Published On: Pet, kol. 23rd, 2019

“U užasu sam gledala oca kako zbog sekte umire u mukama”

“Kad sam bila dijete, djed je volio sa mnom igrati jednu igru. Čvrsto bi stisnuo pesnicu skrivajući prste u zatvorenim dlanovima. Tiho  bi rekao: “Evo crkve, a ovdje je zvonik”, podižući istovremeno kažiprste s kojima bi ga ‘izgradio’. Zatim bi raširio palčeve i povikao: “Otvorite vrata i pogledajte sve ljude!”

Moj djed je bio pripadnik Kršćanskog nauka. Njegova majka bila je pripadnica ove sekte, njegovo jedino dijete – moj tata, bio je pripadnik Kršćanskog nauka a i ja sam tako odgojena”, priča svoju tužnu životnu priču Caroline Fraser za Guardian. Kako kaže, ova crkva brzo je stekla sljedbenike. Svatko tko je imao u obitelji nekog jako bolesnog, došao bi ovamo čuti riječi utjehe i vidjeti čudo ozdravljenja.

Obitelj Caroline Fraser jedna je od stotina tisuća obitelji koje su u Americi generacijama odlazile u Crkvu Kršćanskog nauka. Ovu je sektu osnovala još u 19. stoljeću Mary Baker Eddy. Napisala je knjigu ‘Nauk i zdravlje’ u kojoj je tvrdila da je bolest samo iluzija koju je moguće ispraviti samo molitvom. Knjiga je uz Bibliju postala središnji tekst kršćanskog nauka, a do početka ovog tisućljeća prodana je u 9.000.000 primjeraka.

Kako kaže Fraser, prva popularnost Kršćanskog nauka bila je vezana izravno za obećanje koje je nudio nauk ove crkve a to je obećanje izlječenja. Kao i velika većina masovno prihvaćenih sekti i vjerskih pokreta temeljila se upravo na tome.No, Kršćanski nauk je bila toliko moćna i uvjerljiva da bi ljudi često ostajali u zajednici, bez obzira jesu li pronašli ozdravljenje ili ne, kriveći za neuspjeh sebe, a ne crkvena učenja.

“Učenja su bila radikalno jednostavna. Osnivačica i vođa crkve bila je Mary Baker Eddy. Živjela je u 19. stoljeću i podučavala je da je bolest nestvarna, jer su ljudsko tijelo i čitav materijalni svijet bili puka iluzija za lakovjerne – san u budnom stanju. Oni koji su se probudili znali su ‘istinu’ i mogli su se trenutačno izliječiti. Njezini sinonimi za Boga bili su ‘Život’, ‘Ljubav’, ‘Duh’. No, što je bila “Istina”? Zapamtili smo to na predavanju. Uvjeravalo nas se da ‘nema života, istine, inteligencije niti supstance u materiji’, piše Fraiser.

Definicija čovjeka po osnivačici crkve Mary Baker Eddy, bila je još jasnija. Ona nas je učila da ‘Čovjek nije stvar; on se ne sastoji od mozga, krvi, kostiju i drugih materijalnih elemenata’.

“Govorili bi nam da to ponavljamo prema potrebi, u svakoj bolesti, od čira na želucu do karcinoma. Trik je ležao u učenju: ne sumnjajte ni trenutka, ni aspirin ni vitamin vam neće pomoći. Ova dogma nevjerojatno je dugo opstala u sekti. Još od 1911. godine kad je romanopisac VS Pritchett kojeg je indoktrinirao njegov otac, napisao da je jednom čuo priču o ‘rođaku Dicku’ koji je umro, ali je nekim čudom skočio iz samrtne postelje i čudom se izliječio. Ubrzo nakon toga  i sam Pritchett, koji je tada imao tek 11 godina, morao je ići u školu s bolnim uganutim zglobom”, prisječa se Fraser.

Mary Baker Eddy i prvih 26 njezinih sljedbenika dobili su u Americi povelju 1879. pa su mogli osnovati Crkvu kršćanskog nauka, a 1894. u Bostonu je izgrađena i prva crkva. Nakon toga sekta Kršćanski nauk postala je najbrže rastuća religija u SAD-u, s gotovo 270.000 članova do 1936. godine. No do 1990. broj se drastično smanjio i do 1990. su brojili oko 100.000 članova.

Eddy je kršćanskui nauk opisivala kao povratak ‘primitivnom kršćanstvu i njegovom izgubljenom elementu izlječenja’.

Njezina strogost zahtijevala je „radikalno oslanjanje“ na svoju metodologiju i isključivanje svega ostalog. Novine i državni tužitelji ubrzo su primijetili da su žrtve njezinog učenja najčešće djeca koja su umirala od neprijavljenih slučajeva ospica i upala slijepog crijeva, a o tim slučajevima pisale su i novine.

U ranim godinama crkve, ovo se dotaknulo bitke s Američkim medicinskim udruženjem, koje je pokušalo uhapsiti iscjelitelje Kršćanskog nauka odnosno ‘praktičare’ koji su širili ‘svoju vrstu medicine’, bez dozvole. Budući da praktičari nisu dopuštali ništa osim molitve, njihove aktivnosti bile su zaštićene američkim Ustavom. Dapače, s vremenom su čak uspjeli ishoditi da im osiguravajuća društva plaćaju ovakve ‘medicinske usluge’. Budući da je koštalo vrlo malo, tvrtke su se cinično odazvale.

Kao rezultat toga, sedamdesetih godina prošlog vijeka mnogi pripadnici Crkve kršćanskog nauka postali su ugledni dužnosnici u administraciji Richarda Nixona i lobisti, pa je crkva bila na putu da dobije neviđeno veliki broj zakonskih prava i privilegija širom SAD-a. Tako su uspjeli spriječiti cijepljenje djece u 47 država, pa čak i rutinske screening preglede i postupke koji se obično provode nad novorođenčadi u bolnicama. Tako su krenule epidemije difterije, polia i ospica u školama i crkvenim zajednicama. Zbog necijepljenja 1972. godine u Connecticutu je više djece ostalo paralizirano, a od epidemije ospica 1985. godine na koledžu Principia u Illinoisu, umrlo je troje.

U mnogim američkim državama pripadnici ove Crkve bili su oslobođeni optužbi za zlostavljanje i zanemarivanje djece i ugrožavanje njihovog zdravlja, pa su u nekim državama ipak morali kasnije prijavljivati zarazne bolesti i slučajeve zlostavljanja ili zanemarivanja djece.

Čitav sustav ‘Kršćanskog nauka’ nastao je u njihovim nelicenciranim sanatorijima  i staračkim domovima koji su se pobrinuli za bolesnike od kojih su mnogi imali otvorene rane na tijelu ili ih je zahvatio rak. Njima ne bi bilo dopušteno nikakvo liječenje koje bi ometalo molitvu, a primjerice – kemoterapija je bila jedna od njih.

Medicinska skrb se svodila na hranjenje i osnovnu higijenu pacijenta. No tzv. ‘medicinske sestre’ koje bi bile zadužene za pacijente u takvim  sanatorijima, nisu uopće bile registrirane niti su imale medicinsku obuku. Umjesto toga bavile su se bizarnim praksama poput ostavljanja hrane na ustima pacijenata koji više nisu mogli ni gutati, ni jesti.

Bolesnicima u terminalnoj fazi nisu se davali ni lijekovi protiv bolova, a posljednja zapovijed je ‘ne oživljavati’. Unatoč tome njihovi tzv. ‘sanatoriji’ bili su čak financirani i ušli su u program zdravstvenog osiguranja.

Zbog takvog odnosa prema teškim bolesnicima, kako kaže Fraser, članstvo se počelo rapidno osipati. Eddy je zabranila brojanje vjernika, ali je 1961. godine broj crkava po svijetu bio 3.723. No do sredine 80-ih u SAD-u se smanjio na 1.997, a do 2018. zatvoreno ih je 1.070. a otvorene su samo 83. Trenutačno ih je u SAD-u tek oko tisuću.

Razlog je to što je za neke svoje članove Crkva kršćanskog nauka bila pogubna u trenucima kad je najviše trebala pomoći – u trenucima neposredno prije smrti.  No, ne bi se Caroline Fraser bavila ovim poražavajućim brojevima o padu popularnosti crkve, da to nije uvod u priču o traumatičnom iskustvu u trenutku kad je umirao njezin otac.

“Moglo se osjetiti već u hodniku. Kad sam otvorila vrata, mršava glava mog oca nadigla se s jastuka i zurila je u mene. Ležao je u bolničkom krevetu, ali nije bio u bolnici. Bio je u Sunrise Havenu, staračkom domu Crkve kršćanskog nauka u Kentu u Washingtonu, a miris truleži širio se iz njegovog lijevog stopala zahvaćenog gangrenom”, prisjeća se Fraser. Kako kaže, otac je već mjesecima prije počeo osjećati bolove.

“Najprije je počeo šepat, a kad su se bolovi pojačali izradio je vlastitu obuću – izrezao je tenisice oko nožnih prstiju. Ali je onda počeo imati problema s vožnjom. Problem nije bilo siromaštvo ili neznanje, moj otac je bio pametan i obrazovan, solidnog imovinskog stanja. imao je doktorat sa Sveučilišta Columbia, boračke naknade i osiguranje Medicare. Problem je bilo članstvo u Crkvi kršćanskog nauka”; prisjeća se Fraser, čiji brat je živio u blizini oca i nekoliko puta ga je molio da odu k liječniku.

“I sestra i ja smo ga pokušavale na to nagovoriti, ali je uporno odbijao. Napokon je jednog dana pristao da ga brat odvede na hitnu, ali ne zbog liječničke pomoći, nego da mu pomognu oprati stopalo. Kad su ga liječnici pregledali rekli su da su mu već dva ili tri prsta promijenila boju, potamnjela i da će ih, čak i uz liječenje, vjerojatno morati amputirati”, piše Fraser.

U to vrijeme, njezin je otac imao 75 godina. Počeo je podučavati liječnike o zakonima metafizike, baš kao što je sugerirala Mary Baker Eddy, a oni su mu odgovorili smireno da je samo do njega kako će se dalje liječiti.

“Moj brat ih je pozvao na stranu i pitao što dalje, a oni su mu odgovorili da većina pacijenata na kraju ipak pristane na liječenje jer bolovi s vremenom postanu neizdrživi. Nas troje – brat sestra i ja razmišljali smo kako mu pomoći, pa smo zaključili da je najbolje čekati da sam padne jer jedino u tom slučaju imamo razloga zvati hitnu. Sve do tad bi mogao odbiti jer nije bio mentalno bolestan ili radno nesposoban. A i bojali smo se ako nešto učinimo protiv njegove volje da bi mogao prekinuti s nama kontakte i sam umrijeti u kući”, govori njegova kćer o mukama kroz koje su prolazila starčeva djeca.

Za mjesec dana otac je angažirao medicinsku sestru iz Crkve kršćanske zajednice. Gledala ga je kako se trudi oprati nogu, pa ga je počela uvjeravati da je vidjela slučajeve kad su se takvi slučajevi ‘potpuno izliječili’.

Često je plakao priznajući da ga silno boli. U rujnu je, pokušavajući doći do hladnjaka, pao. A onda se prijavio u Sunrise Haven, starački dom u kojem ga sigurno neće liječiti, niti mu dati čak ni palijativnu njegu kakvu dobivaju u hospiciju. Njegov boravak u crkvinom staračkom domu pokrilo je zdravstveno osiguranje.

Do 2010. godine znakovi neminovnog opadanja popularnosti Crkve bili su tako veliki da su se preko New York Timesa čak odrekli ideja svoje ‘voljene osnivačice i utemeljiteljice’ Mary Baker Eddy.

“Naša crkva traži primirje s modernom medicinom”, pročitala je Caroline Fraser naslov u tiražnim novinama. U intervjuu u uredu Crkve na Grand Central Stationu u New Yorku, Philip Davis, tadašnji upravitelj Odbora za izdavaštvo, rekao je da ljudi vide čvrstoću u nekim stavovima, i ‘zato nam pada popularnost, pa smo spremni dopustiti liječenje svojim vjernicima, čak i onima koji su hospitalizirani u njihovim ustanovama’.

Bilo je to za mnoge prekasno. Naročito za 11-godišnjeg Iana Lundmana iz Minnesote, koji je umro od dječjeg dijabetesa. Brigu o njemu vodila je ‘medicinska sestra’ iz Crkve koja mu je, kad bi povraćao, brisala usta mokrom krpom, i povezala dječaku spolni organ plastičnom vrećicom i krpom da ne bi prilikom uriniranja smočio krevet.

Medicinsku sestru, dječakovu majku i očuha koji je bio praktični vjernik u Crkvi, Ianov je biološki otac tužio za zanemarivanje djeteta i dobio je presudu u iznosu od 1,5 milijuna dolara.

Kasno je bilo i za 2-godišnjeg Robyna Twitchella čije je začepljenje i perforacija crijeva uzrokovala povraćanje izlučevina prije no što je umro 1986. godine. Umrla je i Ashley King koja je mjesecima ležala u krevetu s tumorom na nozi, koji je narastao do stravičnih 104 cm, prije no što je umrla u lipnju 1988. Davis je u tom razgovoru za novine obećavao da to današnja crkva više nikad ne bi dopustila, te je uvjeravao novinare:”Ne mogu vam reći koliko puta sam do sad bio pozivan u bolnice da se molim pored kreveta naših vjernika.”

No, onda je u tiražnim novinama koje je izdavala Crkva, na naslovnici osvanuo naslov:”Kršćanski nauk protiv medicine”. U časopisu Sentinel, u tekstu je pisalo da ‘ni medicinska skrb, ni ‘današnja praksa kršćanskog nauka’ nisu bili idealni, te da su oba sustava postigla ‘ograničeni rezultat’.”

No iza pomirljive retorike, zapravo se nije mijenjalo ništa. Ni Davis, niti bilo koji drugi dužnosnik nisu izrazili kajanje zbog stoljetne patnje i smrti koju je crkva nanijela ne samo medicinskim zanemarivanjem djece, nego i raznim vjerskim fanaticima i militantnim ekstremistima u svojim redovima koji su se borili protiv cijepljenja. Dapače, bili su vrlo utjecajni i uspjeli su izraditi saveznu uredbu još 1970. godine u kojima se roditelje ne kažnjava zbog zanemarivanja, a dopušta im i da ih otimaju od drugog roditelja.

Konačno zahvaljujući udruzi ‘Dječja zdravstvena zaštita je pravna dužnost’, koju su osnovali Rita i Doug Swan, nakon neumornog lobiranja, uspjeli su ukinuti ili barem djelomično ukinuti ove zakone u nekim državama. Kad su ukinuti u Oregonu 2011. godine, neki vjerski fanatici su se jednostavno preselili u Idaho, u kojem je zakon još na snazi. Tako su u ovoj državi djeca umirala od raznih izlječivih bolesti – od upale pluća, do sepse i rupture jednjaka, a sve zbog zabranjenog liječenja koje je propisivala Crkva.

“Uglavnom, moj otac nije dopuštao da ga iz Sunrise Havena prebacimo u bolnicu. Pri svakom posjetu bio je drugačijeg raspoloženja. Jednom ne bi krio bijes, drugi put bi plakao od bolova, treći put bi onemoćalo ležao na krevetu. Naglo je mršavio. Iako sam mu govorila da je Crkva odustala od svojih rigoroznih stavova protiv konvencionalnog liječenja, on je bio uporan i rekao mi da ne kani birati između Boga i medicine. Jednom sam morala čekati u predvorju dugih sat vremena da bi me uopće pustili u njegovu sobu. Noga mu je bila zamotana plavim zavojem do koljena ali se nazirala krastava koža. Bijes bi ga hvatao zbog bolova, jer se vjerojatno sjetio kako je morao trpjeti kao 8-godišnjak silne bolove nakon što je slomio ruku i s njom morao i dalje ići u školu i obavljati sve zadatke”, prisjeća se Fraser, a kad mu je idući put došla u posjetu bilo mu je još gore.

“Po njegovom tonu shvatila sam da je rezigniran. Rekao mi je da je noga neizlječiva. Govorio je samo u telegrafski kratkim rečenicama. Onda je stenjao i rekao ‘Mislim da ćeš morati na minutu izaći’. Nazvao je svog ‘praktičara’ kojem je priznao istinu – koliko ga jako boli. Kad sam se vratila u sobu, rekao je da mu nikad nije bilo bolje, ali da moram otići. Kratko mi je dobacio:’Vidimo se idući put.”

“Nikad ga više nisam vidjela. Znam samo da je mom bratu rekao da ‘ako mu ikad pocrne prsti na nogama, neka ode liječniku. Umro je 20. travnja 2004. godine. No on je svojim tvrdim stavom naštetio samo sebi. Crkva kršćanskog nauka uništila je pak na tisuće života. Njezina ostavština su zakoni koji i dalje vrijede u dijelovima SAD-a i siju katastrofu, od protivljenja cijepljenju djece, do drugih medicinskih zahvata. I dalje siju nepotrebne patnje, žrtvujući najnezaštićenije – djecu. Crkva se može odreći učenja svoje pokretačice Eddy, ali se nikad neće moći sprati ljaga zbog strahota koje su priuštili judima”, zaključila je ogorčena Fraser.