“Čitam na portalu proteklih dana o suđenjima za ratni zločin u Križančevu selu. To jutro je i moj brat ubijen i više članova familije. Pa mi dođe misao: “vidiš vi koji ste optuživali i nevine ljude ste konačno došli na optuženičku klupu. A mislili ste da je to prosto nemoguće!”.
Novela ‘Tribunal’ govori o lažno optuženom za ratne zločine, a nalazi se u mojoj knjizi KATARZA, tiskanoj proljetos u Mostaru, nakladnik Matica hrvatska. Zato bih baš sada preporučila ovu priču čitateljima portala”, poruka je kolumnistice portala Vitez.info, Dragica Križanac-Amsterdam, a mi rado prenosimo ovu novelu koja je dodatno razotkrila licemjerstvo Haaškog tribunala.
A imala je samo dvanaest godina
Svaku noć upadaše pijane zvijeri u naš ženski logor.
I odvodiše žene na silovanje i mučenje.Uđe jednu noć o ponoći pijani raspojasani vojnik.
Upre prstom i pohlepnim pogledom u moju pahuljicu,
dok ona je drhtala svojim dječjim tijelom,
k’o grančica mlada na vjetru.A imala je samo dvanaest godina.
Vrisnuh, bacih se pod noge vojniku
Uzmi mene, uzmi zlato!
Skinuh vjenčani prsten i pođoh dragovoljno za njim,
žrtvujući se.
Stisnuh zube, zatvorih oči, zatvorih um
i izdržah sve do jutra.A kad se posrćući vratih u našu tamnicu,
otvorih vrata i ugledah
moje dijete kako visi.
I učini mi se kao da mi maše, kao da mi poručuje nasmijana:
Sad sam slobodna, majko!A imala je samo dvanaest godina.
U dvadeset i četvrtoj godini kćer je donijela odluku. Iselit će se iz kuće, to jest kupit će sebi stančić. Naravno da nisam imala ništa protiv. Dapače! Pa odgajamo svoje ptičice da odrastu, rašire krila i odlepršaju. Pomogli smo joj se useliti, kupila je nove stvari i počela svoj samostalni život. Bila sam vrlo zadovoljna, kćer je živjela u Amsterdamu, nekoliko kilometara od nas, a opet je mogla svaki dan navratiti ako je željela.
Tako smo sin i ja ostali živjeti zajedno. Sad je bilo još lakše. Lijepo smo se slagali i dogovarali oko svega. Njegov posao je bio subotom napuniti frižider. Dobro je učio, bio društven i imao krasan karakter. Već je bio momak i mogao se u svemu snaći i bez mene. Ja sam samo globalno ‘’nadgledala’’.
Počela je ekonomska kriza 2008. godine, ali, zapravo, nas nije ni okrznula.
Nije uvijek bilo sve tako idilično. Prije nekoliko godina, dogodilo se nešto što je obilježilo naš život. Što bi se reklo, ‘’ako te ništa ne žulja u životu, stavi kamenčić u cipelu’’.
Tog ljeta 1996. godine bili smo sve troje prvi put na godišnjem odmoru otkako živimo u Nizozemskoj. Kupila sam ‘’Slobodnu Dalmaciju’’ i udobno se smjestila u hladovinu pored mora. Pogled mi pade na zadnju stranicu novina. Protrljah oči. Ne mogu vjerovati – slika mog pokojnog muža!
Čitam: Tribunal je objavio listu „Kupreškić i ostali“. Bila je to lista u kojoj se bosanski Hrvati sumnjiče za ratni zločin u Ahmićima.
- Ali, ovo je neka greška, ta mi smo u to doba bili u Nizozemskoj. I nismo za vrijeme rata nikad putovali na Balkan! – pomislila sam naglas.
Odem na recepciju hotela i okrenem broj redakcije, predstavim se i iznesem svoje sumnje. Kažem da sam šokirana. Pitam ih: - Da nije ovo neka šala, neka greška?
- Nažalost nije, gospođo. Krajem listopada 1995. godine sudac Goldstone je potvrdio optužnicu s ovim imenima.
- Šta?! Baš tada je moj suprug legao u grob, gospodine, ne znajući da je optužen. Pa, gdje je stajala ta optužnica više od godine dana?
- Vjerojatno u ladici nekog hrvatskog ministra, gospođo!
Nisam mogla vjerovati. Vratila sam se na plažu, spontano ispričala djeci. Kći je odmah počela strašno plakati, a sin je bio premlad da bi puno od toga shvaćao.
A onda smo potpuno izgubili mir. Dala sam intervju jednim hrvatskim dnevnim novinama i Hrvatskoj televiziji. Hrvatski politički vrh je bio razočaran. I uplašen. Što ako Tribunal tako nastavi s optužnicama?!
Otputovali smo u Bosnu i Hercegovinu. Nadala sam se da će se tamo ta greška rasplesti, riješiti. Ta u toj je zemlji lista skrojena!
Tek što smo prespavali u kući moga oca, zazvoni kućni telefon. Lokalni novinar Zvonko Č. pitao je može li doći s američkim novinarima napraviti reportažu, u svezi novih događaja s listom Tribunala.
Obradovala sam se, čekajući novinarku po imenu Silvia Oberlander, koja je radila za američku TV stanicu NBC. Konačno ću reći istinu, mislila sam, da moj suprug nema ništa s tim zločinom, jedino što je bio rođen u selu pokraj Ahmića.
I tako djeca i ja sudjelujemo u reportaži, u dvorištu kuće u kojoj sam odrasla. Sjedimo novinarka i ja u stolicama od pruća, vrt u punoj ljepoti iza naših leđa. Kamera zuji, snima u pozadini moju djecu kako igraju odbojku s djedom. Hrabro pričam našu priču, kako i kad smo otišli iz zemlje, gdje živimo. Pričam da smo ‘to’ jutro suprug i ja u Amsterdamu upalili TV i preko CNN-a saznali za tragediju Ahmića. I da se sjećam da je moj suprug tada bio vrlo, vrlo tužan… jer on je tu odrastao, samo je potočić dijelio njegovu kuću i kuće njegovih ahmićkih prijatelja s kojima se igrao kao dijete. Čak su svi išli u istu nižu osnovnu školu u Ahmićima.
Opisujem u toj reportaži bolest i smrt optuženoga, koji sad ni u grobu nema mira. Pa govorim da je ovdje u Križančevu Selu, baš nedaleko od mjesta gdje sad sjedimo, moj brat i šezdesetak mladih ljudi ostavilo život pred Božić 1993. godine. Oni koji su se predali su još gore prošli, strašno su mučeni i zakopani negdje u masovnu grobnicu u blizini Zenice. Verglam, vezem, odgovaram na novinarkina pitanja, kamera i dalje zuji, kad me ona zaskoči: - Recite mi, gospođo, mrzite li Vi muslimane?! Zagrcnem se, zastanem, zatečena sam. Bokte, kud ova sad smjera, pomislila sam.
- Ne, gospođice Oberlander, zapravo svi u ratu su na koncu gubitnici. Uostalom, moj suprug i ja nismo bili sudionici rata. Otišli smo odavde na samom početku, kad je počeo rat u Sarajevu.
Rekoše da će reportaža biti prikazana u rujnu u emisiji znamenitog novinara po imenu Tom Brokaw, na televiziji NBC. Kad smo se navedenog datuma poredali u Amsterdamu ispred TV-a, uzalud smo čekali. Prođe Tom Brokaw bez nas! Pojela maca reportažu. Možda još trune u arhivima NBC-a. Ni danas ne znam razlog, valjda nisam dala točne odgovore u tom ratnom kvizu.
Uglavnom, kad smo se vratili kući, shvatila sam da mi treba dobar odvjetnik. Kud ću, što ću, nazovem hrvatsku ambasadu u Den Haagu. Morala sam tajnici detaljno reći zašto zovem, inače od primanja kod ambasadora nema ništa.
Onda je ambasador prvo poslao mladog Orsata, svog djelatnika u Amsterdam. Kad je došao u moju kuću želio je od mene potanko čuti pravu istinu. Rekla sam mu istinu i nadala se da će me ambasada uputiti kako i što dalje. Sljedećih dana muk. Spremim se i odem u ambasadu u Den Haag. Tajnica ni da čuje: - Jeste li Vi normalni, tako se ne ulazi ambasadoru! Ipak je nazvala veleposlanika i prenijela mu da neka žena hoće s njim razgovor u četiri oka.
Čim sam ušla, imala sam osjećaj da sam u nekoj jugoslovenskoj kancelariji iz socijalističkog doba, pred nekim visokim aparatčikom. Stara garda.
Kad sam mu izložila problem u kojemu sam se našla (odnosno moj umrli suprug) upitala sam hoće li mi pomoći naći odvjetnika i savjetovati me kako dalje, jer već sam doznala da je hrvatska vlada angažirala odvjetnike za sve koji su na listi, da ista pomaže financijski i moralno obitelji optuženika. Sve osim mene.
Stari lisac me samo pogledao i rekao: - Gospođo, nisam upućen, nemam ovlasti po tom pitanju. Vi ste obavješteniji nego ja (sic).
Izletjela sam ljuta i crvena iz ureda. Taj razgovor je bila jedina „pomoć“ koju sam dobila od hrvatske države. Ako se ne broji onaj posjet mojoj kući budućeg hrvatskog ministra pravosuđa. Nikakav savjet, nijedan cent potpore. Izgleda, nisam znala kucati na pravu adresu. A nisam zapravo ni imala volje. Jer, već sam bila naučila da sloboda košta, a ja sam u novom životu htjela biti apsolutno slobodna.
Onda sam se okrenula na drugu stranu, počela tražiti pomoć od nove domovine. Preko nekih kanala sam tražila odvjetnika. Problem je bio što su najbolji odvjetnici već bili angažirani za obranu Srba i nije bilo etično da istovremeno brane Hrvate. Ipak je jedan odvjetnički ured iz Den Haaga pristao uzeti posao obrane i rehabilitacije moga supruga. Zatražili su da se njegovo ime skine s te liste te rehabilitira. Dobila sam financijsku pomoć od nizozemske države vezanu za troškove odvjetnika.
U to vrijeme javio mi se jedan novinar iz Amsterdama. Rekao je da poznaje dobro ratnu situaciju u srednjoj Bosni jer se našao tamo 1993. godine. Od tada je često pisao na tu temu za razne nizozemske novine. Došao je kod mene na razgovor. Bila sam sretna da se netko zanima za naš slučaj. Bila sam malo i polaskana, jer je njegov otac, Jan Cremer, nacionalni pisac u Nizozemskoj. Ikona, nešto kao kod nas Meša Selimović. Sin Cremer mi je odmah povjerovao da je moj suprug žrtva zavjere, zamjene ili koječega drugoga. Dala sam mu par obiteljskih fotografija i napisao je doista lijep i korektan članak u haškom tjedniku „HP de Tijd“. Izložio je moju situaciju kao udovice koja se pored svih nedaća i odgoja djece u novoj zemlji suočila i s nepravednom optužbom koja se čini umrlom čovjeku. Čekali smo reakcije i telefonske pozive novinara, običnih čitatelja, javnog mnijenja. Ništa! Totalna blokada! Iako je moj telefon uredno stajao u imeniku.
Izgledalo je da su se samo bosanski muslimani u to vrijeme imali pravo na nešto žaliti. Ispravljati nepravde, biti dežurne žrtve. Svi ostali u bosanskom loncu bili su sumnjivi.
U to doba se nitko nije bio usudio stavljati pod upitnik, ni propitkivati rad Tribunala. Čak ni moj odvjetnik nije pokazivao neku naročitu žustrinu, iako mu je odmah kao iskusnom odvjetniku bilo jasno da je tužiteljstvo Tribunala u ovom slučaju napravilo grešku.
Poslije otprilike godinu dana opet smo djeca i ja bili u srednjoj Bosni na ljetnim praznicima. Bila sam u gradu u kupovini kad mi priđoše dva muškarca srednjih godina. Isti hod, pokreti kao ona dvojica Nizozemaca što su mi službeno došli na vrata ‘objaviti listu’. Kako su svi ljudi iz tajnih službi jednaki, bez obzira na zemlju! Kao da ih kloniraju!
- Gospođo, jeste li za kavu?
- Oprostite, tko ste vi?
Jedan od njih izvadi nekakvu službenu legitimaciju s logom države (neću reći koje) i njegovim imenom. Je li ime bilo pravo ili lažno, sad nije ni važno. Tu se odnekud odjednom pojavi i lokalni političar kojeg sam poznavala od prije rata.
- Oprostite, žurim nazad k ocu na selo. I djeca čekaju ručak – pokušala sam
- Samo neke informacije i brzo ste slobodni. Ali, ne ovdje na ulici.
Jedan od njih otvori auto i uđosmo sve četvero, dva agenta, lokalac i ja. Mislila sam da ćemo sjesti na terasu FIS-a ili nešto slično, kad primijetih da se auto zaputilo k nekadašnjem vojnom poduzeću „Vitezit“ gdje je prije rata radilo više od četiri tisuće ljudi. Uđosmo autom u krug poduzeća, zatim me povedoše u nekadašnju zgradu Uprave. Nigdje žive duše. Već pred rat ovdje je sve stalo. Mrtvo i pusto, a ja sam se sjećala kako je ovo mjesto prije rata bilo kao košnica. Zabrinula sam se. Što li ovi nepoznati ljudi smjeraju? Znojila se i počela se pitati što će biti sa mnom?
Izgledalo je sve tako zapušteno, nadrealno pa ta zlokobna tišina, kao u nekom filmu. Uhvatio me je strah, ali ostala sam naizgled mirna i pokušala se normalno ponašati.
Sjeli smo u jedan ured. I poče ispitivanje. O mom suprugu, o životu u novoj domovini i kako je dospio na tu listu optuženih za zločin u Ahmićima aprila 1993. godine. Odgovarala sam škrto, s da i ne. Na kraju me jedan upita: - Tko Vam je odvjetnik u Nizozemskoj?
- E, to vam ne mogu reći.
- Gospođo, tu informaciju moramo imati. Nećete odavde otići dok to ne saznamo.
- Dakle, zato smo ovdje, aha!
Pomislih u sebi, tko zna tko su ovi mafijaši, tko zna za koga rade. Bolje ti je da ih poslušaš i kažeš, govorio mi je unutrašnji glas. Mogu ti učiniti što god hoće. Ta vidiš da su odozgo poslani. Pomislila sam na svoju djecu, a zatim uzela papir i napisala ime odvjetničkog ureda u Den Haagu.
Dalje je sve bilo korektno. Vratili su me na ono mjesto odakle su me i pokupili. Prikupili su informacije po koje su i došli.
Odahnula sam i pomislila koliko li je nesretnika prošlo lošije od mene zadnjih godina u sličnim tvornicama i napuštenim halama u ovoj nesretnoj zemlji.
Bacila sam se na skupljanje dokaza. I umjesto da se tužiteljstvo i trudi da dokaže nečiju krivicu, kod ovog suda je sve bilo obrnuto. Oni tebe zatvore pa ti dokazuj suprotno. Zatvoreni/osumnjičeni je trebao prikupiti te dokaze, odnosno obitelj ili odvjetnik. Mislila sam s gorčinom, da je mom suprugu bilo suđeno: ili u grob ili u zatvor. Il’ grob il’ rob! Bar nekoliko prvih godina.
Za godinu dana skupila sam mnoge izjave svjedoka koji su potpisali da su u vrijeme događaja u Ahmićima ili tih dana, kontaktirali osobu koja se sumnjiči. Isto tako mnoge institucije su to potvrdile, jer smo baš u vrijeme Ahmića bili u procesu azilske procedure, kad se moraš svakodnevno ili tjedno javljati policiji. Slučaj je htio da je suprug baš u vrijeme tih događaja pravio nove zube i često posjećivao zubara. Zubar je to pismeno i potvrdio.
Također, potvrde učitelja i nastavnika da je otac dolazio po djecu u školu. Mnogi susjedi raznih nacionalnosti su isto potpisali izjave.
Glavni svjedok tužiteljstva – žena iz Ahmića, koja je odrasla s mojim suprugom i tvrdila da ga je to jutro vidjela da joj je ubio supruga, mijenjala je iskaz šest puta tijekom suđenja na ovom sudu. Istina je bila da joj se to sve dogodilo, samo pitanje je bilo tko je to učinio. Ali, s druge strane, s nekim odrasti, ići u istu školu, sretati se ponekad u odraslom životu, a zamijeniti ga?! Je li to moguće? Vjerojatno je tu bilo uputa s viših mjesta u Zenici i Sarajevu.
Pozvali su me na Tribunal na ispitivanje. Tobože neformalno. Potom su jedno jutro pozvonila na vrata dva policajca u civilu. Otvorim vrata, oni se legitimiraju i predaše mi neku veliku kovertu:
- Potpišite!
- Što da potpišem?
- Pa da ste primili i da pristajete.
- Na što?
- Da budete svjedok obrane u slučaju „Kupreškić i ostali“.
- Ništa ja ne želim, nitko me ništa nije pitao.
- Gospođo, hrvatski odvjetnici od te grupe optuženih su vas označili kao svjedoka obrane, a Tribunal prihvatio. I Tribunalu se ne postavljaju pitanja i njegove se naredbe moraju izvršavati.
- Oprostite, što ja imam s time? Pa ja sam cijeli rat provela ovdje, u Amsterdamu. Kako njihovi odvjetnici nisu u stanju spremiti obranu bez mene, kad su već toliko masno plaćeni?!
Ali, ništa nije pomagalo. Moralo se. Kad sam svjedočila, iz unakrsnih pitanja na sudu shvatila sam da su svi pročitali naše dokumente u svezi azila u Nizozemskoj. Dakle, Nizozemska je dala na uvid sve o nama Tribunalu, a bez moje dozvole! Nečuveno! Istina je bila da je doista Tribunal mogao raditi što mu je volja. Odrediti te za svjedoka, stavljati ljude na liste, skidati ih s iste, ispitivati; uhititi i čak pucati pri tom; ubiti psa ako laje pri uhićenju njegova vlasnika; ako treba tući obitelj ako smeta pri uhićenju (čak i žene); ucjenjivati ih; zamrznut im imovinu; prekopavati grobove bez dozvole; prisluškivati i pratiti. Ako se vodio rat, svi su mogli biti krivi za zločine. Samo, ne Ameri. Ni Plave kacige.
Najsuvremeniji tehnički uređaji i pomagala toga doba bili su Tribunalu na raspolaganju. Male balkanske državice su se uzalud batrgale i svaka pokušavala izigravati žrtve, ali uvijek bi im se brzo dalo do znanja „tko kosi, a tko vodu nosi“ tj. tko je gazda.
Svemogući Bog, Otac i Sin!
Naravno da je Tribunal imao funkciju da kazni zločine, počinjene u ex-Jugoslaviji, što je i činio. Ali, umjesto da se sud ograniči na počinjene zločine i kazni zločince, na dokazivanje i kažnjavanje (za šta je i osnovan) konkretnih zločinaca primjernom kaznom, počeo se baviti politikom i proučavati povijest balkanskih naroda. Od Kulina bana. Počeo je cijele države i narode optuživati, a druge proglašavati žrtvama. Tako je izgubio kredibilitet i većina ljudi danas misli o njemu da je bio politički sud.
Ponekad bi hrvatski novinari upitali vodeće tribunalce na press konferencijama što misle o slučaju moga supruga, odgovor bi uvijek bio: No comment!
Ipak je nakon godinu i pol uslijedila reakcija Tribunala. Skinuli su ga s liste na brzinu, kradom, pred sami Božić, zbog toga što, kako je pisalo u nizozemskom dnevnom listu Volkskrant, je umro. Pritom ne obavještavajući direktno ni mene ni moga advokata. Bila sam vrlo razočarana. Kao i moj odvjetnik, koji je odmah uložio žalbu na to ekspresno skidanje s liste te smo tražili rehabilitaciju ‘’zato što nije učinio zločin’’, a ne što je umro. Ta, bio im je pod nosom i već mrtav kad su sastavljali liste. Trebali su samo bolje provjeravati gdje je tko, mislila sam ljuta.
Samo kod ovog suda moglo se dogoditi da se drži optuženika godinama da čeka suđenje, pa onda kad se ne uspije dokazati konkretni zločin, pošalje ga se kući. I nikom ništa. Gdje si bio sedam godina?! Pa, u istražnom zatvoru. Rehabilitacija? Novčana nadoknada? Eh, nema toga kod nas. Znaš, to je ‘specijalni sud’.
Moja epizoda s Tribunalom trajala je neke tri i pol godine.
Nikad nisam dobila napismeno da je taj i taj rehabilitiran.
Jer, Tribunal ne priznaje svoje greške.
Neki s te liste su dobili dugogodišnje robije, a drugi su pak pušteni kući, jer im se nije uspjela dokazati krivica.
Tko zna, možda su im fino podvukli, da se nikad ne zna, mogu oni njih opet vratiti, naročito ako budu tražili odštete i žalili se u medijima.
P.S.
Poslije više od deset godina od gore opisanih događaja spremao se sin poslije tehničke gimnazije upisati na nizozemsku pilotsku akademiju. Sjedio je i učio za prijamni ispit, pretraživao nešto na Googleu kad je slučajno ugledao svoje prezime. Čitao je i čitao. Tisuće predmeta s Tribunala ležalo je nezaštićeno „na ulici“. Čitave optužnice, svjedočenja, rasprave i ekspertize. Imena članova obitelji, datumi i mjesta rođenja, sve. I ne samo njihovi osobni podaci. Malte ne od svih koji su nešto imali s Tribunalom.
Sin je bio zapanjen. Naravno i ja. Zar se nikad nećemo toga osloboditi, do smrtnog časa, pa i dalje, pitala sam se? Bio ti kriv ili ne, ti si u ropotarnici!
Sin se bojao da neće biti primljen na akademiju jer mnoge škole, fakulteti i poslodavci guglaju.
U to doba i kći je imala svoj website. I ona se pobojala da bi joj prezime koje se malo, malo pojavljuje na tražilici Google moglo utjecati na moguće klijente. A imala je među svojim klijentima i, primjerice, moćnu TV kuću SBS.
Odmah smo kao obitelj uputili oštar protest Tribunalu, koji se već napola bio zatvorio, jer su skoro završili svoju misiju. Napisali smo također pismo Googleu u kojem smo izložili žalbe i zamolili digitalnog diva da ukloni sve dokumente gdje se javlja naše prezime ili bilo što u svezi s mojim suprugom i Tribunalom. Iako je nekada skinut s liste i dalje smo trpili štetu. Nepravedno je to i nezakonito, pisali smo.
Tribunal se nije udostojio ni odgovoriti, jer oni se ne pravdaju nikome, a Google je odmah korektno udovoljio našoj molbi.
I tako se nesretna duša moga supruga, poslije skoro petnaest godina mogla konačno odmoriti od ovozemaljskih nedaća i početi lelujati nebeskim livadama.
Ipak, bila bi mu duša radosna – sin mu je postao pilot!
Dragica Križanac – Amsterdam
wpDiscuz
