Pripadao je vrlo rijetkoj vrsti ljudi, onima kojima se čovjek ne suprotstavlja ni kad su argumenti na njegovoj strani. Ne zato jer bi ga se bojao, ili zato što bi ovaj bio nepopustljiv, nego zbog toga što se činilo da iza svake njegove riječi stoji neka elementarna snaga, neka sila što razoružava samom svojom prisutnošću. Bio je apsolutno sabran i precizan u izričaju. Do kraja srčan i nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda. – zapisao je Nenad Ivanković o Tihomiru Tihi Mišiću u svojoj knjizi ”Krvava zemlja”, a toga se zapisa uvijek sjetim uz godišnjicu pogibije ovoga karizmatičnog zapovjednika Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Općinskoga stožera Mostar.
Piše: Darko Juka
Već samom pojavom, prodornih tamnih očiju, duge, valovite crne kose, upadao je u oči, a još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA na mostarskomu Balinovcu, u svibnju 1991. godine, ne sluteći kako zakoračuje u posljednju godinu svojega života, dobio je nadimak Vojvoda i zakoračio u legendu.
Njegova smrt, dana 16. svibnja 1992. godine, duboko je potresla Mostar, toliko bolno da se rijetko tko mirio sa službenim izvješćima o nesretnomu slučaju, a nagađanja i uvjerenost u organiziranost njegova ubojstva nisu splasnula niti 24 godine poslije. Na tomu sam tragu, prije točno sedam godina, popio podulju kavu s (danas pokojnim) general-bojnikom Slavkom Puljićem, tada zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, koji je osobno svjedočio Tihinoj pogibiji koja je iz tegobne tmine razorenoga mostarskog Starog grada, toga svibnja ratne 1992., eksplodirala u vječnost!
Morao je pokojni general ishoditi i službeno odobrenje OS-a za razgovor o ovoj ”osjetljivoj” temi, ali nakon svega najteže je bilo nagnati ga za odlazak na lice mjesta. Nije se bojao, uopće ne, samo su sjećanja bila preveć mučnima…
– S ovoga su prozora pucali… Tiho je ovdje pao! – progovorio je Puljić oživljenim uspomenama, a mojom je kralježnicom prošla jeza, gledajući njegovo lice i slušajući kako izgovara ovu rečenicu koja opisuje završni pečat na jedan život, ali s druge strane i jedan početak, početak neumrle priče o junaštvu jednoga od neslomljivih nositelja obrane prkosnoga grada.
Sjećanja su navirala! Premda je sve oko nas bilo ulašteno, obnovljeno, pripravno za rijeku turista, Puljić se ponovno našao u paljevini, ruševinama, prijetećoj tišini i jarkoj mjesečini te kobne noći koju nikada nije zaboravio. Inače, kao prebjeg iz JNA s činom satnika, sudjelujući u obrani Mostara izrastao je u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
– U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije (”Čagalj” / ”Lipanjske zore”, nap. a.), mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne te Samostalne mostarske bojne (”Samostalni bataljon odbrane Mostar”) s druge strane… – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu došli zapovjednik Četvrte bojne Tiho Mišić i zapovjednik Treće bojne mostarskoga HVO-a Ilija Vrljić. Pojašnjenja radi, Samostalna je mostarska bojna, uz blagoslov Predsjedništva BiH koje je u travnju 1992. povjerilo obranu Mostara HVO-u, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani.
Toga je svibnja 1992. godine, u ratu protiv srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna, pod zapovjedništvom HVO-a i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine.
– Vrljić je bio posebno žučan, a njihovo je nepovjerenje u Samostalnu mostarsku bojnu najvećma došlo do izražaja na njegovu spoju s Četvrtom bojnom kojega praktično nije niti bilo. Inače, na spojevima dvaju postrojbi uvijek su zajednički položaji, a ovdje ih nije bilo. Da stvar bude gora, taj je spoj bio na samomu pristupu Staromu mostu odnosno imali smo gotovo nepokriven prostor prema mostu koji je bio jedinom preostalom sponom s okupiranom istočnom stranom grada, gdje su bile jake četničke snage koje su i porušile sve ostale mostarske mostove. Dakle, držiš odstupnicu od neprijatelja koji je odmah preko, a nemaš sigurnu vezu sa susjednom postrojbom! Četvrta je bojna posljednje naoružanje imala odmah pokraj mosta, tzv. garonju, odnosno strojnicu 7,9 mm, s posadom. Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo samostalne mostarske bojne, u zgradu Vranice… – prisjećao se general, podsjećajući na činjenicu kako je Arif poprilično tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.
Rečenice su, kao otključane, letjele iz Puljićevih usta i jedva sam ga mogao pratiti, ali nisam se usudio zaustaviti ga…
– Pašalića smo čekali gotovo čitav sat jer se otišao okupati. No, kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje, Tiho je ustrajao u traženju obilaska terena. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi i ja otišli do bivše Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Mikija Leventića, a sjećam se kako je momke oduševio dolazak tolikoga broja zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje. – kazivao mi je Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu i drugim krhotinama, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.
– Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Uvjereni u to kako smo najavljeni na položajima Samostalne mostarske bojne, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje koje je izgledalo poput omanjega trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala o kamen kaldrme. Našli smo se, nesvjesni toga, na puškometu ”mrtve straže” i, najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz, rafal… Zrna su se odbijala o kamenje, prasci, fijukanje, pakao… Bacali smo se kud’ je tko stigao… Ja sam zalegao desno, iza zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska… – opisao mi je general kako su ih napali s njihovih položaja, otkud je strojnica Pašalićevih ljudi, namjesto na srpska uporišta preko Neretve i prema Staromu mostu, gledala na položaje Četvrte bojne (?!).
– Ne pucajte! Naši smo! Pogibe nam Tiho! – prošla je jeza generalovim licem, jeza koju ne ću zaboraviti…
Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom ga je sačmarica ”poštrapala” po čitavomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Nije imao šanse… Doslovce je izrešetan! Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, a da nije, bili bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.
– Zlo se zbilo nekih 15 minuta iza ponoći… Tiho je odmah izdahnuo. Pripadnici Samostalne mostarske bojne počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je utvrdila smrt, a tijelo smo otud, na nosilima, odnijeli prema Franjevačkoj crkvi (spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, nap. a.) do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga odmah do Stožera. Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti njegovim vojnicima i samomu Tihinu ocu Mladenu, poznatomu Dedi. Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi, da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi, zasigurno ugrozile obranu grada. – vojnički je komentirao Puljić, priznajući kako se i on naslušao nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke o tomu kako Tihina smrt nije bila slučajnom.
– Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, kao što su ”odrađeni” i brojni drugi zapovjednici Armije RBiH, za što je odgovornost pripisivana AID-u. S druge strane, činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine. No, bez obzira na sve, jedno je sigurno, a to je da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčijim, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo. – zaključio je Puljić svoje svjedočenje koje sam imao sreću zabilježiti, prvi ga put dovevši u mostarski Stari grad, nakon onih apokaliptičnih 1990-ih.
Arif Pašalić u Izvješću Općinskomu stožeru HVO-a Mostar, od 17. svibnja 1992. godine, piše kako ih je crtom vodio vodič Hamo Husković, zvani Moha, koji se kretao prvi, te kako je pucano s položaja 3. satnije Samostalne bojne. Iza Mohe, išao je zapovjednik Mišić, a treći se kretao dozapovjednik Samostalne bojne Šemso Hasić.
– Po opaljenju rafala čuo se jauk, a zamjenik komandanta Bataljona koji se kretao iza zapovjednika vidio je vatru iz kuće koja je nadvišavala prostor kuda smo se kretali. Zamjenik komandanta Bataljona Hasić Šemso prišao je po jauku i padu zapovjednika Mišić Tihomira i podigao gornji dio tijela i primijetio da je pokojni Mišić napravio 1 – 2 grča. U tom momentu je i druga grupa zapovjednika prišla pokojnom Mišić Tihomiru. (…) Nažalost, samo smo mogli konstatovati da je zapovjednik 4. bojne Mišić Tihomir, koji nije davao nikakve znake života, već mrtav. (…) Po izvještaju komandira 3. čete Samostalnog bataljona odbrane Mostar na položaju odbrane 3. čete u toku noći bili su raspoređeni borci po planu komandira Čete, a na položaju sa kojeg je pucano bilo je četiri borca Čete iz sastava 2. odjeljenja 1. voda. U toku noći komandir Čete Dugalić Muharem i 4 borca Čete koji su bili na položaju i iz koje je pucano privedeni su u Komandu Bataljona gdje su napisani izvještaji komandira Čete i boraca odjeljenja: komandir Čušić Šerif i borci Kazaz Mirza i Berberović Đemil. U razgovoru sa borcima ustanovljeno je da su isti bili na položaju i imali zadatak da osmatraju i sprečavaju prodor neprijatelja sa pravca Stari most – r. Radobolja – preko Jusovine. Borci su pri osmatranju čuli da se brzo kreće – pretrčava grupa ljudi. Misleći da je grupa neprijateljskih vojnika, komandir Odjeljenja je naredio da se dejstvuje protiv nepoznate grupe koja se brzo približavala. Opaljen je kratki rafal, a poslije toga još dva metka. – zapisao je Pašalić, a zapovjednik satnije Muharem Dugalić također pisano potvrdio zaglavljenje strojnice te kao razlog Tihine pogibije naveo neobavještavanje bojovnika o dolasku zapovjednika i loš rad vodiča.
Zanimljivo je kako mostarski ratnici, veterani HVO-a, i danas svjedoče o tomu kako je taj Moha (koji je kasnije, u Staromu gradu, ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima), tijekom oslobađanja Podveležja u lipnju 1992., također u ulozi vodiča, odgovoran i za to što je skupina branitelja zaglavila čak četiri kilometra iza neprijateljskih položaja, pošto im nije javio kako je krenuo srpski protuudar, prije nego se on sam sklonio s bojišnice. Kasnije su te momke koji su, srećom, preživjeli zamalo pobili njihovi suborci, pošto su ih zamijetili na ”ničijoj zemlji”.
Zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostar Petar Zelenika, 18. svibnja 1992., zapovijeda provođenje istrage protiv Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džekila Berberovića i Hame Huskovića u svezi s okolnostima Tihine pogibije. Tu su zamjetna neslaganja u imenima koje navodi Pašalić i onima koje navodi Zelenika, što je dodatnim dokazom loše komunikacije Zapovjedništva Samostalne mostarske bojne s ostatkom postrojbi i sa samim Glavnim stožerom HVO-a.
Bojnik Jasmin Jaganjac, koji u međuvremenu nasljeđuje Zeleniku na mjestu prvoga čovjeka obrane Grada, 20. je svibnja 1992. zapovjedio ustrojavanje četveročlanoga povjerenstva za rasvjetljavanje Tihine pogibije (Tijelo sigurnosti HVO-a Samostalne mostarske bojne Zdravko Zorić, načelnik sigurnosti HVO-a Dragan Nikolić, zapovjednik Vojne policije Željko Džidić, predstavnik Glavnoga stožera HVO-a Omica Đukić) koje će nakon ”uvida u sve raspoložive činjenice koje će prihvatiti stručna grupa” (Dražan Pažin, Salko Žuljević, Srećko Bošnjak, Željko Knezović i Dragan Barbarić), ”utvrditi stvarne okolnosti pod kojima je nastupila nasilna smrt bojnika Tihomira Mišića”.
Jaganjac je 25. toga mjeseca izdao i Dekret kojim je Četvrtu bojnu preimenovao u Četvrta bojna ”Tihomir Mišić”. Vojvodino je ime nosila i vojarna u Sjevernomu logoru, sve do izbijanja hrvatsko-muslimanskoga rata u Mostaru.
U Spomenici poginulim i nestalim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane HRHB piše da je Tiho rođen 25. lipnja 1958. u Ljutomu Docu, gdje je i pokopan 17. svibnja 1992. godine. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj. Pristupio je HVO-u 18. rujna 1991., zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, a posthumno biva promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom ”Petra Zrinskoga” i ”Frana Krste Frankopana”, s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću i karizmom ušao je legendu, opjevan je u pjesmama sastava ”Art Forces Band”, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.
*Tekst je izvorno objavljen u ”Večernjemu listu”, br. 16286, 5. travnja 2009. godine, a 2020. uvršten je u knjigu kolumni ”Jukine crtice” (Darko Juka, Matica hrvatska, Mostar, 2022., str. 275.)
wpDiscuz
