Uličarenje: Koliko nas je Tito pobio

Jesen ide gluposti se bude, pa je na dnevni red sjednice Gradskog vijeća u Mostaru došao i zahtjev Hrvatske republikanske stranke da se Ulica maršala Tita u Mostaru više ne zove tako, već nekako.

„Dana 23. kolovoza 1939. godine potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. Tim sporazumom Hitler i Staljin su de facto i de iure postali saveznici, reklo bi se saveznici u zlu. Upravo zbog toga taj dan je Deklaracijom Europskog parlamenta postao europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma (2008.), a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.)… Prigodom nedavne izmjene naziva mostarskih ulica HRS je tražio stavljanje na dnevni red točke o izmjeni ulice Maršala Tita u Mostaru, što je odbijeno većinom glasova. Po proceduri, ta točka dnevnog reda naći će se na dnevnom redu sljedeće sjednice gradskog vijeća Mostara. Kako prethodna izmjena naziva ulica ne bi prošla bez pritiska međunarodne zajednice, HRS je u povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima uputio pismo svim predstavnicima i institucijama međunarodne zajednice da isti pritisak urade kako bi se nastavilo s izmjenama ulica nazvanih po komunističkim zločincima iz Drugog svjetskog rata“, poručuju Republikanci uz poneku pravopisnu grešku.

Gradonačelnik Mostara, Mario Kordić, u roku brzo je reagirao i izjavio da se, kako prenose mediji, treba odreći svih totalitarnih režima, simbola, čega li sve ne.

„To će moći jedino kad HDZ bude imao 24 ruke”, poručio mu je šef mostarskog parlamenta, Salem Marić.

I eto tako, javnost je podijeljenja, društvene mreže gore, rasprave su žestoke, a činjenice… One ovdje – gdje se mrtvi umnožavaju po potrebi – ionako nemaju neku cijenu.

Ili, u interpretaciji HRS-a, koja zvuči kao da su unajmili autora sumanute teze o 700.000 ubijenih u Jasenovcu: „Komunistički režim je odnio od 80 000 000 do 100 000 000 žrtava u svijetu, od toga nekoliko desetaka tisuća naših sugrađana iz Mostara. Josip Broz Tito se, po procjenama svjetskih stručnjaka, nalazi na devetom mjestu najvećih zločinaca u povijesti, s više od 1 100 000 (slovima: milijun i sto tisuća) ubijenih“.

Biti danas i ovdje zakleti titoist, jednako je kao i biti bosanskohercegovački monarhist. Biti zadrti antitioist – nije ništa manje glupo. Ne toliko zbog odnosa prema Josipu Brozu Titu, koliko zbog doživljavanja prošlosti slobodnim stilom u čemu jesmo evropski šampioni. Svjetski nismo još jer nije bilo prilike.

„Osuda komunističkih sustava nije postojala prije nego što su u Europsku uniju ušle zemlje Istočne Evrope, a i prilikom glasanja o toj deklaraciji u Europskom parlamentu uglavnom su bili prisutni predstavnici zemalja Istočne Evrope. Oko toga je bilo dosta kontroverzi i o tome se dosta pisalo. Uostalom, ta deklaracija ne osuđuje komunizam kao takav, nego komunističke zločine i zločine učinjene u ime totalitarizma. Stalno ponavljam da su zločini za svaku osudu ko god ih učinio, ali ne možemo cijelu povijest Jugoslavije nakon 1945. promatrati kao povijest zločina. Da je bilo stvari koje zaslužuju osudu – svakako ih je bilo. Ali, zamislite kada bismo SAD gledali samo kroz prizmu makartizma, Hirošime i Nagasakija ili kroz prizmu činjenice da u prvih dvadeset godina nakon 1945. crnci nisu imali nikakva prava. Takve stvari bismo mogli pronaći u svakom društvu“, izjavio je prije sedam godina Hrvoje Klasić, zagrebački povjesničar i, što je u ovom kontekstu itekako važno, hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata kojem je prvu uniformu dao, ni manje ni više, pokojni general – i Titov i Tuđmanov! – Janko Bobetko, jer mu je bila mala.

Nema ama baš nikakve razlike između tvrdnji da partizanska osveta nakon Drugog svjetskog rata nije bila užasna i brutalna, da u Jugoslaviji nisu postojala mučilišta poput Golog otoka, da su montirani procesi izmišljotina zapadnih obavještajnih službi ili da komunistička historiografija nije držala do činjenica već do političkih potreba – i tlapnji o tome da se „Josip Broz Tito, po procjenama svjetskih stručnjaka, nalazi na devetom mjestu najvećih zločinaca u povijesti, s više od 1 100 000 (slovima: milijun i sto tisuća) ubijenih“, među kojima je i „nekoliko desetaka tisuća naših sugrađana iz Mostara“. Naime, Mostar 1941. nije imao ni 20.000 (slovima: dvadeset hiljada) stanovnika, pa sve da niko, ali niko nije poginuo do 1945., tehnički je, čak i da se naumilo, bilo nemoguće likvidirati „nekoliko desetaka tisuća“ duša.

Mostarske rasprave o Titu njemu, Josipu Brozu, nisu važne: on je, čisto da se podsjetimo, temeljito mrtav već četrdeset i dvije godine. Za bosanskohercegovačko društvo, odnosno društva, itekako jesu. Nama se, ako ste slučajno zaboravili, između 1945. godine – može i 1941. – i evo ove minute, dogodio još jedan rat, ništa manje kompleksan od onoga iz kojeg je Josip Broz izašao kao pobjednik i saveznik Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Sovjetskog saveza, kao vođa jedne od četiri, samo četiri, vojske koje su porazile talijanski fašizam i njemački nacizam. Ne znači to, naravno, da je pobjednom stekao pravo da, recimo, otvori Goli, iako u našem svijetu i vremenu ratni staž služi kao opravdanje za svaki mirnodopski zločin, ma koje vrste bio. U carstvu licemjerja, da ponovimo gradivo, prošlost je, i ona davna kao i ona nešto mlađa, poput švedskog stola, odnosno „komunističkog supermarketa“ (Tarik Haverić) u kojem svako uzima šta i koliko hoće, a niko ništa ne plaća.

„Zapravo, 1945. i rasprava o toj godini vam je razgovor o ratovima 1990-tih, ali još nemamo snage da ta pitanja otvorimo, to nas tek čeka. Prije trideset godina nitko nije imao želju učiniti ono što bi bila logična, znanstvena, revizija prošlosti. Tada smo trebali, danas trebamo, vidjeti što se događalo i s onima koji su u povijesnim izvorima bili manje spominjani, morali bismo u dominantni narativ uključiti različita druga iskustva, pokazati nijansiranost onoga što se zbivalo. Međutim, kao i u politici, svi su, čini se, bili sretni s obrascem na koji smo nekada gledali i onim kako je Tito vladao, da stvar banaliziram. Jedini problem je očito bio što nismo MI vladali i nismo MI interpretirali prošlost“, riječi su dr. Tvrtka Jakovine, zagrebačkog historičara.

Ako su, a jesu, svi naši razgovori o prvoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka zapravo razgovori o prvoj petoljetki devedesetih, možemo odmah krenuti sa većim dozama sedativa. Demonstrirajući kolosalnu nespremnost da o Drugom svjetskom ratu i kompleksnoj ličnosti Josipa Broza Tita razgovaramo uvažavajući činjenice – sve činjenice, a ne odabrane ili one koje se, kažimo tako, lažno predstavljaju – zapravo pokazujemo kako ćemo o prošlom ratu moći trezveno, činjenično i bez navijačke histerije moći pričati već 2223. godine, ali hidžretske.

Emir IMAMOVIĆ PIRKE l Bljesak.info