Brojne sociološke studije i ankete provedene u svijetu i Hrvatskoj pokazuju da svi vjernici ne vjeruju u iste stvari na isti način i u istoj mjeri. Isto tako ni svi nereligiozni ljudi nisu na isti način nevjernici.
Jedno novo istraživanje, koje je nedavno prigodno pred Uskrs naručio BBC, pokazalo je da čak četvrtina ljudi koji se smatraju kršćanima u Velikoj Britaniji ne vjeruje da je Isus uskrsnuo, no s druge strane u tu novozavjetnu priču na određeni, nedoslovan način vjeruje 10 posto nereligioznih u koje, među ostalima, spadaju i agnostici i ateisti.
U Hrvatskoj, koja spada među najreligioznije zemlje Europe, brojke su značajno drugačije – čak 77% ljudi vjeruje u uskrsnuće. No s druge strane samo 50-ak posto ih vjeruje u život nakon smrti.
Ove i druge brojke, naizgled možda i kontradiktorne, treba sagledati u odgovarajućem kontekstu.
U što vjeruju Britanci – vjernici i nevjernici?
Prije svega treba istaknuti da je prema istraživanjima iz 2015. Velika Britanija, sa samo 30% vjernika, šesta najnereligioznija zemlja svijeta. Listu predvode Kinezi od kojih se samo šest posto izjašnjava vjernicima, a slijede Japan sa 13%, Švedska sa 19%, Češka sa 23% i Nizozemska sa 26%.
Za usporedbu, u Hrvatskoj je 2004. godine bilo 78.1% vjernika, 13.4% bilo je neodlučnih i ravnodušnih, a 8.5% nereligioznih, što Hrvatsku svrstava među najreligioznije zemlje u Europi. Najreligioznije zemlje svijeta redom su Tajland, Armenija, Bangladeš, Gruzija i Maroko u kojima se preko 93% ljudi 2015. izjasnilo vjernicima.
Nova BBC-jeva studija, provedena na uzorku od preko 2.000 odraslih Britanaca, pokazala je sljedeće zanimljive rezultate:
– 17% svih intervjuiranih vjeruje u doslovnu biblijsku verziju priče o uskrsnuću
– 31% kršćana vjeruje u doslovnu biblijsku verziju, a taj postotak raste do 57% među aktivnim kršćanima (koji najmanje jednom mjesečno prisustvuju vjerskim obredima)
– Točno polovica svih ispitanih ne vjeruje uopće u uskrsnuće
– 46% ljudi vjeruje u neki oblik zagrobnog života, 46% ne vjeruje, a 8% ne zna
– 21% nereligioznih vjeruje u neki oblik života nakon smrti
– 31% kršćana ne vjeruje u postojanje života nakon smrti
– 9% nereligioznih vjeruje u uskrsnuće, od kojih 1% doslovno
– Značajno više žena vjeruje u zagrobni život (56%), nego muškaraca (36%)
– Od onih koji vjeruju u zagrobni život, 65% ih vjeruje u raj i pakao, a oko 32% u reinkarnaciju
U što vjeruju Hrvati?
Slika vjerovanja ni u Hrvatskoj nije jednostavna – nisu svi koji se izjašnjavaju kršćanima stvarno vjernici, niti se svi koji su nereligiozni ponašaju kako bi se to moglo očekivati.
Studija koju je 2004. godine u Hrvatskoj na reprezentativnom uzorku od 2220 odraslih ispitanika proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), pokazuje sljedeće zanimljive rezultate:
– U uskrsnuće vjeruje 77% ispitanika, 14% sumnja, a 9% ne vjeruje
– U život poslije smrti vjeruje 52%, 27% sumnja, a 21% ne vjeruje
– Čak 70% nereligioznih se konfesionalno opredjeljuje
– Čak 69% nereligioznih je kršteno, 42% ih je primilo prvu pričest, 36% je krizmano i pohađalo je vjeronauk, a 25% odgajano je u vjeri
– Čak 24% nereligioznih ide u crkvu o blagdanima, 12% se moli o blagdanima, a 8% se ispovijeda i pričešćuje o blagdanima
– Postoci među nereligioznima, kad su u pitanju krštenje djece, odgajanje u vjeri, posvećivanje doma, slanje djece na vjeronauk te slavljenje vjerskih blagdana, kreću se od 21 do 60%
Sociologinja religije prof. dr.sc. Ankica Marinović s IDIZ-a kaže da podaci britanskog i hrvatskog istraživanja nisu sasvim usporedivi jer su korištene različite metodologije, no ističe da je ipak na prvi pogled vidljivo da postoje neke okvirne sličnosti – npr. oko 50% ljudi vjeruje, a oko 50% ne vjeruje ili sumnja u život poslije smrti u obje zemlje.
Na prvi pogled može se činiti da su ove brojke od 50% ispitanika koji vjeruju u zagrobni život u kontradikciji s onima koje pokazuju da ih 77% vjeruje u uskrsnuće. No Marinović tumači da ta dva vjerovanja nisu ista niti spadaju u iste kategorije.
„Rezultati većine europskih istraživanja pokazuju da su vjerovanja u postojanje Boga i u uskrsnuće Isusa Krista prihvaćena u znatno većoj mjeri nego vjerovanja u zagrobni život, pakao i raj – posvuda – u katoličkim, protestantskim i u mješovitim zemljama. Ispitanici su očito manje raspoloženi za prihvaćanje dogmi koje nisu temeljne, a podsjećaju ih na njihovu vlastitu smrtnost, i na smrtnost općenito“, tumači sociologinja.
„Analiza rezultata pokazala je da neke aspekte religioznosti u Hrvatskoj kao i u Velikoj Britaniji, u određenoj mjeri, prihvaćaju i nereligiozni ispitanici i obratno. Za Veliku Britaniju to je vidljivo iz dva indikatora – vjerovanja u uskrsnuće i u život poslije smrti, dok za Hrvatsku, naravno, imamo više podataka“, dodaje Marinović.
Deklarirani kršćani nisu svi vjernici
To što se netko deklarira kršćaninom, ističe, ne znači nužno i da je vjernik. Mnogi se tako izjašnjavaju iz tradicionalnih i pragmatičnih razloga.
„U svim istraživanjima kod nas uvijek je veći postotak konfesionalno opredijeljenih nego vjernika, jer dio ljudi, mada nisu religiozni, iz kulturoloških, tradicijskih, obiteljskih i običajnih razloga određuje se konfesionalno kao kršćani, muslimani, židovi ili nešto drugo. Najvjerojatnije objašnjenje je da do neke mjere prihvaćaju tradicionalni kulturni obrazac, ali niti konformizam ne treba isključiti“, kaže naša sociologinja religije.
Među vjernicima u razvijenim zemljama ima najviše onih koji pripadaju u tzv. područje granične religioznosti. Prihvaćaju temeljnu kršćansku poruku, a elemente vjerske doktrine i socijalne etike prihvaćaju parcijalno, birajući ih prema svom osobnom senzibilitetu i svjetonazoru. Pritom često ne prihvaćaju vjersku instituciju.
„To može biti pojašnjenje one četvrtine kršćana iz BBC-jevog istraživanja, koji ne vjeruju u temeljnu dogmu kršćanstva – uskrsnuće, a ipak se smatraju kršćanima. Taj fenomen naročito je karakterističan za razvijene europske zemlje, u kojima vjernici već desetljećima napuštaju crkve. To ne vodi automatski ateiziranju društva, već se javlja dosta fluidni fenomen ‘vjerovanja bez pripadanja’ vjerskim organizacijama. Granicu između tradicionalnih vjernika i nereligioznih, stoga na neki način čini treća kategorija, ljudi koji na bogatom religijskom tržištu uzimaju tek ponešto od ponuđenog, iz različitih tradicija, formirajući neku vrstu individualizirane duhovnosti koja nije u koliziji s vjerovanjem, ali ni s ateizmom. Ta granica nikad nije čvrsta. Što se tiče dijela ateista koji vjeruju u uskrsnuće, to može upućivati na potrebu iskazivanja kulturne i identitetske pripadnosti kršćanskoj europskoj tradiciji. Ili pak, kad je u pitanju vjera u život poslije smrti, prihvaćanje učenja o nekoj vrsti reinkarnacije, u kontekstu širokog raspona različitih duhovnih kretanja, koja nužno ne podrazumijevaju odnos prema Bogu“, pojašnjava sociologinja.
Raste popularnost reinkarnacije
S tim u skladu je i trend porasta vjerovanja u reinkarnaciju koji je osobito snažan u zapadnim zemljama. U Hrvatskoj je nešto manje izražen (samo 17% Hrvata vjeruje u reinkarnaciju, Britanaca oko 34%, a Nijemaca oko 31%), no također je u usponu. U navedenom kontekstu ovaj trend ima određenu logiku – vjerovanja iz new age asortimana sve su raširenija, ljudi sve više sami biraju ona koja im odgovaraju, reinkarnacija daje prilično jasna tumačenja zašto i kako dobro i zlo dolaze na naplatu, život nakon smrti nastavlja se odmah, a ne s neizvjesnom odgodom do ponovnog dolaska Krista, a vjernik dobiva pravo na popravni ispit – nije nakon jednog života kažnjen vječnom patnjom.
Hrvatska jedna od najreligioznijih, ali…
Za razliku od Velike Britanije, ističe naša sugovornica, u kojoj je broj religioznih u stalnom opadanju i u kojoj su crkve prazne, Hrvatska je jedna od najreligioznijih zemalja u Europi, što potvrđuju rezultati socioreligijskih istraživanja.
„U pitanju je religioznost duboko ukorijenjena u tradiciju i obitelj, koja je važan dio nacionalnog identiteta. Posredovana je obiteljskom socijalizacijom, a najzastupljeniji indikatori su vjerski obredi kojima se obilježavaju važni životni ciklusi, slavljenje blagdana i običaji. Taj tradicionalni kulturni obrazac slijede ne samo religiozni već i dio nereligioznih. Tu je i Bog više tradicionalna vrijednost, štuje se kao vrhovni gospodar, u njegovo ime se odvijaju najvažnije životne radnje, ali nema stalne usredotočenosti na njegovu prisutnost. Bog je dalek i put do njega ide preko nezaobilaznih posrednika: svećenika i sakramenata“.
Katolički teolog: Hrvati su religiozno nepismeni
Zanimljivo je također da naše studije pokazuju da su hrvatski vjernici vrlo slabo upućeni u biblijska učenja i dogme.
„Vjernici ne čitaju Bibliju. Čak 81% ispitanika ne čita je nikada ili rijetko, a samo oko 1.6 % čita je svaki dan. Katolički vjernici slabo poznaju ‘abecedu’ svoje vjere. Sami katolički teolozi, primjerice Milan Šimunović, ustvrdili su da u Crkvi postoji ‘religiozni infantilizam odraslih u punoj snazi, poglavito onih od 25 do 40 godina’. Također nema ni kritičkog i propitujućeg duha. Međutim, Hrvatska u tome nije izuzetak. Prema sociologinji Grace Davie, čitavu Europu odlikuje sveprožimajući ‘religijski analfabetizam’. Navest ću jedan prigodan primjer koji upućuje na ono što jedna sugovornica iz BBC-jeva teksta naziva ‘vjerom odraslih na razini nedjeljne škole iz djetinjstva’. Pitali smo ispitanike koji je temeljni kršćanski blagdan? Odgovor Uskrs izabralo je 52.4% ispitanika, a čak 47.6% nije znalo točan odgovor; izabralo je nešto drugo od ponuđenog. Naravno, znanje o vjeri nije uvjet same vjere, ali istraživanje dimenzije znanja jedno je od analitičkih sredstava za upoznavanje različitih tipova religioznosti“, zaključila je naša sugovornica.