Twitter brani Sarajevo: Suljagić zadnji na braniku Bosne i raje

Koliko je u bosansko/bošnjačko/građanskom praktičnom umu kratak put između “antifašiste” i “fašiste”, raje i papka, legende i “Čovićeve/Izetbegovićeve/Dodikove pudlice” uvjerili su se ovih dana Danis Tanović, Dennis Gratz i Peđa Kojović, koji su, nakon primitivne prozivke od strane Emira Suljagića, postali najnovije pridošlice u klub neprijatelja Bosne i njene radne i neradne raje.
Taj klub negativaca, u kojem se i sam odavno nalazim, sve je brojniji. Za šačicu pravovjernih poput Suljagića, koji određuju tko valja, a tko ne valja, bilo da poput tinejdžerica rafalaju sto tvitova dnevno ili pišu otvorena pisma papi i američkoj ambasadi, prozivajući “fašiste”, za te i takve posljednje branitelje raje nema razlike između Ratka Mladića, Kusturice, Čovića, Dodika, Neleta Karajlića, Sanje Vlaisavljević, Gatala, Milanovića ili najnovijih pridošlica, od Ivana Lovrenovića ili Mila Lasića pa do Danisa Tanovića. Radi se o totalitarnom mentalnom sklopu, u kojem svaki neistomišljenik automatski postaje smrtni neprijatelj i nečovjek, pri čemu nema razlike radi li se o Hitleru ili o dojučerašnjem partijskom drugu koji je otpao, poput Trockog ili Tanovića, svejedno.
___________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Istina, noviji članovi kluba “fašista, papaka i pudlica” donedavno su i sami su bili u građanskom čamcu, kojem je smjer davala (post)jugoslavenska sekularna sarajevska elita. To je onaj isti milje koji je 1992. kao rješenje furao Tita i uvjeravao narod kako “neće nas naša vojska”, a onda se, kad je prelomilo, brzo prešaltao s jugoslavenskog na bosanski građanski patriotizam, u praksi unitarizam, praveći se nesvjesni da time pušu u jedra većinskog nacionalizma i dugoročno razvaljuju novu državu, jednako kao što su ranije i prethodnu. Kako je ta simbioza tzv. građanske opcije i bošnjačkog nacionalizma postajala sve očevidnija, što je kulminiralo slučajem “Komšić”, posada čamca pravednih se više sužavala, a klub “fašista” i njihovih slugu je sve više rastao. Svi koji su posumnjali u pravi put, ili ne daj bože rekli nešto protiv njega, putem medijske mašinerije u kojoj je prednjačila Federalna televizija, dehumanizirani su, etiketirani kao fašisti i šovinisti s kojima nema rasprave i obveze iznošenja argumenata. U slučaju Hrvata to je dovelo do konfrontacije s gotovo kompletnom hrvatskom javnom scenom. “Fašista” sam u vrijeme prve prevare s Komšićem postao i sam, otprilike kad i još mlađa ekipa oko portala Poskok, a prava raja su postali Lijanovići i HSP. Sarajevska lijeva scena u vrijeme platformaške vlasti bi bez problema zažmirila na Antu Pavelića ili Lijanovićevo gaženje radničkih prava, ali bi se gnjevom pravednika sručila na takve genocidne strahote poput tvrdnje da nije u redu da u složenim državama brojniji narod malobrojnijem određuje političke predstavnike. Pisao sam tada kako su za taj milje svi Hrvati lopovi osim Lijanovića i svi fašisti osim haespeovaca. Pogrešno sam mislio da je s Lagumdžijinom platformom dotaknuto dno. Ali onda je došla još gora, zaumna mutant situacija. Nakon što nisu uspjeli u platformaškim planovima, od SDP-a se odvaja gluplja i ekstremnija frakcija, koja je pod militantnim imenom Demokratske fronte spojila pamet komšićevskog titoizma, bajrovićevski NVO moral i manire i suptilnost Emira Suljagića.
Ulizička Suljagićeva knjiga o liku i djelu velikog vođe Lagumdžije još se mogla skinuti na stranici SDP-a, a autor se s drugim odmetnutim drugovima već nabacivao blatom po dojučerašnjem idolu. Unatoč puno medijskog vjetra u jedrima DF nije na izborima ispunio očekivanja, stvarni rezultat bio je daleko ispod napumpanih predizbornih anketa i želja najdraže ambasade. Ušli su onda, poput ranije Lagumdžije, u kolo s SDA i pristali na mazlumsku igru formiranja koalicije prvo s SDS-om, a onda naknadne trgovine s HDZ-om. Na koncu se dobila čudna situacija u kojoj DF i jest i nije na vlasti. Suljagić je istovremeno i zamjenik ministra obrane i sudionik prošlotjednih prosvjeda protiv Zakona o radu, kojeg je donijela vlast koje je dio. DF je trenutno najdestruktiviji faktor u BiH. Njihovo stranačko vodstvo svjesno opstruira formiranje i funkcioniranje vlasti pripremajući teren za nove spontane prosvjede građana, čitaj novi pokušaj bošnjačkog proljeća dirigiranog iz najdraže ambasade. Sve su lijepo zamislili, ali to je kao da posložiš taktiku za Real, a želiš je odigrati s igračima Kalesije. Kao što Lijanovići i HSP nisu mogli kvalitetno odigrati ulogu “poštene” hrvatske opcije, niti kasnije, od Saveza socijalističke omladine do HDZ 1990 stoput podgrijavani i prepakiravani Raguž, tako današnja ekipa iz DF-a nema kapacitet, ni intelektualni ni moralni, povesti i provesti revoluciju koju prizivaju.
Krajnji rezultat te baruštine koja nastaje na gnjiloj podlozi titoizma, ratnih frustracija, NVO grantova i brzinskih edukacija o ljudskim i neljudskim pravima, formalne moći i realnog jada i bijede, je javna figura Emira Suljagića, monumentalnog utjelovljenja duha politike – bošnjački temelj, bosanska gradnja, građanska fasada. Njegovo javno komuniciranje je najbolji primjer onoga što je Rambo Amadeus nazvao turbo folk, spoja primitivizma i suvremene tehnologije. Zamjenik ministra, koji je ljuta oporba samom sebi, dočepao se Twittera kao orangutan “kalašnjikova” ili folk bend jakog razglasa. Proglašavanje neprijateljima tako je postalo brže i lakše nego ikada. Nakon što je izvršena diferencijacija prema Srbima i Hrvatima, pa su u BiH svi fašisti osim par daidža, sad se fašizator, moćno oružje u rukama prave raje, okrenuo prema “građanskoj” sceni.
Novi Zakon o radu u Federaciji BiH iznio je na površinu neke nove “fašiste”, sluge kapitala i HDZ-a i SDA. Na udaru Twitter-fašizatora našli su se Danis Tanović, Dennis Gratz i Peđa Kojević, zato jer je Naša stranka, tj. njihova stranka, podržala predloženi Zakon o radu. Ima li itko, a da ga se odmah ne “fašizira”, pravo reći npr. da je predloženi zakon bolji od trenutne džungle, jer se u nefunkcionalnoj državi i formalno najsocijalniji zakon može izigravati i unatoč njemu kršiti prava radnika? Imaju li ljudi, pa i dojučerašnja “raja” iz Naše stranke, pravo biti za ili protiv predloženog zakona bez da ih se proziva, etiketira i moralno diskvalificira? Može li se vlastito različito mišljenje o predloženom zakonskom rješenju argumentirati ikako drugačije osim suljagićevskim pozivanjem na masovne grobnice kao krajnji argument kojim se svaka diskusija okreće u vlastitu korist? Suljagić, naime, na Twitteru javno optužuje trojku Gracić – Tanović – Kojović da bi za njih  bio najbolji da je skončao u nekoj masovnoj grobnici i prigovara im što su bili u inozemstvu dok je on bio u Srebrenici, kao da je to bio njegov svjesni izbor. Dodaje i da se on “tukao s onima kojima su se Danis i Denis prodali”. Zašto prodali? Imaju li oni pravo smatrati da je zakon bolji od dosadašnjeg, bez da ih netko za to plaća? Da li teška ratna sudbina nekoga apriori kvalificira za bolju procjenu zakona o radu?
Tzv. građanska scena se ubrzano ljušti poput luka. Tko će ostati zadnji, pravi, najtvrđi antifašist i najveća raja, kad svi drugi izdaju i pokažu pravo lice? Kao na K1 turniru na kraju će možda u ringu ostati Suljagić, Komšić, Jasmila Žbanić, jedan “daidža” i američka veleposlanica. Hoće li na kraju Žbanićka mršnuti Suljagića kao fašistu ako joj ne dadne dovoljno love za film? Hoće li “daidža” optužiti Komšića za hrvatski nacionalizam kao prikrivenog bobanovca, uz obvezni dodatak da je sudjelovao u prodaji Posavine? Ili će američka veleposlanica sve izbaciti iz čamca zbog “postavljanja prepreka na putu BiH ka Europi, demokraciji, otvaranju novih radnih mjesta i prosperitetu”? Ishod ljute borbe preostalih junaka za poziciju vrhovnog označitelja i zadnjeg branika jednog stanja svijesti bit će neizvjestan do kraja. Suljagiću treba zahvaliti jer je ubrzao proces diferencijacije.