Izjava srbijanskog ministra Aleksandra Vulina o Alojziju Stepincu kao ustaškom vikaru, i to na komemoraciji žrtvama ustaškog režima, u kontekstu ubijenih ljudi, izazvala je val reakcija, ali i zanimanje zašto je u Srbiji i među Srbima takav krajnje odiozan stav prema Stepincu. Jedan od vodećih srbijanskih povjesničara, dr. sc. Bojan Dimitrijević, znanstveni savjetnik na beogradskom Institutu za savremenu istoriju, nikako se ne slaže s Vulinom i ima odgovor na to pitanje, pa je za Večernji list komentirao ovako:
„Stepinac je u Srbiji u suštini nepoznanica. Ali se o njemu prosuđuje na bazi stereotipa. Otprilike kao što se i u Hrvatskoj prosuđuje o Draži Mihailoviću. Na osnovi emocija, osobnog doživljaja i medijske slike. Prije svega, ključno je to što je Stepinac bio nadbiskup zagrebački u vremenu NDH, koja u Srbiji ima negativnu povijesnu konotaciju. Posebno poslije ratova devedesetih godina, kada je u Srbiju došao velik broj ljudi s prostora Hrvatske i BiH i koji u svom osobnom doživljaju Stepinca vežu za sve negativno, rekao bih čak i ‘ustaško’. O ovom nepoznavanju svjedoče i izjave koloritnog ministra Vulina, koji eto već treći dan objašnjava i inzistira na tome da je Stepinac bio ‘ustaški vikar’, što nema blage veze s istinom, ali zvuči efektno. I eto, od potpunog nepoznavanja do medijske histerije može biti samo korak. Kada u Srbiji netko želi nešto realnije kazati o njemu, obično se ističe činjenica da je bio jugoslavenski dobrovoljac na Solunu, da je rat završio kao naš časnik, a da mu je to sve donijelo na neki način i podršku kralja Aleksandra za dolazak na čelo Katoličke crkve u Hrvatskoj. Vrijeme komunizma je dodatno pridonijelo tome da Stepinac ostane stigmatiziran u Srbiji, jer je komunistička vlast njegov dosljedni antikomunizam pretvorila sudskim optužbama u navodnu mržnju prema Srbima. Ja osobno promatram Stepinca kao dosljednog antikomunista, čovjeka koji se beskompromisno držao na sudu 1946. i koji je zbog svojih uvjerenja stradao u Titovim kazamatima.“
Doista, čudan je stav o Stepincu među mnogim Srbima kakav očituje Vulin, kad se zna da postoje brojna svjedočanstva o tome kako je za vrijeme NDH Stepinac puno pomagao i Srbima, kao i svima drugima, jer nije nikad pravio razliku među ljudima, tko je tko. Ta su svjedočanstva korištena i u postupku za Stepinčevo proglašenje blaženim, među kojima je svjedočanstvo Jovana Nikolića, poznatog svećenika Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, koje je dao 16. veljače 1993. godine i u kojemu, među ostalim, stoji:
„Treći puta slušao sam o Stepincu otprilike 1960.; kad sam bio pacijent u bolnici u Varaždinu. Budući da tamo nije bilo dovoljno kreveta, tri su osobe spavale na dva kreveta. Dogodilo se da sam ja bio u krevetu s prijateljem jednog srpskog policajca koji je čuvao Nadbiskupa u Lepoglavi. Taj mi je pripovijedao kako je policajac imao veliko poštovanje i udivljenje prema Stepincu, premda je bio Srbin i komunist. Sjećam se da se taj policajac hvalio što je služio Stepinca i spominjao je kako se Nadbiskup pokazivao uvijek uljudan prema njemu i prema drugima. Nadbiskup je često primao pakete čiji je sadržaj redovito dijelio drugima. Sjećam se da je govorio kako je Nadbiskup često imao kutije cigareta u taški i, premda nije pušio, dijelio ih je drugima: za vrijeme šetnje, namjerno je ostavljao kutije cigareta u grmove trave da bi ih drugi zatvorenici mogli pronaći.
Jer se policajac koji je čuvao Slugu Božjega trebao oženiti, taj je razmišljao odgoditi sklapanje ženidbe ne htijući napustiti nezaštićenoga Slugu Božjega. Kad je Nadbiskup to saznao, zamolio ga je da pođe bez oklijevanja, da ne razmišlja o njemu. Čestitao mu je i udijelio mu je na dar jednu svotu novaca.
Pomagao je svima
Sjećam se da je za vrijeme suđenja vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, zajedno s drugim pravoslavnim Srbima iz Slovenije svojevoljno pristupio kao svjedok u Stepinčevu obranu, ali javni tužitelj nije dopustio da te osobe svjedoče.
Znam da je jedan moj župljanin, prof. Marko Vidaković, također i on Srbin pravoslavac, pripremio obilnu dokumentaciju, s priloženim slikama iz kojih je vidljiva moralna i materijalna pomoć koju je nadbiskup Stepinac, za vrijeme rata, od 1941. do 1945. pružio tisućama srpske djece koja su bila uzeta iz raznih logora, Sisak i Jasenovac, i koja su smještena, opskrbljena hranom i odjećom te gostoljubivošću kod nekih obitelji. Zajedno s prof. Vidakovićem u zbrinjavanju i pomoći te djece sudjelovao je i prof. Julije Budisavljević, koji je bio liječnik, Srbin, pravoslavac.
Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru. Tko god je trebao pomoć, bio je zaštićen njegovom nesebičnom pomoći.
Alojzije Stepinac pomagao je i spasio tolike Židove u Brezovici, pomagao je i spasio tolike pravoslavce i pokazao se spremnim i velikodušnim prema komunistima, opraštajući im sve zlo koje su mu nanijeli za vrijeme sudskog postupka.
Proces što su ga komunisti upriličili protiv nadbiskupa Stepinca bio je politički proces, upravo kako se dogodilo i s kardinalima Beranom, Mindszentyem i Wiszynskim, jer se htjelo uništiti Crkvu i stvoriti potpuno bezbožnu vlast.
Zajedno s Katoličkom crkvom komunistički je režim progonio i Pravoslavnu crkvu. I mi pravoslavci imali smo biskupe, svećenike, redovnice i vjernike koji su bili progonjeni, zatvarani, i ubijani iz mržnje prema vjeri (…). Za vrijeme suđenja Nadbiskup je mnogo trpio; bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istine vjere.“
Spomenuti Marko Vidaković pisao je pismo 1973. godine Svetom arhijerejskom sinodu Srpske pravoslavne crkve, u kojemu je, među ostalim, ovo napisao:
„Po svome stečenom iskustvu iz ratnog i poratnog života vjerujem da ni Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC nije mnogošta poznato o životu nas Srba koji ostadosmo u Zagrebu za vrijeme II. svj. rata, pošteđeni samo radi toga, jer smo bili u miješanim brakovima (od 12.000-500). Mi sami smatrani od strane pobjednika kao sumnjivci, kao neki suradnici sa neprijateljima i ustašama, akoprem smo baš bili obratno, tj. pružali smo onima, koji su vodili borbu, svom snagom i sredstvima pomoć u raznim oblicima, pa i onima koji su trpili po zatvorima i logorima, a čuvali smo im i sačuvali malenu dječicu koje su ustaše i neprijatelji htjeli uništiti. Činili smo sve ono, što nam je nalagala naša savjest, moral i mogućnost. Oficijelnu hvalu za to nismo ni očekivali, ali nismo očekivali ni osudu za tu pomoć, koju smo često primali.
Tako na primjer sam sastavio ovdje malu grupu gospođa i gospode iz građanstva u cilju pružanja pomoći malenoj dječici, koje su ustaške vlasti trgale od roditelja i ubacivale, naročito, ovamo u Zagreb, bez ikakove prethodne organizacije pomoći u onome što je najnužnije (Tomislavov trg br. 4, dvorište). Tu su djeca bila u prvi čas ostavljena bez nadzora, bez ikakovih sredstava za život i higijenske pomoći, pa je, zaista, njihov spas uslijedio samo Božjom pomoći i pomoći koju ću ovdje navesti.
Upozoren od prijatelja na tu žalosnu okolnost priskočio sam hitno u pomoć, kako sam gore spomenuo, a sa gđom. Budisavljević posjetio sam tadašnjeg nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, prikazavši jadnu situaciju među djecom zamolivši hitnu pomoć sa strane Karitasa Nadbiskupije Zagrebačke, na što je ta pomoć odmah uslijedila.
Uz spomenuto, otvorila su se vrata pomoći i drugih građana, raznih ustanova, tako Savez banaka (novčanih zavoda u Zagrebu), mnogih industrija (tekstil, cipele), zatim organizacija Švicarskog Crvenog Križa (direktor Schmidlin) sa 14.000 litara mlijeka za dojenčad i mališane, sa mesnim keksima, sa mnoštvom vitamina, sa poznatom svojom Kumovskom akcijom pojedinaca Švicaraca, sa tajnom akcijom 32 sestre Crvenog Križa i sam Crveni Križ Hrvatske (Dr. Huehn), nadalje sa pomoći Higijenskog Zavoda (Dr. Berislav Borčić i Dr. Miron Malojčić), nadalje pomoć u dobroj (…) službenih ustanova (Dr. Brossler), zatim pomoć u cilju posredovanja pomoći koji su bili u zatvoru i logorima (na hiljade paketa), na pribavljanje pomoći i kod nekih Njemaca koji su bili protivni Hitleru kojom prilikom su bili likvidirani logori u Lobor Gradu, odakle je poslato u Beograd preko 100 žena, zatim likvidacija logora izabrane odrasle djece Srba, koji su trebali biti odgojeni za ustaške janjičare (Rijeka kraj Križevaca), zatim masovno puštanje svih logoraša iz Jasenovca (par stotina) na slobodu još prije završenja rata, što je bilo od velike važnosti, jer je ustaša Luburić pripravljao pokolj svih logoraša, da ne bi završetkom rata došli na slobodu, zatim otpuštanje 36 zarobljenika partizana iz njemačkog logora u Muellerovoj ciglani u Zagrebu, nadalje odnašanje hrane za taj logor, zatim pružanje pomoći od nas i u dječji logor u Sisku i Jastrebarskom, zatim organiziranje akcije za pomoć povratnicima kod Crvenog Križa Hrvatske, pa zatim organiziranje akcije dijete k majci, pa ondašnje mjesečno po privatnim stanovima pomoći gdje su neki članovi bili u borbi protiv okupatoru, zatim akcija za spašavanje zatvorenika iz zatvora i puštanje na slobodu pomoću Karitasa, spašavanje nekih štaviše sa vješala (Mihovilović) putem izravne intervencije Dr. Stepinca i mons. Masuccia, tajnika papinog legata u Zagrebu, itd. itd.
Večernji list
Djeca živa i zdrava
Sve ove pomoći mogla je vršiti mala grupica ljudi samo uz potporu nadbiskupa Stepinca, tako na pr. ja sam izvršivao sabiranja, imao sam od Dr. Stepinca punomoć, da svuda nastupam u njegovo ime.
Rad u ovoj našoj akciji obuhvatao je 2.500 djece, opisan u tančine i predan nadošloj vlasti i u ured Karitasa.
Pošto se djeca nisu mogla držati u Zagrebu, jer nije bilo mjesta, bila su preseljena na sela, k seljacima, i tamo živili prirođen način života, ostala su živa i zdrava i vraćena su takva svojim roditeljima. Sva djeca su bila popisana u dvije knjige (Džakula), predane Dr. Stepincu na čuvanje, a svršetkom rata knjige su predane vlasti.
Umrla djeca ovdje bila su sahranjena u zajedničku grobnicu na Mirogoju.
To je moj opis rada i osobe nadbiskupa Dr. Stepinca, prema mome ličnom opažanju i doživljavanju za cijelo vrijeme rata ovdje u Zagrebu. Pred odlazak neprijatelja iz Zagreba upozorio sam lično Nadbiskupa, da se sprema ovdje u Zagrebu pokolj zaostalih 500 Srba. Nadbiskup je meni lično dozvolio, da svi ti Srbi u Zagrebu, u slučaju opasnosti, mogu naći skloništa u podrumima Kaptola.
Skrećući pažnju visokom Naslovu na pomoćnu akciju jedne male grupe Zagrepčana za vrijeme II. svj. rata koja je radila, i mogla raditi, samo uz potporu nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, ne želim izazvati nikakav alarm ili radi promašenog priznanja, ili u cilju advokatisanja Dr. Stepincu, jer to je sve završeno, res iudicata i tu se nema što govoriti. Pa i opis rada Dr. Stepinca sa svoga visokog na sudu dovršeno; presuđeno mjesta služi toliko, da se ispravno ocrta njegova osoba i njegov rad, toliko, koliko uska saradnja to omogućava.
Ali, pošto sam ja svoj vijek (84-ta god.) proživio ovdje u Zagrebu, može mi se vjerovati, da sam kroz to dugo vrijeme dobro upoznao mentalitet našeg bratskog Hrvatskog Naroda. A to je, baš ono, na što želim skrenuti pažnju Visokog Naslova. »Problem Stepinac« postoji i dalje, iako u drugom obliku.
Najme, kardinal Dr. Stepinac je prvosveštenik bratske katoličke Crkve, džinovske svjetske organizacije, kojoj pripada skoro sav bratski Hrvatski Narod, veliki dio Naroda naše državne zajednice. Iz svoga dugogodišnjeg boravljenja u Hrvatskoj, a poznavajući prisutnost Hrvatskog Naroda sa svojom Crkvom, uvjeren sam, da Hrvatskom Narodu nije i ne može biti svejedno, da li njegov kardinal leži u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran.
Bilo bi lakomisleno ignorirati ovu činjenicu, na što skrećem pažnju Svetom Arhijerejskom Sinodu, bona fidem.“
Na žalost, činjenice do danas, gotovo 70 godina od montiranog komunističkog suđenja, i dalje teško dolaze do ljudi jer je komunistička propaganda zagadila prostor toliko da su ti stereotipi do danas ostali živjeti kao činjenice. Slično je i kad su u pitanju Židovi.
wpDiscuz