Published On: Sri, kol. 17th, 2016

Ulazimo li u totalitarno društvo ili smo uvelike zaglibili u njemu?

U Poljskoj je po nalogu američkog ministarstva pravosuđa prije dvadesetak dana uhićen tridesetogodišnji Artem Vaulin, državljanin Ukrajine. Ova vijest prošla je relativno nezapaženo, jer se dogodila u vrijeme terorističkih napada u Nici i Münchenu i neuspjelog vojnog udara u Turskoj. Vaulin je vlasnik “torrent stranice” KickassTorrent (KAT). Radi se o jednoj od najpopularnijih stranica za skidanje filmova, serija, glazbe i ostalog multimedijalnog sadržaja. Mjesečno ima oko 50 milijuna posjetitelja, čime je pretekla mnogo poznatiji The Pirate Baya čiji je osnivač svojevremeno, prije nekoliko godina, također imao problema s pravosuđem.

Piše: Josip Mlakić, Express

Po procjenama TorrentFreaka, KAT je 69. najposjećenija stranica na internetu. Poljska će Vaulina, kao što bi to bez razmišljanja napravila Švedska u slučaju Juliana Assangea, najvjerojatnije izručiti u SAD gdje će odgovarati “za pranje novca i ilegalnu distribuciju sadržaja”. Budućnost KickassTorrenta je neizvjesna. Američko ministarstvo pravosuđa traži zapljenu KAT-ovih domena (kickasstorrents.com, kickass.to, kat.cr), servera, kao i financijskih sredstava s bankovnih računa kojima se koristio Vaulin. Kratko nakon uhićenja, nijedna od KAT-ovih domena nije više bila dostupna.

Torrent stranice su nasljednici legendarnog Napstera, prve platforme za ilegalnu razmjenu multimedijalnog sadržaja koja je nakon početnog buma ugašena. Iako je bio revolucionaran program koji je za kratko vrijeme drastično promijenio diskografsku industriju, jer se većina prometa na Napsteru odnosila na glazbeni sadržaj, tvorci Napstera nisu na njemu profitirali. Napster je bio prvi takozvani peer-to-peer program (P2P) koji je svoj prostor ustupao korisnicima za razmjenu sadržaja. Za razliku od njega, “torrent stranice” su posrednici koji zainteresiranima daju informacije, odnosno torrent adrese traženog sadržaja i nisu platforma odakle se ti sadržaji neposredno skidaju. Za to služi cijeli niz besplatnih programa, takozvani BitTorrent klijenti, od kojih je najpoznatiji “uTorrent”. Iako se radi o jednom širokom i uvezanom sustavu, pravosudni organi vrše progon isključivo “torrent stranica”, poput KickassTorrenta ili The Pirate Baya. Karikirano, kažnjivo je dilanje metaka (torrent adresa), ali ne i ustupanje pištolja (BitTorrent klijenata) iz kojih se ti meci ispaljuju.

Svaku od sličnih vijesti poprati prigodni ples milijardi: prema optužbi, putem KickassTorrentsa je od 2008. distribuiran sadržaj u vrijednosti od milijardu dolara, “čime je napravljena velika šteta filmskim studijima i diskografima”. Nitko u ovoj priči ne spominje autore.  Ne znam kojom metodologijom se dođe do iznosa kojima su oštećeni primjerice holivudski studiji, ali ona zasigurno ne vrijedi za autore. Oni su zapravo na dobitku, jer njihove filmove pogleda neusporedivo više ljudi nego li bi to inače bio slučaj.

Na internetu se mogu pronaći omoti, naljepnice za DVD-ove ili CD-ove, tako da se svaki film ili album može u kućnoj radinosti izraditi “ljepšim i starijim”, kao Dubrovnik iz vizure Božidara Vučurevića. Interesi filmskih autora i producenata, znači, nisu u potpunosti kompatibilni. S knjigama stvari stoje drugačije, čak i iz perspektive izdavača. Knjige je nemoguće reproducirati, za razliku od filmova. Svaki ljubitelj knjige će, ukoliko ilegalno s interneta skine e-knjigu, i ukoliko ga ona oduševi, kupiti “original”. Ako ne to, treba imati na umu kako ništa ne prodaje knjigu bolje od “usmene predaje”, kao u slučaju “Stonera” o kojemu sam pisao u prošlom broju.

S druge strane, hoće li itko izračunati štetu koju je Tony Blair, na primjer, počinio svojom odlukom o ulasku Velike Britanije u rat s Irakom, čak ako “zanemarimo” onu drugu “štetu”, stotine tisuća mrtvih koji su direktna posljedica te odluke. Ovih je dana komisija koju je vodio John Chilcot, nakon sedam godina rada, donijela zaključke koji “kritiziraju odluku tadašnjeg britanskog premijera” da zajedno s SAD-om pretvori Irak u spaljenu zemlju. Doduše, čovjek je usput “zaradio” 27 stanova. Hoće li njega uhititi u Poljskoj? Neće. “No country for Julian Assange, Edward Snowden ili Artem Vaulin”, ali je zato Tony Blair svugdje dobrodošao, kao ovih dana u Trogiru, na primjer, gdje uživa status VIP gosta prve kategorije.

Među ostalima, Vaulin je optužen za pranje novca. Ove optužbe koliko su smiješne, toliko su i apsurdne, jer se današnja ekonomija prvenstveno zasniva na pranju virtualnog novca, odnosno “prodaji” kontaminiranog zraka. Što bi to danas bilo pranje novca? Što je to mogao napraviti Vaulin, a da se našlo “pod udarom zakona”, a da to isto prije njega nisu napravile investicijske banke ili fondovi? Ili je Vaulin tek genij koji se sjetio kakve unosne prijevare prije njih, te tako pokupio kajmak na koji oni polažu pravo?

Internetski portal MacRumors objavio je kako je ključnu ulogu pri uhićenju Artema Vaulina odigrao Apple, oni su zapravo dali ključni dokaz američkom pravosuđu koji je pomogao u identifikaciji vlasnika Kickassa, a koji im je prije toga vješto izmicao, mijenjajući domene i servere, premještajući ih iz zemlje u zemlju.

Istražitelji su do određenih informacija o Artemu Vaulinu došli kada su se pokušali oglašavati na KickassTorrentsu, ali su ipak presudne dokaze dobili od Applea koji im je dao informaciju o vlasniku računa na iTunesu koji se krajem srpnja prošle godine s iste IP adrese prijavio na Facebook stranice Kickassa.

Znači pored Applea, u priču je uključen i Facebook, dva korporacijska teškaša. Jesu li oni samo izvršitelji radova za američku vladu ili vrijedi obratno? U slučaju Applea radi se i o svojevrsnom “sukobu interesa”, jer se njihov iTunes bavi distribucijom multimedijalnih sadržaja. Je li se, onda, američka vlada pretvorila u otpravnika poslova krupnog kapitala? Jesu li Apple i Facebook pomagali istražiteljima ili inicirali cijeli slučaj? I konačno, jesu li oni već postali svojevrsni svjetski policajci, jer “institucije” ne štite dovoljno dobro njihove interese?

Ako znamo kako je Apple, tj. tvrtke koje su izravno radile za njih, bio svojevremeno neslavni rekorder po broju samoubojstava njegovih radnika na Tajvanu, s pravom se treba zapitati o kojem je pravu i pravdi ovdje riječ. Jedna bizarnost: jedna od tih tvrtki, tajvanski  Foxconn, koja je tada prednjačila po broju samoubojstava, kao preventivnu mjeru postavila je oko svoje zgrade mreže u koje bi se pecale potencijalne samoubojice, jer je najveći broj samoubojstava izvršavan skokom s viših katova te zgrade.

Međutim, ključna dilema koja se može nametnuti iz gornjeg slučaja je sljedeća: Ulazimo li u totalitarno društvo ili smo uvelike zaglibili u njemu, a da toga nismo svjesni? Poput društva iz filma “Total Recall”, jednog od  filmova nastalih prema pričama Philipa K. Dicka kojemu su futuristički totalitarizmi bili svojevrsna opsesija, u kojem korporacije imaju vlastite vojske i sude (ubijaju) po svojim zakonima? Društva u kojem postoje samo dvije kaste: “vojnici partija”, tj. korporacija, i siva masa prezrenih ostalih? Država je u takvim društvima suvišna, izgubila je svaku funkciju. U obrisima takvog društva, čini se, već odavno živimo.

Ovo uhićenje podsjeća na švrljanja CIA-inih agenata po istočnoj Europi u histeriji koja je nastala nakon “11. rujna”, ilegalnih tura za Guantanamo via Rumunjska, primjerice, dok je u BiH to urađeno “transparentno”: prva vlada Zlatka Lagumdžije “ustupila” je američkim pravosudnim organima bez ikakvih dokaza šestoricu svojih državljana koji su ekspresno otpremljeni na Kubu. Ovo što je napravila Poljska u Vaulinovu slučaju zapravo je stepenica više.

Sada, čini se, satelitske vlade istočnoeuropskih zemalja same obavljaju taj prljavi posao, pristali su biti dronovi na automatskom pilotu koji se programira u Washingtonu? Ili iz sjedišta Applea? A što te zemlje zapravo dobivaju zauzvrat? Poljska je, na primjer, dobila trojanskog konja u obliku proturaketnog štita koji će je u nekom eventualnom budućem globalnom sukobu učiniti ruskom metom broj jedan. I hoće li američka vlada, u tom katastrofičnom scenariju, primiti milijune izbjeglica iz Poljske ili će s čuđenjem ustanoviti kako nema baš velike razlike između Sirijaca, Meksikanaca i Poljaka? Ili Hrvata, ako hoćete.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer