U ZAJEČARU IZMISLILI INVAZIJU IZBJEGLICA Zatražili uvođenje izvanrednog stanja kako bi otkazali koncert Gibonnija koji ne mogu platiti

Čim na graničnom prijelazu Bački Vinogradi iz Srbije uđete u Mađarsku, bez obzira na to krenuli lijevo, cestom koja se račva prema Ásotthalomu, ili desno, prema nešto većem gradiću Mórahalomu, naići ćete na skupine izbjeglica koji poput vojnika, u koloni, hodaju uz rub kolnika. Ilegalno su prešli mađarsku granicu, pa kroz polja, vinograde, šumarke i livade grabe prema cesti, čekajući susret s policijom. Ne skrivaju se i ne bježe; poput razbijene vojske, spas vide u predaji. Nadaju se da će ih mađarski policajci pustiti dalje na zapad, onako kako su to već ranije, na dugom izbjegličkom putu, učinile pogranične vlasti od Turske i Bugarske do Makedonije i Srbije.

Nigdje nisu dobrodošli, nitko ih ne treba.

Svima su teret.

Sigurnosni razlozi

Čuli su da Mađari podižu žičanu ogradu kako bi spriječili njihov ulazak, pa znaju da granicu valja prijeći što prije, dok se još može.

Kad smo prošle srijede, nagledavši se izbjeglica, u Mórahalomu tražili put do dijela granice gdje mađarska vojska izvodi zemljane radove, a uskoro će početi postavljati stupove s četiri metra visokom ogradom na čijem će vrhu biti koluti bodljikave žice, slušali smo alarmantne vijesti iz Srbije. U Zaječaru, na istoku Srbije, uz granicu s Bugarskom, zbog rijeke izbjeglica namjeravaju uvesti izvanredno stanje. Tradicionalna manifestacija Sportske igre mladih u tom gradu je otkazana iz sigurnosnih razloga, po preporuci Štaba za izvanredne situacije. Stanovnici su uplašeni, grad je preplavljen izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije…

Prijete epidemije, među stanovništvom kolaju glasine da bi se mogla pojaviti i ebola. Dodatnu paniku unosi pomoćnik zaječarskog gradonačelnika Milko Todorović, koji izjavljuje da postoji osnovana bojazan kako su među izbjeglicama ubačeni i teroristi ISIS-a, Islamske države. Todorović sije paniku izjavom da na granici s Bugarskom čeka 40.000 novih izbjeglica. Zaječar je od Bugarske, do graničnog prijelaza Vrška Čuka, udaljen samo petnaestak kilometara.

Mediji pišu da su izbjeglice doslovno obrstile sve usputne voćnjake, pa su se zbog nestašice bresaka i marelica cijene tog voća na tržnicama udvostručile. Govori se o humanitarnoj katastrofi koja prijeti Srbiji suočenoj s izbjegličkim tsunamijem. U Bogovođi, kod Lajkovca, javljaju mediji, izbjeglice iz sjeverne Afrike i Azije pljačkaju manastire i lome sve pred sobom, nerijetko upadaju u stanove, a lokalno stanovništvo, da bi se zaštitilo, pravdu uzima u svoje ruke. Sijevaju noževi. Ministar rada Aleksandar Vulin, u čijem su resoru i socijalna pitanja, hitno dolazi u jedan od najugroženijih gradova, Zaječar, da bi se i osobno upoznao s dramatičnim stanjem.

Potpuni red

U nevjerici smo. Ovdje u Mađarskoj, gdje je također mnogo izbjeglica, na stotine svakodnevno, vlada potpuni red. Imigranti iz Afrike i Azije umorni su i ispaćeni, polugladni i uplašeni, ali pristojni i razgovorljivi, i mada im je voćnjak bresaka, s druge strane ceste gdje u skupini, u hladovini, na plus 35, čekaju da ih mađarska policija organizirano preveze u Segedin i Debrecin, nitko s drveta nije uzeo ni jedan plod.

Pod dojmom onoga što smo vidjeli u Mađarskoj, gdje su tisuće izbjeglica preplavile pogranična mjesta i gdje sve nekako teče mirno i organizirano, bez i najmanjeg sukoba, nazivam predsjednika gradske skupštine Zaječara Sašu Mirkovića, najvatrenijeg zagovornika uvođenja izvanrednog stanja. Upućuje me na gradonačelnika Velimira Ognjenovića. Njegova tajnica, pak, kaže da gradonačelnik nema ni minute vremena. Zauzet je dolaskom ministra Vulina i stanjem u gradu. Šef zaječarske policije Goran Tomić ništa ne smije reći bez odobrenja MUP-a, a kad smo se njima obratili, javljaju elektroničkom porukom da mu ne mogu dati dopuštenje da s nama razgovara!

Unatoč apokaliptičnim opisima stanja, odlučujemo krenuti u pakao Zaječara, na istok Srbije, neposredno uz bugarsku granicu, kako bismo se osobno upoznali s dramom koju proživljava taj grad.

Stižemo u grad oko podneva, upravo u vrijeme kada ministar Vulin, u pratnji gradonačelnika Zaječara Ognjenovića, načelnika policije Tomića i načelnika zaječarskog upravnog okruga Vladana Paunovića, završava obilazak grada.

Šačica ljudi

– U Zaječaru nema nikakve poplave azilanata. Danas sam ih, nakon dužeg vremena, vidjela na ulici, ali kao što ćete se i sami uvjeriti, to je tek šačica, možda tridesetak ljudi – kaže novinarka Sonja Kamenković.

Zbunjeni, krećemo do središta Zaječara, gdje u parkiću, uz spomenik Nikole Pašića, u hladu ispod lipe sjedi dvadesetak, najviše trideset izbjeglica. Još nekoliko ih se odmara u obližnjem kafiću. Mladi dečki s kojima pričamo su iz Afganistana, do njih obitelj iz Iraka. Stariji čovjek, glava obitelji, kaže da su iz Mosula. Sjede uz skupinu žena iz Sirije. Čekaju da im zaječarska policija izda “ausvajs”. Kažu da su u Srbiju ušli iz Makedonije. Žele nastaviti prema zapadu, domoći se Njemačke ili neke druge bogate zemlje Europske unije.

Taksist Bratislav Nikolić pregovara s manjom skupinom da ih za sto eura prebaci do Beograda.

– Vjerujte da ih nekad vozim i džabe – kaže Nikolić i hvali izbjeglice govoreći da su pristojni i da nisu napravili ni jedan jedini incident. Čudi se zašto vlasti govore o uvođenju izvanrednog stanja kada u Zaječar, kaže, tek s vremena na vrijeme dođe 10 do 20 imigranata. Nikome od njih odredište nije Srbija.

U Zaječaru je sve normalno. Građani prolaze uopće se ne obazirući na šačicu pristojnih ljudi koji mirno sjede i nikome ništa ne rade.

– Meni ne smetaju. Ne znam nikoga kome su nešto loše napravili. Razumijemo te jadne ljude i znamo da ovuda samo prolaze, da Zaječar nije mjesto u kojem žele ostati. I ja bih, da mogu, vjerujte, zajedno s njima otišla odavde – kaže nam mlađa žena.

Ništa bez ministra

Zajedno s nekolicinom lokalnih novinara odlazimo na tiskovnu konferenciju ministra Vulina. Na prvom katu zgrade lokalne uprave ministar Vulin, ležerno odjeven, u crnoj košulji bez sakoa i kravate, hvali zaječarsku vlast kako se dobro nosi s valom izbjeglica. Kaže, međutim, da nema potrebe za uvođenje izvanrednog stanja. Od načelnika policije Tomića pokušavamo iskamčiti podatak koliko je ovih dana izbjeglica u Zaječaru, no on se pravda da o tome ne može govoriti bez odobrenja ministra unutarnjih poslova! Pitamo se zašto je onda, zajedno s gradonačelnikom Zaječara Ognjenovićem, stao pred novinare uz ministra Vulina, koji također nije iznio nikakve brojke.

Cijeli misterij o izbjeglicama u Zaječaru, koje gotovo da i nismo vidjeli, ali koji su umalo doveli do uvođenja izvanrednog stanja, ubrzo će nam, u slastičarni ni dvjesto metara od gradske uprave, objasniti bivši gradonačelnik, sada opozicijski vijećnik Boško Ničić.

‘Ja sam mafija’

Prije nego započinjemo razgovor, pita nas koliko smo imigranata u Zaječaru vidjeli: deset, dvadeset ili trideset?

– Zar se zbog toga uvodi izvanredno stanje – pita nas smijući se. – Sve je to velika farsa i predstava lokalnih vlasti – nastavlja.

– Prije nekoliko dana u Zaječaru se trebala održati tradicionalna manifestacija Sportske igre mladih. Iako trošak nije velik, manje od 10 tisuća eura, gradska je blagajna potpuno prazna pa nisu imali ni taj novac. Zato su priredbu i otkazali pravdajući se teškim sigurnosnim prilikama izazvanim poplavom izbjeglica. Uskoro, 29. srpnja, trebala bi početi tradicionalna, 49. zaječarska gitarijada. Ta manifestacija traje četiri dana i košta oko sto tisuća eura. Ali ni tih para, naravno, nema. Ne vjerujem da bi brojni izvođači, među kojima je najavljen i Gibonni, bili voljni doći o vlastitom trošku i nastupiti bez honorara. Izlaz je u proglašenju izvanrednog stanja kako bi se i ta manifestacija otkazala. Umjesto da kažu da je gradska blagajna prazna, izmišljaju opasnost od najezde imigranata, koji samo što nisu pregazili Zaječar. Pa im treba izvanredno stanje. Od 700 dana koliko su na vlasti, gradski je račun 500 dana blokiran – kaže bivši gradonačelnik Zaječara Boško Ničić.

I dodaje: – Do granice s Bugarskom tek je nešto više od 15-ak minuta vožnje. Odite pa se uvjerite koliko je ondje izbjeglica koji kane u Zaječar.

Prvo mjesto u Bugarskoj, iza graničnog prijelaza Vrška Čuka, je Kula. Nekoliko je pijanaca u lokalnoj birtiji i dok tražimo bilo koga s kim bismo se mogli sporazumjeti, prilazi nam tetovirani, nabildani mladić i sumnjičavo nas gleda.

– Ti si iz policije – pita, a pogled mu neprijateljski sijeva. Kažemo da smo novinari i da nas zanima gdje možemo vidjeti Sirijce, Afganistance, Somalijce, Pakistance… koji iz Bugarske ulaze u Srbiju.

Ni traga izbjeglicama

Nabildani mladić govori mješavinom srpskog i bugarskog, ali ga razumijemo.

– Ja sam bandit – kaže.

– Mafija. Takve se informacije plaćaju.

Zaključujemo da je bolje prekinuti razgovor, jer momak nas guta pogledom hijene koja je nanjušila plijen. Na obližnjoj benzinskoj crpki pitamo prodavačicu je li vidjela izbjeglice. Kaže, već ih dugo nema. Produžavamo do Vidana, gradića od nekih 50 tisuća duša, na Dunavu, gdje ta moćna rijeka Bugarsku razdvaja od Rumunjske. Ni traga izbjeglicama.

Vraćamo se u Zaječar. Od onih tridesetak izbjeglica koliko smo ih prije samo nekoliko sati zatekli pod lipom u središtu grada, uz spomenik Nikoli Pašiću, dugogodišnjem predsjedniku vlade Kraljevine Srbije, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, rođenom baš ovdje u Zaječaru, sjedi tek nekolicina Afganistanaca.

Izbjeglice su, očito, negdje drugdje. Kao što je i za njih – život negdje drugdje.