Samir Arnautović danas je poslao demantije medijima koji su prenijeli vijest kako je na prvostupanjskoj presudi sud odbio njegovu tužbu protiv Sanje Vlaisavljević, zbog pisanja o plagijatima dotičnog.
“Ovako nešto ne samo da nije konstatirano u presudi, nego nije bilo ni predmet sudske rasprave, istina je da je Općinski sud u Sarajevu nepravosnažno presudio da odbija moj tužbeni zahtjev. Također je istina da smo se višektratno u ovom sudskom sporu žalili na pristrasnost sudca Pavla Crnogorca, što vi, kao ni druge tvrdnje mojih odvjetnika i mene, nikada niste objavili. Naravno, slijedi drugostupanjski postupak, u kojem će svi navodi biti ponovno preispitani. Budući da ponovljeno objavljujete neistine, za koje mi je poznato da je autor Sanja Vlaisavljević osobno, smatram da su vaše namjere krajnje jednostrane, tendenciozne, neprofesionalne i sračunate na nanošenje štete jednoj strani u sporu!, navodi se u demantiju Samira Arnautovića.
No je li demantij Samira Copyprstića iskren, i vjerodostojan, ili je čak i njega plagirao?
Općinski sud u Sarajevu prvostupanjskom je presudom odbacio tužbu Samira Arnautovića protiv Sanje Vlaisavljević, koju je on podigao, kako je tvrdio, zbog klevete. Sud je odbacio tužbu kao neutemeljenu. Mediji su objavili ovu vijest, a nakon toga je Samir Arnautović zavrnuo rukave, naoštrio pero i napisao demantije.
Bolje reći demantirao je „notorne neistine“, kako navodi, pišući medijima.
Što je notorna neistina zapravo?
Neistina, i to notorna, je da Samir Arnautović nije plagijator. Odnosno istina je da jest plagijator.
Naime ako netko tuži nekoga da je napisao klevetu o njemu da je plagijator, a sud odbije taj tužbeni zahtjev, onda ono što je napisano nije kleveta.
Ako nije kleveta, onda rečenica, koja je najbolnija za ovog redovnog profesora, o njegovim posuđivanjima čitavih rečenica i pasusa od drugih autora nije klevetnička. Ako nije klevetnička, onda stoji i kao takva može i dalje da stoji.
Premet sudskog spora je bilo dokazivanje klevete u toj rečenici i još neke dvije, ali te dvije nisu posebno zanimale ni samog tužitelja.
Istina je upravo ono što Arnautović negira u svom demantiju. Upravo je on osobno u svom podnesku sudu napisao da je predmet spora „dokazivanje plagijarizma“.
Istina jeste da je Arnautović izgubio spor u cijelosti. Istina jeste da su njegove plagijatorske rečenice itekako bile predmet sudskog spora, ali podjednako je istina da u sudskoj odluci stoji da se etički komiteti bave plagijatima, a ne sud.
Tom crticom iz presude je Arnautovićeva tužba još više devalvirana.
Da gđa. Sanja Vlaisavljević nije imala obranu koja je počivala na dokazima, zasigurno ne bi dobila sudski spor.
Zamislimo samo sud koji donosi presude na temelju slobodne procjene, bez postupka dokazivanja. A krucijalni dokazi u ovoj priči jesu dvije knjige plagijata koje je tijekom spora objavila tužena: „Plagijarizam za početnike – vodič kroz plagijate redovnog profesora Samira Arnautovića) (I i II dio).
Riječ je o prvim knjigama takve vrste u BiH u kojima se analiziraju plagijati jednog redovnog profesora. Kamo sreće da ih ima više i da se akademska zajednica u BIH, u obrani svoje časti i ugleda uhvati u koštac sa plagijatorima među sobom. Zemlja BIH zemlja je akademika plagijatora no od mora NGO organizacija ne postoji niti jedna koja se bavi time.
Plagijatorstvo je problem puno uređenijih zemalja, ne samo BIH. Ovih dana u Britaniji traje rasprava na tu temu. Tamošnji zakon naime kaže ovako: Ako netko prepiše jednog autora on je plagijator, ako koristi radove više autora on je “istražitelj”. Zbog takve definicije znanstvenog rada i u samoj Britaniji izrodilo se brdo plagijatorskih kompilacija, i tek sada znanstvena zajednica u toj zemlji kreće u borbu s tim. A što je s Bosnom i Hercegovinom? Sanja Vlaisavljević, otvorila je Pandorinu kutiju, i nije stala na žulj samo Arnautoviću. Mnogi BH plagijator danas strepi kako će završiti ovaj slučaj, jer bi isti mogao imati posljedice ne samo za Arnautovića. Ukoliko bi sutra, BIH uspjela napraviti digitalnu bazu znanstvenih radova, sa softwerom koji bi prepoznavao tuđe rečenice, more plagijata isplivalo bi na površinu. A s njima bi se u bezdan strovalile mnoge “sjajne” akademske karijere.
Za sve koji znaju čitati, ma čime da se bave, više je nego očigledno da Arnautovićeve rečenice odgovaraju rečenicama iz originalnih tekstova iz kojih su preuzimane. Neke čak i doslovno. Od riječi do riječi. Bez obzira na tako očite krađe, ego Arnautović Samira ne popušta. Kako je to moguće? Tko ga gura? Koji parasistem stoji iza njega da čovjek sa cijelim pokradenim pasusima tuđe pameti, od slova do slova, i dalje nastupa naprasno, uvredljivo i s elementima psihičkog zlostavljanja? Tko je taj koji stoji iza Arnautovićevih intelektulanih krađa?
Ono što jeste istina ovim povodom jeste da Arnautović nije uspio dokazati nikakvu duševnu bol povodom rečenica zbog kojih je pokrenuo spor. Istina je da nije pobijao dokaze koje je tužena plasirala, nego je samo i isključivo denuncirao svoje kolege, profesore, što nikako ne može biti pobijanje dokaza da je on plagijator.
Istina je da je ponudio nagodbu tuženoj. Nitko nikad nije saznao što ta nagodba znači, ali njegov odvjetnik ju je ipak tražio. Nagodbom bi se Arnautović uspio rješiti imidža plagijatora, i stvar bi bila gurnuta u zaborav. Ovako , zazivajući pravdu drugostupanjskog suda Arnautović se dalje ukopava.
Hoće li zaprijetiti kolegama za koje i sam zna da su plagijatori, da za njegov interes rade pritisak na sud, ili će ih javno prokazati? Hoće li se Pandorina kutija u BIH konačno zakoturati? I hoće li Sanja Vlaisavljević postati pionir ove borbe unutar akademske zajednice koja joj nije naklonjena?
Tužena nije niti pomislila da prihvati nagodbu. Da je napisala klevetničke rečenice bilo bi joj pametnije da jest.
Istina je da je Arnautović tražio smjenu suca u sporu i da ga je vrijeđao preo svog odvjetnika. Malo neuobičajeno za nekoga tko je tako siguran da ima klevetu pred sobom.
Istina je da Arnautoviću nisu htjeli svjedočiti pred sudom kolege sa fakulteta, pa je morao odustati od svjedoka. Istina je da jedini svjedok koji je htio svjedočiti u korist Arnautovića, bivši rektor Faruk Čaklovica, nije imao pojma o kojem je tekstu riječ, a zbog kojeg je Arnautović navodno trpio „duševnu bol“.
Istina je da je Arnautović lagao sud kako ne postoje relevantni dokumenti na UNSA koji se bave plagiranjem. Istina je da je Sanja Vlaisavljević otkrila javnosti da iza portala Ekran.ba stoji Udruga za razvoj akademskih sloboda na čijem čelu je Samir Arnautović.
Istina je da je to portal koji godinama vrijeđa i prijeti kome stigne. Istina je da se dugo nije znalo da iza portala stoji esdepeovska ekipa županijskog odbora, ali upravo zahvaljujući tekstu koji je bio predmet tužbe, sada cijela javnost zna tko se krije iza portala na kojem nepotpisano redovni profesor Arnautović piše svoje umne, savršene, neplagirane misli i rečenice.
Arnautović je sud shvatio kao mimikriju. Kao privatno oruđe. Jer sve je njegovo. I država, i akademska zajednica, i tuđi radovi, i pravni sustav. Država za Samira. Očito je tužbenim sporom htio zaustaviti bilo koji daljnji pokušaj pisanja o temama koje su bile obuhvaćene tekstom Sanje Vlaisavljević zbog kojih ju je Arnautović tužio.
Riječju, Arnautović je htio cenzurirati upravo slobodu govora.
Istina je da se svi navodi o plagijatorstvu tiču „slobode govora i mišljenja“. Istina je da tužena nikada, nigdje, niti jednom riječju nije pisala o Arnautoviću osobno. Nije ugrožavala njegovu osobnost, privatnost, njegovu obitelj ili bilo što drugo što izlazi iz okvira javnog, akademskog ili političkog angažmana Arnautovića.
Nažalost, Arnautović već godinama piše najodvratnije tekstove o tuženoj i njenoj obitelji, ne štedeći niti njenu djecu niti umrle roditelje.
Je li to razina akademika ili plagijatora, prosudili su čitatelji. To je jednostavno , to tužno, i na žalost pravo lice redovnog profesora Arnautovića. Onoga koji uči našu djecu. I onoga tko danas , na žalost , predstavlja dio akademske BH zajednice.
Kradući tuđe rečenice, vrijeđajući, tračajući kao seoska tetka, na najprizemniji način neistomišljenike, i ugrožavajući osobno dostojanstvo drugih Arnautović, izgleda, osjeća puninu svog akademskog postojanja. I u ovoj zemlji to prolazi potpuno nekažnjeno. Jer on, SDP-ova akademska sramota, ima pravo na slobodu ne samo govora, nego i javnog vrijeđanja.
Ono što ostaje zabilježeno poslije ovog procesa jeste sljedeće:
1.Teza da je Samir Arnautović plagirao, isplaćivao sebi novac unaprijed i širio govor mržnje nije kleveta, a sve to još kao spomenik stoji u dvije objavljene knjige njegovih plagijata.
2.Teza da „Samir Arnautović predsjednik udruge koja želi da zavede red kako u nevladinom sektoru tako i akademskoj zajednici u ‘svojim djelima’ ima brojne pasuse pokupljene od domaćih autora, ali i od svjetskih imena poput Heideggera i Rortyja, ali o tome neki drugi put.“ također nije kleveta.
Poskok.info
wpDiscuz