, spašavajući tako nas, a i Hrvatsku. Nije tu baš sve tako crno-bijelo, nije…” – komentira nam branitelj pod nadimkom Fritz (podaci poznati redakciji).
Optužnice protiv Kadijevića
1. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je studenom 1992. godine podiglo pred Županijskim sudom u Bjelovaru optužnicu protiv Veljka Kadijevića i Zvonka Jurjevića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 OKZ RH kojom ih se tereti da su kao zapovjednici bivše JNA naređivali bombardiranja civilnih objektima na području općina Daruvar, Pakrac, Garešnica, Grubišno Polje, Virovitica, Križevci i Bjelovar u kojima je stradalo više osoba te ih je više teško ozlijeđeno a nastala je i materijalna šteta velikih razmjera
2. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je u prosincu 2002. godine podiglo pred Županijskim sudom u Vukovaru optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja, Goran Hadžića zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, odnosno zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZ RH, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. Osnovnog krivičnog zakona RH, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZ RH, uništavanjem kulturnih i povijesnih spomenika iz čl. 130. st. 1. OKZ RH uz primjenu čl. 43 OKZ RH. Tereti ih se da su od kolovoza do 18. studenog 1991. godine na području općine Vukovar, prilikom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije toga teritorija; protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i Dopunskog protokola toj konvenciji – Konvenciji o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima, Ženevskoj konvenciji za poboljšanja položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama i Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba; izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru u namjeri da se branitelji pokore a grad uništi i osvoji.
3. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je nakon dovršene istrage u svibnju 2006. pred Županijskim sudom u Osijeku podiglo optužnicu protiv Veljka Kadijevića, generala tzv. JNA i Saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ, i Zvonimira Jurjevića, komandanta Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane tzv. JNA zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Optuženicima je stavljeno na teret da su od 1. rujna do 31. prosinca 1991., za vrijeme oružanog napada na Republiku Hrvatsku, u navedenom svojstvu, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, izdavali zapovijedi pilotima vojnih zrakoplova JNA da bombardiraju, raketiraju i mitraljiraju ciljeve na području Istočne Slavonije za koje su znali da imaju isključivo civilnu, gospodarsku, stambenu ili drugu namjenu i da nisu služili u vojne svrhe. Uslijed napada vojnim avionima oštećeni ili uništeni su civilni objekti u Osijeku, Donjem Miholjcu, Ernestinovu, Đakovu, Strizivojni, Zelčinu, Podravskoj Slatini, Čepinu, Budrovcima, Drenovcima, Granicama, Antunovcu, Račinovcima, Županji, Bošnjacima, Vrbanji i Zdencima te objekti na magistralnoj cesti Zagreb-Beograd i na dijelovima željezničke pruge kod Đurđenovca i Orahovice. Osim velike materijalne štete, tom prilikom poginulo je najmanje 30 osoba te je ranjen veći broj civilnih osoba.