Ubijala Hrvate u BiH: “Ni kokoš ne smije ostati živa!”

Pravosuđe BiH godinama je tragalo za, kako su ju zvali ‘misterioznom ratnicom’ kojoj ni vlasti u BiH ni u SAD-u nisu mogle ući u trag. A ona je mirno živjela u Americi pod imenom Sammy Rasemi Yetisen jer je odmah po dolasku u Ameriku promijenila identitet. Osim suprugovog prezimena uzela je i novo ime, upravo zato da zamete trag i prikrije zločine koje je počinila pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage Zuke.

Tužiteljstvo BiH teretilo je pripadnike ove postrojbe za ubojstvo 18 pripadnika HVO-a i civila u hercegovačkom selu Trusine 16. travnja 1993.

“Sjećam se te djevojke, u proljeće ’93. boravila je u Buturović Polju i okolnim selima. Bilo ih je desetak, svi Zukini vojnici, i sa njima sam imao dosta problema”, objašnjava Hasan Hakalović, ratni zapovjednik brigade Neretvica, kasnije 445. brigade Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bilo i selo Trusina.

Hakalović kaže kako Rasemi Handanović tada nije znao pravo ime, da su je svi poznavali pod nadimkom Zolja, te da je siguran kako nije bila iz njegovog “užeg zavičaja”. Opisao ju je kao djevojku nižeg rasta, crne kose, uvijek pod punom ratnom spremom.

“Po mojoj procjeni, 1993. je mogla imati najviše 25 godina“, prisjeća se Hakalović, napominjući kako je Rasema, zajedno sa svojim suborcima, nedugo nakon zločina u Trusini napustila Buturović Polje.

“Čuo sam da je poslije rata živjela u Cazinu”, dodaje ovaj sugovornik, no bio je u krivu.

Rasema je odmah nakon ovih zločina krenula za Austriju jer je slutila da bi jednog dana mogla završiti na sudu.No, zapovjednik Hakalović rekao je da je tijekom rata i sam imao problema sa postrojbom Zulfikar, čija je pripadnica bila i Rasema Handanović. Hakalović se prisjetio kako je u vrijeme zločina u Trusini on boravio na Igmanu, i da je tamo saznao da je to selo zapaljeno. Odmah je naredio Vojnoj bezbijednosti da odu na uviđaj, a kompletnu dokumentaciju poslao je u Komandu Šestog korpusa, no ti izvještaji nikad nisu pronađeni i za njima se još dugo tragalo.

Što se događalo u Trusini i kako su postrojbe Zulfikar okrutno ubijale, priznala je 16 godina kasnije Rasema Handanović na sudu. Kako je rekla u svom svjedočenju – dobili su naredbu da ubijaju sve redom.

Događaja se sjetio i zapovjednik Hasan Hakalović, ratni zapovjednik brigade Neretvice:

“Na teritoriji koju je kontrolirala moja brigada bilo je više od 1000 hrvatskih vojnika i civila, neka kažu da li im je neko nešto nažao učinio. I ja sam s Zukom i njegovim borcima imao velikih problema. Početkom ljeta 93. su me ranili, nakon što nam se predalo oko 80 vojnika HVO-a i tristotinjak civila iz sela Vrci. Zukini su mi napravili zasjedu, htjeli su opljačkati te ljude, mislili su da imaju puno para i zlata”.

Kada smo Hakalovića pitali po čijoj su naredbi u zonu odgovornosti njegove brigade upućeni vojnici iz postrojbe Zulfikar, rekao je da su to mogli znati tadašnji zapovjednici Šestog korpusa Armije BiH. On je, pak, uvjeren da je dosadašnja istraga koju su po naredbi Državnog tužiteljstva vodili inspektori SIPA-e, polučila konkretne rezultate. “Obolio sam zbog prljavih političkih rabota. Prošle sam godine doživio moždani udar, a bilo bi mi žao umrijeti dok se ovo ne riješi. Život mi je pri kraju, ne bojim se, ali se i ne predajem lako. Do istine se jednom mora doći”, rekao je Hasan Hakalović kojeg su za zločine u Trusini sumnjičili sve dok se nije saznala potpuna istina o ulozi tzv. ‘Zukinih vojnika’. 

Do 16. travnja 1993. godine u tom selu živjelo je 20-hrvatskih i 30-ak bošnjačkih obitelji. Napad je počeo iznenada u ranim jutarnjim satima kad su vojnici Armije BiH krenuli prema njihovim kućama. Odmah su zarobili nekolicinu mještana koje su iskoristili kao živi štit. Krenuli su u smjeru položaja HVO-a a tamo je u to vrijeme bilo samo šest vojnika. Budući da nisu htjeli pucati u svoje rođake i susjede stražari su se brzo predali, pa su ih doveli u selo. U napadu su 16. travnja ubijena 22 stanovnika Trusina, šest vojnika i 16 civila među kojima i tri žene. Rasema Handanović ‘Zolja’ je sama iz automatske puške ustrijelila jednu skupinu zarobljenika.

“Ta žena je zapovijedala, nju su svi slušali. Poslije napada na selo rekla je da nas preživjele odvedu u jednu kuću, poliju benzinom i zapale, ali među vojnicima nije bilo ljudi koji su to mogli napraviti. Ušli smo u kuću i sjeli. Došao je jedan vojnik, nisam ga poznavala, i tražio da stavimo na stol novac i zlato. Izvadili smo sve što smo imali. Oni su to pokupili. Opet su nas izveli van, a žena je stalno govorila da nas treba zapaliti”, kazala je istražiteljima svjedokinja hrvatske nacionalnosti, koja je detaljno opisala stravične scene ubijenih susjeda.

Rekonstrukcija zločina u Trusini završila je 2009. godine, a Zolja se ubrzo nakon toga našla na optuženičkoj klupi. Zapovjednik Hakalović morao je dokazati da zločine u Trusini nisu počinili pripadnici njegove brigade. Stoga je uzeo odvjetnika Kadriju Kolića koji je ispitivao Handanović. Protiv nje su svjedočili i stanovnici Trusina. Handanović je ponovila da su pripadnike odreda “Zulfikar” na Trusinu u dvije skupine vodili Nedžad Hodžić i izvjesni Samko, koji je u toj akciji poginuo.

“Nedžad je prije 19 godina bio puno oholiji nego sad, bio je pun sebe. Bio je strah i trepet i za zatvorenike i za vojsku. Pokušao me silovati u hotelu na Mrazištu, kada me zaskočio s Poparom i Edinom Džekom. Tada me je spasio Samko, a Nedžad mi je rekao da ću dobiti metak u leđa čim krenemo u prvu akciju. Samko, Nihad i Zuka su uvijek puštali Nedžada da radi što hoće, prisjetila se tada Handanović.

Pričala je zatim i o strijeljanju pet do sedam muškaraca, od kojih su neki bili civili, a neki vojnici, te da je zapovjedništvo u Trusini, nakon Samkovog ranjavanja, preuzeo Hodžić.

“Tu smo bili, Džeko, Popara i ja, ne mogu se sjetiti tko još. Bio je i Ramiz Bećiri, ali ne znam je li pucao. Imala sam osjećaj da smo svi pucali. Nedžad mi je rekao da provjerim jesu li ti ljudi mrtvi i da ispucam svakom čovjeku metak u čelo, što nisam uradila, navela je tada Handanović koja je ipak priznala da je pucala i u civile, zajedno s ostalim pripadnicima postrojbe.

Također sjeća se da je zapovijed Nihada Bojadžića glasila:”Ajmo odraditi Trusinu da ni kokoš ne ostane živa”.

Handalović je bila i pripadnica Prvog krajiškog bataljuna, te Handžar divizije na Igmanu.

Handanović je još pričala kako je 1996. godine u Austriji, prije odlaska u SAD, razgovarala s nekim časnicima iz Pentagona i ispričala im u kojim je sve jedinicama bila, te da je bila i u Trusini. Tada su je pitali bi li svjedočila u Haagu, ali je Handanović to odbila. Zolja je 1998. godine u Ameriku ušla iz Austrije preko zračne luke u Chicagu i to kao politička izbjeglica, bez spominjanja sudjelovanja u ratu. Godine 1998. udala se za Ismeta Yetisen i njegovo je prezime uzela 1999. godine kad je rodila dijete. U BiH je bila osuđena na pet i pol godina zatvora.

express.hr