Published On: Pon, velj. 11th, 2019

TUŽNA PRIČA IZ SPLITA: Član legendarnog tima ‘Jugoplastike’ preživio je smrt sina, karcinom i sepsu, zvali su ga i četnikom i ustašom, a danas skuplja boce…

U njegovu će sedamdesetogodišnjem liku tek stariji Splićani prepoznati nekadašnju košarkašku zvijezdu, jednoga iz slavne generacije koja je najbolje godine utkala u stvaranje veličanstvenog KK “Jugoplastika”

Postariji gospodin koji po kontejnerima skuplja boce, nažalost, odavno je hrvatska svakodnevica, piše Slobodna Dalmacija.

Puno je umirovljenih prosvjetnih radnika dovedeno upravo na takav rub egzistencije, no jedan od onih koji odgovaraju rečenom opisu u gradu pod Marjanom ne pripada toj hordi ljudi koji su nekoć, kao koliko-toliko cijenjeni građani društva djecu uvodili u svijet znanja, čestito živjeli od svoje plaće i imali socijalna prava koja su im – ah, kakva tlapnja! – jamčili dostojanstvenu starost.

Protagonist ove priče danas je, međutim, baš kao i oni, siromah; štoviše beskućnik. U njegovu će sedamdesetogodišnjem liku tek stariji Splićani prepoznati nekadašnju košarkašku zvijezdu, jednoga iz slavne generacije koja je najbolje godine utkala u stvaranje veličanstvenog KK “Jugoplastika”.

Pričamo, naime, o Mihajlu Manoviću, rođenom Beograđaninu koji je još šezdesetih godina, pod punom pravnom i svjesnom odgovornosti te kao punokrvni sportaš, odlučio postati Splićanin…

altJoško Šupić

Mihajlo Manović

– Bio sam “enfant terrible” svoje generacije, dečko kojemu se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj je uzlet započeo kad sam, kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja u prvom timu “Radnički” prešao u redove KK “Split”, koji je 13. siječnja 1968. odlukom Gradskog komiteta SK Jugoslavije postao “Jugoplastika” jer je istoimeni proizvođački div postao službeni sponzor kluba. Prije toga bio sam u Splitu samo dvaput: jednom na proputovanju, to jest prije nego što sam se ukrcao za Badiju na Korčuli, i jednom na utakmici s “Radničkim”.

Split je za mene bio “cvit Mediterana”, san koji mi se ostvario na najljepši način: ej, mlad, s dobrim ugovorom, i pun entuzijazma pod koševima! U mojoj su generaciji igrali velikani poput Damira ŠolmanaKreše ĆosićaDragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani – prisjeća se svojih splitskih početaka Manović, danas beskućnik sa socijalom nedostatnom za život.

– Nakon što sam zaigrao za reprezentaciju Srbije za Kup republika u Ljubljani, što je bio filter za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, zapazio me trener “Zadra”, pokojni Enzo Sovitti, te pozvao u “Split”, gdje se upravo i on angažirao kao pomoćni trener uz glavnoga, Branka Radovića. Moj je transfer amenovao tadašnji predsjednik kluba Ivo Gudić, i tako je krenulo…

Bilo mi je divno, a i klub je doživio svoje najbolje godine. Do 1977. godine, dakle tijekom desetogodišnjeg razdoblja, osvojili smo niz velikih pobjeda; izdvajam Kup i prvenstvo SFRJ i Kup Radivoja Koraća. No, godine su letjele, ljudi su se počeli osipati; Šolman je otišao u Italiju, a u čast odlaska u sportsku mirovinu Rati Tvrdiću priređena je blistava oproštajna utakmica na Gripama, igralo se s reprezentacijom Europe.

Došao je, toga četvrtog svibnja 1977. godine i predsjednik FIBE (International Basketball Federation, nap.a.) William Jones, kao i naš tadašnji generalni sekretar iste asocijacije Bora Stanković, te sponzor, drug Stane Dolanc, ujedno i savezni ministar milicije i šef Politbiroa CK-SKJ. U duhu toga vremena, to je bio veliki i dolični ispraćaj jednog zaslužnog sportaša – prisjeća se naš sugovornik, s kojim smo razgovarali u stanu zajedničke poznanice.

alt

Manovićev ispraćaj nije bio ni po čemu sličan; on je iste godine doživio sunovrat karijere te iz prvoligaša otišao naglo u “drugi razred”, u KK “Dalvin”, zajedno s još jednim poznatim suvremenikom, Žarkom Bjedovom iz Zadra. Tada otprilike započinje i njegov opći životni pad…

– U međuvremenu sam se 1971. godine i oženio, te dobio šest godina kasnije sina kojemu sam dao ime po ocu Jovanu. Drugi se, u dogovoru s bivšom suprugom (oboje su danas pokojni) trebao zvati po njezinu ocu, Roko – veli.

No, Roko nije stigao doći na svijet jer se Manović koju godinu nakon Jovanova rođenja razveo, ali je onomad dobio skrbništvo nad sinom…

– Osamdesete su za mene bile puno lošije od sedamdesetih, kad mi je takorekuć cijeli svijet bio na dlanu. Ipak, smogao sam snage i krenuo dalje nakon što sam praktično izbačen iz “Jugoplastike” bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju malog sina te bio zahvalan Marijanu Zecu, direktoru transporta u građevinskom poduzeću “Pomgrad”, što mi je ponudio radno mjesto vozača FAP-a 114; svaki sam dan, ukratko, vozio šleper na relaciji betonara Stinice – Mertojak – Klis-Kosa po žalo, i tako nekih godinu dana, dok nisam “avancao” i prešao u poduzeće “Jugoplastika”.

Tu sam bio osobni vozač direktora radne organizacije galanterija; tu sam, pak, radio desetak godina, do rata. Koja ironija; umjesto parketa kluba “Jugoplastika” postao sam radnik poduzeća, ali dobro, imao sam plaću i stanarsko pravo u Senjanovićevoj ulici na Bačvicama, dok je bivšoj supruzi ostao i frizerski salon koji smo zajedno uhodali (u Bosanskoj ulici, prestao je s radom 1995. godine, nap.a.).

Ipak, nisam bio sasvim izvan sporta. Bio sam neko vrijeme predsjednik Komisije za sport i omladinu, a 1980. sam dobio i ponudu da preuzmem treniranje juniora Jugoplastike. E, to je bio lijep povratak; posrnula ekipa uzdigla se do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cijele Jugoslavije! U prvi tim ušli su SobinPerasovićStegićCambiBarčotPerić… Bilo je to već 1981. Bio sam sretan, bili smo prvaci.

No, nekome sam smetao, i opet dobivam “nogu”; sjećam se da su mi klinci, nakon informacije da napuštam klub, sakupili novac i darovali sat za oproštaj. Plakao sam, ali trebalo je živjeti dalje. Radio sam kao vozač, živio sa sinom, te ponovno, 1988. godine, dobio priliku. Tada me, naime, pozvao član Uprave “Jugoplastike” Igor Katunarić da preuzmem devastiranu žensku ekipu. Objeručke sam prihvatio izazov i cure iz druge lige doveo do prve, od osamnaest utakmica dobili smo njih sedamnaest, dok je u ranijem razdoblju, netom prije toga, svih dvadeset i dvije bilo izgubljeno.

alt

No, unatoč dobrim rezultatima, klub rasformira žensku ekipu, a ja bivam postavljen (i opet) za šefa juniorske klase. Međutim, ni tu nisam dugo potrajao; sjećam se kako me tadašnji koordinator, Joža Severiz Pule, zamolio da odem, napustim klub još jednom. I otišao sam – sažima Manović, došavši na devedesetu, godinu kad je u Hrvatskoj izbio Domovinski rat, a on i njegov sin nepopularnog imena postali nedobrodošli u zemlji obavijenoj čemernim, etnocentričnim ozračjem, bez obzira na to što se nikad nije ogriješio ni o jedan tuzemni zakon, a Split zavolio kao svoj dom.

– Moj Jovan, tada učenik sedmog razreda osnovne škole “Vlado Bagat”, izbačen je iz škole i kluba gdje je igrao za mlade kadete. Danas kad pitaju: “gdje si bio devedeset i prve?”, moj je odgovor jednostavan i pošten: morao sam otići, ostaviti stan, svoju prošlost, najljepše godine u Dalmaciji. Jovan i ja otišli smo u stan k mojoj staroj majci u Beograd, te živjeli u zajednici s njom i mojoj sestrom i njenom familijom.

Snašao sam se opet, morao sam, mada mi se dogodila teška ironija: u Splitu sam bio “četnik”, u Beogradu “ustaša”. Ipak, 1994. postajem trener prve ekipe BASK-a (Beogradski amaterski sportski klub, nap.a.), te sportski direktor. Primao sam plaću, živio, sinčić je rastao i sve se nekako opet posložilo. No, moj život je iz temelja promijenila tragedija koju ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao pedeset i osam.

Znate kako kažu, da jedna nevolja nikad ne dolazi sama; e, pa ja sam školski primjer. Teško sam se razbolio, operirao karcinom bubrega, žuči i dvanaesterca, te skoro umro od sepse. Tada mi je liječnica u Beogradu rekla da sam sepsu preživio kao medicinski fenomen, a to jedino mogu zahvaliti snažnom sportskom organizmu koji je pregrmio ono što drugi ne bi mogao. Otišao sam u mirovinu, majka je preminula, stan u Beogradu je pripao sestri koja je također preminula a njezina djeca su ga prodala.

Ostao sam sam, bez ičega; danas mi je jedina nekretnina u glavnom gradu Srbije sinovljev grob na Bežanijskoj Kosi, koji pohodim dvaput godišnje jer je autobusna karta od osamdeset eura preskupa za nekoga tko ima penziju sto eura kao ja – pomirljivo će Manović, koji je – mada teška srca – prihvatio ono što mu je život donio. I izabrao nastaviti živjeti, od 2016. godine sasvim u Splitu.

altJoško Šupić

– Kao što sam rekao, još sam šezdesetih godina izabrao postati Splićanin, jer mi je taj grad najviše radosti dao. No, ojađen sam što danas zaključujem da me moj klub posvema zaboravio: ono što sam njemu dao, blista i dan-danas, a ono što je meni dano, zauvijek mi je oduzeto. Dakako, izgubio sam stan na Bačvicama i imam nikakve izglede da dobijem kakav zamjenski; svojedobno su mi, zamislite, nudili da se preselim u Knin. U Knin! Svaka čast Kninu, ali moj je život ostao u Splitu.

Mladost, zasnivanje familije, prijatelji. Bio sam, moram reći, u kratkom braku i u Beogradu. Suprugu sam upoznao grob do groba, tamo gdje počiva moj sin u blizini je pokopana i njezina kćer. Spojila nas je ista nesreća, ali brak nije opstao; unatoč tomu, zahvalan sam joj što ona i danas pogleda na grob mog Jovana i počupa korov, a meni nekad autobusom pošalje lijekove za dijabetes. Nije strašno, držim ga pod kontrolom.

Danas sam, premda beskućnik i s mirovinom koja mi ne dostaje za život, zadovoljan čovjek. Skupljam boce, imam prijatelje, imam što jesti, a za smještaj se snalazim. Znate što? Nije mi do kafića ni izlazaka, ali volio bih da mogu ići u teretanu, da je mogu platiti. Još u meni, znate, kuca sportsko srce! I u kazalište bih volio ići češće, ali tu se ne mogu požaliti, jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice.

Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima, ljeti nakon dugog vrućeg dana, kad se prethodno dobro nakrcam bocama. Nije me sramota, to je život. Takav kakav je, moj je – zaključuje Mihajlo Manović, beskućnik i legendarni sportaš iz zlatne generacije “Jugoplastike” u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.