Kolumnu Senada Avdića prenosimo u cijelosti bez uredničke intervencije:
“Zašto dopuštate da se Erdogan iz Sarajeva svađa s Evopskom unijom?”, kazala je Merkel, na šta je Izetbegović nemušto i neuvjerljivo objasnio da on niti bilo ko drugi od bošnjačkih političara nije organizator dolaska turskog predsjednika u Sarajevo, nego da iza mitinga stoje nevladine organizacije, koje se bave promicanjem tursko-bosanskog prijateljstva i suradnje.
Desetak dana kasnije, Erdogan je uglavnom potvrdio ispravnost anticipacije njemačke kancelarke. S govornice u dvorani “Zetra” (koji je prethodno nakrcao za tu priliku dovezenim pristašama, naravno, žiteljima Evropske unije) on je oštro zamjerio državama koje su mu odbile gostoprimstvo tokom turneje koju je planirao izvesti uoči izbora u Turskoj: “Evropske države koje se smatraju da su kolijevke demokracije, danas su pale na ispitu. A Bosna i Hercegovina je danas pokazala da je demokratska država.” Kada bi se demokracija mjerila otvorenošću nekog društva prema slobodi nacionalističkih autokrata i diktatora da govore i rade šta im prahne, zbilja bi Bosna i Hercegovina bila prosperitetnija od navodnih “bešika demokracija”. Neuporedivo demokratskija, dakle naprednija, bila bi država BiH od Holandije i Njemačke, gdje se turski lider nije dobio priliku obratiti svojim zemljacima i pristalicama.
Odbijanje vlade Holandije godinu dana ranije, 2017., da njegovim ministrima dozvoli vođenje kampanje u toj zemlji, Erdogan je prokomentirao bijesnom reakcijom i nemilosrdnom optužbom. On je taj čin uporedio s holandskom ulogom u događajima u Srebrenici prije i tokom okupacije ovog grada. “Mi preko Srebrenice znamo kakav je moral Holandije i Holanđana. Spoznali smo koliko im je pokvaren karakter iz onoga kako je masakrirano osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici. Znamo ih dobro”, kazao je Erdogan 2017. godine. Poređenje svoje lične ili državničke frustracije s tragedijom osam hiljada pobijenih Bošnjaka je uvredljivo, nedopustivo i bešćutno!
SVAĐANJE SA ZAPADOM U NAŠE IME
Iako je ponašanje pripadnika holandskog bataljona u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda u Srebrenici vrlo precizno i reljefno dokumentirano kao sramno, odvratno, gotovo saučesničko u zločinu, nikad niko prije ni poslije turskog predsjednika taj (zlo)čin nije identificirao s cjelokupnom holandskom nacijom, stavljajući je kolektivno na stub srama. Nečasna indiferentnost i nevojnički kukavičluk komande i vojnika “Deutchbata” doveli su do potresa unutar holandske vlasti i cjelokupnog društva, Vlada je podnijela ostavku, organizirana su suđenja odgovornima za prepuštanje Srebrenice na nemilost zločincima, predvođenim Ratkom Mladićem, presuđene su odštete nekim od familija ubijenih. Srebrenica je ostavila traumatičan, dubok, neizbrisiv ožiljak na savjesti i stvorila osjećaj krivnje kod miliona stanovnika te zemlje. Sve je to (bilo) poznato predsjedniku Erdoganu, međutim uvlačenje užasne sudbine Srebrenice u njegov lični, poltikantski, osvetoljubivi obračun s holandskim premijerom Markom Rutteom bilo mu je potrebno da bi svog protivnika moralno diskvalificirao, diplomatski ponizio, pa i ljudski stigmatizirao sve sa cjelokupnom nacijom koju predstavlja i koja ga je birala.
Korištenje, bolje rečeno zloupotreba tragedije Srebrenice od strane Recepa Tayyipa Erdogana za vlastite diplomatske i političke bitke, postalo je posljednjih godina uobičajena, gotovo predvidiva rabota. Kao što je postalo normalno da ga niko iz Bosne i Hercegovine, njenih institucija, vladinog i nevladinog sektora, medija i intelektualne čeljadi ne upozori da je to nedopustivo i da mu ne skrene pažnju da on, niti bilo ko drugi, nema pravo posezati za genocidom nad Bošnjacima Srebrenice kad god mu se učini zgodnim za njihove partikularne interese i instrumentalizirati ih u kontekstu i povodima koji toj tragediji ne pripada pa je time nedopustivo suspektno oskrvnavljuju.
Srebrenica je u brojnim izjavama predsjednika Turske korištena ne toliko kao simbol stradanja “njegove braće”, Bošnjaka, nego kao krunski, neodbranjiv dokaz “licemjerja Zapada”, odnosno širenja antizapadne retorike, nepovjerenja i konflikata. “Srebrenica je mjesto gdje smo vidjeli u kojoj je mjeri Zapad licemjeran”, ponavljao je nebrojeno puta Erdogan, i to uvijek kada su njegovi politički i diplomatski, pa i vojni potezi, bivali kritizirani od Evropske unije, i neke od njenih članica, ili Sjedinjenih Američkih Država. Svaki put kada je to činio, teško se bilo oteti dojmu da akcent nije na srebreničkog tragediji nego na licemjerju i prevrtljivosti Zapada. Njegovo posezanje za srebreničkim genocidom u osnovnim karakteristikama, lukavoj zamjeni teza, podsjeća na ono hladnoratovsko globalno prepucavanje, kada na svaki američki prigovor Rusima za nedostatak sloboda i demokracije u varšavskom lageru, iz Moskve uslijedi odgovor/pitanje: “A šta vi radite crncima?”
Kada se prošle godine turska vojska masovno uključila u sirijski rat, spašavajući pred rusko-sirijskim snagama razbijene islamističke vojne snage koje su se nakon poraza koncentrirale u gradu Alepu, jedan je visoki turski zvaničnik kazao: “Nismo mogli dopustiti da Alep postane nova Srebrenica!” Time je nehotice, posredno, osnažio tvrdnje srpskih negatora genocida koji tvrdoglavo dokazuju da su u Srebrenici ubijali islamske ekstremiste i zločince. U Srebrenici su bili ljudi koji su branili svoje domove, svoje najbliže, a u Alepu su se nakupili planetarni psi rata, zločinci i teroristi koji su tokom rata u Siriji stizali i uz obilatu, bratsku pomoć i “širom zavorenih očiju” Erdoganove Turske!
ŠAMARANJE GENOCIDOM
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je u posljednjih nekoliko mjeseci otvorio širok pojas frontova, od kojih su neki oružani, poput proxy ratova koje na daljinu, preko posrednika (ne) vodi u Libiji, Siriji, Azerbejdžanu, a neki to još nisu, poput koškanja u Mediteranu s Grčkom. U novi, žestoki verbalni rat Erdogan se uključio prihvatajući, reklo bi se sa zadovoljstvom, bačenu rukavicu islamofobičnog narativa francuskog kolege Emanuela Macrona. Samodefinirajući se kao neformalni lider i zaštitnik svih muslimana svijeta, turski lider se uživljen u ulogu ovih dana u videoporuci povodom 25. godišnjice početka pregovora u Daytonu ponovo osvrnuo na genocid u Srebrenici, nazivajući je “crnom mrljom na historiji čovječanstva”.
“Oni koji su našu braću, koja je utočište potražila pod zaštitom Ujedinjenih nacija, predali ubicama i poslali u smrt, nisu položili račune za ono za šta su odgovorni. Još je strašnije da čovječanstvo, naročito evropski političari i mediji, nisu izvukli lekcije iz genocida u Srebrenici“, kazao je Erdogan. Masakr nad srebreničkim Bošnjacima on smješta u kontekst “rasisičkog terorizma” i “sistematske diskriminacije”, s kojima se “suočavaju evropski muslimani”. On poručuje (“Zapadu”): “Kako se poslije Holokausta borilo protiv antisemitizma, tako se i danas protiv islamofobije.”
Postoji niz krajnje problematičnih i teško provarljivih teza u Erdoganovoj percepciji zapadnjačke islamofobije. Moglo bi se, recimo, njegovom metodologijom ustanoviti da je zemlja u kojoj su muslimani najugroženiji i gdje se njihova prava najbrutalnije krše, upravo Turska, u kojoj je nakon propalog državnog udara pohapšeno desetine hiljada građana, a višestruko više ostalo je bez posla. U državnom udaru u julu 2016. poginulo je oko 200 ljudi, mnogo manje od broja stradalih od terorističkih napada u Evropi. Istovremeno, broj uhapšenih i suđenih “muslimana” u evropskim državama neuporediv je sa zastrašujućim brojem “zahvaćenih” Turaka nakon propalog državnog udara u neselektivnim, robusnim represivnim akcijama Erdoganovog režima, policije i pravosuđa.
Uočljivo je u Erdoganovim brojnim pozivanjima i instrumentaliziranim referiranjima na genocid “na našom braćom u Srebrenici” da, po pravilu, zaobilazi one koji su taj genocid počinili, osmislili, prikrivali ili, kako je napisano u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu, “nisu ništa poduzeli da spriječe”. Iz vlastitih državnih i nacionalnih interesa, na koje, naravno, ima pravo, ali koji umanjuju njegovu vjerodostojnost, predsjednik Turske nikada nije eksplicitno i nedvosmisleno spomenuo Srbiju u kontekstu “licemjerja” i “islamofobije” kada se govori o pokolju u Srebrenici. Nije Savjet za nacionalnu odbranu Holandije danima i godinama vijećao i planirao kako eliminirati enklavu pod zaštitom UN-a i likvidirati sve njene muške glave. Nije Emanuel Macron nikad zaprijetio da će za jednog ubijenog francuskog nastavnika likvidirati sto muslimanskih učenika. Niti je “licemjerni Zapad” godinama sakrivao zločince koji su naredili i počinili genocid. Nego ih je hvatao i sudio im.
“ČUJTE SADA, SLUGE MOJE…”
Ima još, nije Parlament Turske, ali jeste Evropski parlament, donio rezoluciju o genocidu u Srebrenicu, a Kanada, kao dio “licemjerne zapadne civilizacije”, donijela dvije rezolucije. Nije Turska, ali jeste Velika Britanija, spremila za Ujedinjene nacije Deklaraciju o genocidu koju je srušila Rusija, vođena gvozdenom rukom Erdoanovog partnera Vladimira Putina. Glavni srpski lobista za neusvajanje Deklaracije o genocidu, portparol režima u Srbiji iz vremena pokolja u Srebrenici Ivica Dačić nije pjevao Angeli Merkel “Lili Marlen” nego je turskom predsjedniku razgalio “Osmanagom“, za šta ga je Sultan učtivo “zakitio” kešom.
Još ima: licemjerni, islamofobični zapadni poličari mjesecima upozoravaju na “prevaspitavanje” “nešto što liči na genocid”, a što planski i sistematično provodi vlast u Kini nad milion muslimana, Ujgura, pa ipak “predsjednik svih muslimana” Erdogan nije uputio predshednika Kine na hospitaliziranje “u mentalnom pogledu”.
Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, pokazalo se to bezbroj puta, narod i vlasti Turske doživjeli su i primili teško, iskreno i emotivno su se identificirali s bošnjačkim žrtvama okom agresije na Bosnu i Hercegovinu. To, međuim, njihovog predsjednika dodatno obavezuje, a ne lišava ga odgovornosti, da se prema toj tragediji odnosi sa mnogo više mjere, pažnje i pijeteta, da je ne koristi kao oruđe, batinu za svoje privatne ili neprivatne obračune sa protivnicima i neistomišljenicima, ne vodeći računa o tome koliko njegovi konflikti otežavaju ionako beznadežan međunarodni položaj onih/nas u čije ime, sa amanetom, ili bez amaneta, govori. Da je samo jedan od onih 200 biznismena koje je predsjednik Truske doveo sa sobom u Beograd, napravio kakvu fabričicu u Srebrenici, zaposlio ljude, vratio prognane, bio bi to savršen dokaz da mu je taj nesretni, pusti grad “u srcu i mislima”.
Prošle nedjelje jedna čestita, radišna, ponosna žena Srebrenice, koja je u genocidu ostala bez desetak najbližih muškaraca u familiji, dočekala je kćerku koja se s familijom odselila iz Bosne i živi i radi u Francuskoj. “Kaže mi kćerka da u ovom ludilu koje je zadnjih dana zahvatilo Francusku, ne zna od koga više da strepi, od onih koji im prijete, ili onih kojih kobajagi brane”, govori mi ovih dana. Brine je i budućnost sina i njegovih u Njemačkoj, brata u Sloveniji… Nikoga od bliže rodbine ona nema jedino u BiH. I u Turskoj…
wpDiscuz
