Published On: Fri, Dec 7th, 2012

TURCI IZMEĐU ATATURKA I ERDOGANA: Erdoganov san je islamistička Turska

Sapunica o turskom sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, koja je zavladala svim zemljama koje su nekad bile dio golemog Osmanskog Carstva, prošli je tjedan uznemirila i samog turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoğana. Što je to potaknulo premijera velike i uspješne zemlje da reagira na sapunicu? Je li riječ o nervozi isprovociranog islamista, kako neki zamišljaju Erdoğana, ili procjeni trijeznog političara da naizgled bezazlena sapunica ugrožava temeljne vrijednosti turskog društva?
Erdoğan nije mogao prešutjeti koliko mu smeta serija u kojoj se veliki sultan i gordi musliman prikazuje kao muškarac sklon ljubovanju, alkoholu i brojnim drugim užicima zabranjenim u islamu. “Mi takve pretke nemamo. Mi takvog zakonodavca, takvog sultana Sulejmana nismo upoznali”, strastveno je izgovorio taj krupni, atletski građen muškarac s kratkim brkom nad usnama na otvaranju zračne luke u gradu Kutahyi pokazujući da se neće lako odreći tradicionalnih islamskih vrijednosti za račun modernog zapadnjačkog stila, ne samo kao privatna osoba nego i kao političar.
Kemalisti nezadovoljni
Je li Erdoganova Turska doista na putu da postane zadrta islamistička zemlja koja će se zauvijek odreći sekularističkih i drugih naprednih zasad velikog, ali i kontroverznog utemeljitelja turske republike Mustafe Kemala Atatürka? Je li Atatürkova Turska doista bila toliko velika i nepogrešiva država da joj nisu potrebne korjenite promjene?
Zagovornici turske sekularne tradicije, kemalisti prigovaraju da se sekularne škole pretvaraju u vjerske. Primjerice, nakon što je prošle godine potres srušio školu u istočnom dijelu zemlje, Erdoğan je osobno otvorio novu, na istom mjestu, ali ovaj put škola više nije nosila ime prvog turskog predsjednika Atatürka, nego Erdoğanove pokojne majke Tenzile. Prošli tjedan ukinuta je zabrana nošenja marama u vjerskim školama. Nezadovoljnima tom odlukom, turski je premijer poručio: “Dopustimo roditeljima da odijevaju djecu kako žele, zabranu smo i ukinuli zbog zahtjeva građana.”
Osim na pojavu hidžaba na ulicama, pa i u državnim uredima, uznemireni atatürkovci upozoravaju na sve osjetniju netoleranciju prema ispijanju alkohola (u nekim se četvrtima Istanbula alkohol ne smije piti, a ako ga kupite u kvartovima gdje žive alaviti, bocu će vam zamotati u neprozirni papir) i općenito zapadnom stilu života te na zaokret vanjske politike od Europe prema Bliskom istoku. Posebno ih zabrinjava Erdoganov prošlogodišnji udar na vojsku kad je dao uhititi nekoliko stotina generala i novinara, deklariranih sekularista. Tvrde i da, premda je država demokratska, ekonomski uspješna i sekularna, premijer trasira put prema islamizmu.
Tvorcu turske republike i njezinom prvom predsjedniku Mustafi Kemalu Atatürku nitko ne može osporiti da je stvorio modernu tursku naciju. Kad je nakon Prvog svjetskog rata Osmansko Carstvo kapituliralo, a zapadne sile planirale podjelu teritorija, Atatürk je okupio dijelove pobunjene osmanske vojske i oslobodio zemlju od britanskih, francuskih, grčkih i talijanskih okupatorskih trupa. Potom je ukinuo Otomansko Carstvo i kalifat, islamski oblik vlasti, te proglasio sekularnu republiku Tursku, ali ne bez teških kolateralnih žrtava kakve se nerijetko događaju pri stvaranju nacija. Njegov je režim, u savezu s paravojnim postrojbama i kriminalnim bandama, pobio stotine tisuća anatolskih Armenaca, koji su u Prvom svjetskom ratu ratovali na strani Rusa nadajući se da će biti nagrađeni vlastitom državom.
– Atatürk je proveo niz naprednih zakonodavnih reformi, na primjer jednakost spolova i ukidanje vjerskog zakona, ali na nedemokratski način – objašnjava dr. sc. Dino Mujadžević, povjesničar i turkolog koji je preveo poznatu Atatürkovu biografiju “Atatürk – biografija tvorca moderne Turske” engleskog novinara, pisca i historiografa Andrewa Mangoa.
– Njegova je Turska bila autoritarni građanski poredak, što je paradoksalno – objašnjava Mujadžević zbog čega je tursko društvo i danas duboko podijeljeno. Prvi turski predsjednik određivao je kako će izgledati vjerski obred i pleo se u sve i svašta, pa i u jezična pitanja. U novu je državu uveo latinski umjesto arapskog pisma i promovirao europski stil odijevanja i kulture. Sudjelovao je u sastavljanju popisa s kojeg su Turci birali prezimena za svoje obitelji (Erdogan je tako “onaj koji rađa mušku djecu”) jer su u Turskoj toga vremena, baš kao u drugim predgrađanskim društvima, postojala samo imena. Usput je zabranio opozicijske stranke.
Vojsku smirio Ergenekon
Do kraja Drugog svjetskog rata u Turskoj je vladalo jednostranačje, a od 1945. sustav je prerastao u nominalno višestranački – nad kojim je bdjela vojska. Erdoğan je to promijenio. Pobjedom njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) 2002. i s još dva demokratski izborena mandata, gurnuo je atatürkovce u defenzivu i preuzeo kontrolu nad državnim institucijama. Vojska, ta utvrda sekularizma, koja je srušila četiri izabrane vlade od 1960. godine, lišena je političkog utjecaja i stotine časnika, kao i novinara, optužene su da su planirale vojni udar i unošenje kaosa u zemlju.
Taj je moćni sudski proces, prozvan Ergenekon, atatürkovce učinio nervoznima jer mnogi uživaju povlastice kojih se ne žele lišiti. Vojska je uvijek imala pravo na državne stanove i velike, zajamčene plaće, bogatstvo mnogih turskih poduzetnika potječe još iz vremena rane republike.
Atatürkovi zahvati u tkivo društva stvorili su prije mnogo desetljeća novu državnu elitu, “učitelje” nacije nazvane kemalistima, koji sad gube pozicije, ili barem vjeruju da je tako. Ali Atatürkova je elita sve te godine bila u pritajenom sukobu s narodom, koji pod Erdoganom opet otkriva vlastiti identitet.
Alah, ali i napredak, nova je ideologija moderne Turske, koja istodobno omogućuje vraćanje tradicijama, ali i vjeru u demokraciju i blagostanje. Žena u trapericama nepokrivene kose koja vodi vlastitu tvrtku nije neobičan prizor u Turskoj, dok istodobno obrazovana žena koja se udala sa 17 godina i rodila troje djece, zastupnica u gradskom vijeću Malatye, grada u središtu Anatolije, nije uspjela ostvariti svoj san da kao prva žena s maramom uđe u turski parlament. Njezina vlastita stranka, Stranka pravde i razvoja, nije je podržala u osvajanju tog svetišta kemalizma procjenjujući da to stranci neće donijeti političke bodove.
– Paralela između hrvatskog HDZ-a i turske Stranke pravde i razvoja (AKP) pokazuje da su se obje na političkoj sceni pojavile kao vrlo široki pokreti, konzervativne i nacionalne, ali AKP nije razorio proizvodnu bazu u Turskoj – kaže Dino Mujadžević podsjećajući da se prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman više puta pozivao na prvog turskog predsjednika Atatürka i divio nekim njegovim potezima.
Erdoğan je pak transformirao Tursku iz zadužene zemlje, sklone vojnim udarima, u regionalnu silu kakvu je Atatürk oduvijek priželjkivao. Prosječan rast turskog BDP-a iznosi 5,5 posto od 2002. godine, u usporedbi s četiri posto u devedesetima. Domaći bruto proizvod utrostručio se na gotovo 800 milijardi dolara, izvoz se učetverostručio, porasle su i strane investicije. Ako se po ičemu Atatürk i Erdoğan mogu uspoređivati, onda je to po moći kojom raspolažu, ali dok je Erdoğan vlast ostvario gospodarskim napretkom i izbornim pobjedama, Atatürk je bio vojskovođa koji je i najnaprednije reforme provodio autokratski. Ipak, njegov je sustav potrajao dovoljno dugo da stasaju cijele generacije koje prihvaćaju vrijednosti za koje se zalagao bez obzira na prirodu njegove vlasti.
Diljem zemlje još se mogu naći Atatürkovi spomenici i fotografije na zidovima ureda i škola. Baš kao u komunizmu. Znači li to možda da će ih zamijeniti Erdoğanove? I u Turskoj, kao nekad zbog Tita u Jugoslaviji, na obljetnicu Atatürkove smrti, točno na sat i minutu, mnogi vozači potrube i mnogi pješaci zastanu. Prijeti li sad Turskoj druga autokracija?
Erdoğan je daleko od savršenstva. Taj narodni tribun, koji je nekad na ulici prodavao peciva sa sezamom, u zatvorima drži oko 70 novinara, što je više nego u Kini i Iranu. Patrijarhat je sastavni dio Turske, od osmanskih sultana do AKP-a: na stranačkim skupovima nema alkohola, žene sjede zasebno. Turska također nema dobre odnose ni s jednom susjednom zemljom unatoč politici “nula problema sa susjedima”, a pitanje je i koliko je premijer procesom protiv generala i drugih atatürkovih nacionalista uspio načeti “duboku državu”, kako u Turskoj zovu državu u državi, gusto isprepletenu mrežu sigurnosnih službi, politike, sudstva, državne uprave i organiziranog kriminala.
Subverzivna sapunica
Srećom, Erdoğanov AKP nije jedina politička snaga u Turskoj. Nakon što je policija rastjerala Atatürkove pristaše suzavcem i vodenim topovima 29. listopada dok su marširali prema Atatürkovom mauzoleju u Ankari kako bi proslavili 89. godišnjicu republike, gotovo pola milijuna kemalista ponovno se okupilo 10. studenog, za obljetnicu Atatürkove smrti 1938. godine. U turskom parlamentu Erdoğanova stranka nije uspjela osvojiti dvotrećinsku većinu koja bi ambicioznom premijeru omogućila da mijenja ustav i čini s Turskom što želi. Građani Istanbula nisu prihvatili zamisao svog tadašnjeg gradonačelnika, a današnjeg premijera o gradnji džamije. Zabrana točenja alkohola također nije prihvaćena na nacionalnoj razini premda je pijenje ograničeno na mnogim mjestima.
– Neosporno je da je u Turskoj došlo do retradicionalizacije, ali nije na djelu islamska revolucija. Dugoročno nema šanse da se uvede islamski šerijatski zakon koji podržava tek svaki peti Turčin – kategorički tvrdi dr. sc. Mujadžević dodajući da veća opasnost prijeti od fragmentacije ne samo turskog nego i cijelog bliskoistočnog prostora na vjerskoj osnovi i podsjećajući da se svaki ekstremizam hrani siromaštvom koje u Turskoj kopni iz dana u dan.Možda u tome treba potražiti i uzroke popularnosti sapunice o Sulejmanu.
– Ironično je da je osmanska povijest zbog sapunice postala trash, postajući gotovo subverzivni element – komentira turkolog. Producentima nije bilo teško istodobno veličati osmansku povijest i velikog sultana činiti neozbiljnim, pravom komedijom. Pravilo da nema biznisa do šoubiznisa vrijedi i u modernoj Turskoj.
 
večernji.hr