Tri neslavne godine svećenikove kćeri i – na kraju propast!

Jedna od točaka protiv kojih su se njeni ministri posebno pobunili bilo je obećanje britanskim parlamentarcima da će im dopustiti da glasaju o tome da li da se u Velikoj Britaniji održi još jedan referendum o Brexitu, ovaj put s jasnim pravilima igre o informativno-dezinformacijskih igara. Njen datum ostavke znači da će ona dočekati kao domaćica Donalda Trumpa pri posjeti 3. lipnja.

Što se tiče novog vodstva Konzervativne stranke, ako bi sve prošlo koliko toliko glatko, ono bi se moglo očekivati šest tjedana nakon 7. lipnja, dakle krajem kolovoza, a onda i nova premijerka ili premijer.

Prije dvije godine činila se nesalomljivom. Kao reinkarnacija Margaret Thatcher. Jednako odlučna, sposobna i naizgled blago dosadnjikava. Obje kćeri ljudi od Crkve, May protestantskog vikara, a Thatcher metodističkog svećenika. Obje konzervativke koje vode Veliku Britaniju u osvit novoga doba. Thatcher ekonomske modernizacije, a May je “zapela” s Brexitom – izlaskom Velike Britanije iz Europske unije.

Samo dvije godine nakon što je u svojim leopard-salonkama May postala najmoćnijom osobom Kraljevstva, sad se pišu tekstovi i analize radi li se o najlošijoj ili, točnije, najnesposobnijoj političkoj figuri od početka 20. stoljeća, ili pak o nekome čiji su potezi čin prikrivene političke genijalnosti. Triput zaredom britanski parlament odbioje njezin plan za Brexit iako je May rekla kako će “odstupiti s mjesta premijerke ako se plan izglasa”.

Što je s odstupanjem – ako njezin Brexit prođe – htjela postići pitanje je na koje ne mogu odgovoriti ni najbolji analitičari, osim što bi kaos daljnjih pregovora prepustila nekome drugome. No do toga nije došlo. I iako May nije morala ispoštovati svoju riječ i dati ostavku, voda joj je, figurativno, došla do grla.

1/13

Nakon treće ponižavajuće “odbijenice”, novog, neizvedivog roka izlaska i pobune u vlastitim redovima, pitanje je koliko još vremena ima ova političarka čiji je uzor dugovječna Angela Merkel (također kći svećenika), jer obje, kako je May jednom rekla, “postignu zadano”. Temeljita i predana May, ispred koje se nekoć pružala blistava karijera, svoje zadano još nije postigla, a Brexit kaša koju, ruku na srce, ona nije zakuhala, ali je miješa, najveća je britanska kriza od doba Drugog svjetskog rata.

May jednim dijelom na svojoj poziciji, kakva god ona bila, mogla je zahvaliti kukavičluku svojega prethodnika Davida Camerona, u čijem je kabinetu bila ministrica unutarnjih poslova. On, naime, nije iznašao političke snage i lukavosti da nadigra nalet euroskeptika i odluči ne organizirati referendum koji je polučio trilerski napete rezultate. Ako generaliziramo, stariji bijelci iz ruralnih sredina glasali su za odlazak, a mlađi, kao i Škotska, iz urbanih sredina za ostanak (iako stvari nisu tako crno-bijele).

Pridodamo li sramotno ponašanje laburističkog vođe Corbyna, koji nije davao jasne znakove za remain, rezultat je bio toliko “na knap” da mnogi zazivaju novi referendum tvrdeći kako su u dvije godine stasale neke nove generacije čiji se glas mora čuti. Cameron, iako je bio vođa tabora za “ostanak” i to jasno pokazivao, tvrdi kako ni danas ne žali zato što je organizirao referendum – što ga je, na kraju, stajalo i premijerske fotelje.

“Ne žalim ni za čime. Mislim da sam napravio što je trebalo napraviti. Ne možemo ne slušati bilo naroda, a i Unija se jako promijenila od sedamdesetih. No i dalje mislim da smo otišli niz krivu cestu, ali što se mene tiče, ja sam održao obećanje narodu Velike Britanije”, rekao je Cameron, koji u svemu ovome nalikuje na šekspirijansku poštenu budalu.

No, ipak, nije ni on naivac. Baš kao i May, i Cameron je da bi zadržao mir među krvoločnim torijevcima EU standardno radio probleme. Uložio je veto za budžet 2011., pokušao sabotirati dolazak Jean-Claudea Junckera, povukao konzervativce iz pro-EU Pučke stranke u europskom parlamentu. Sve mu se to obilo kao bumerang. Toliko je dugo, piše jedan analitičar, odgađao bitku s “Brexiteerima” i bacao im mrvice, da je samo dodatno pogoršao neminovni rat.

Istodobno su najjači Brexiteri i huškači, poput Borisa Johnsona (koji je neko vrijeme razmišljao da bude Cameronov nasljednik, ali se onda povukao iz utrke) i Nigela Faragea, posijali kaos i – nestali. Zanimljivo je da, iako to nije jako glasno pokazivala, i May bila za ostanak, što znači da protekle dvije godine na jedan način glumi đavoljeg advokata ili, kao u Karl Popperovoj debati, zalaže se za tezu kojoj sama osobno nije sklona. Teoretičari zavjere čak, do neke mjere, tvrde da je taj njezin stav i razlog zašto ona “opstruira” izlazak iz Unije.

HANDOUT/REUTERS/PIXSELL

Kad je Cameron otišao, torijevci su, unutar sebe, baš kao i čitava zemlja, bili (i ostali) podijeljeni. Oni za “ostanak” bili su za May, a oni za “odlazak” za ministra pravosuđa Michaela Govea, jednog od čelnih ljudi u Brexit kampanji. No spletom političkih okolnosti, žezlo je dobila May, političarka koja se nikad nije uklapala u mahom elitističke kalupe Torijevaca, koja je školovana u javnim institucijama i potječe iz vrlo skromne obitelji.

I prije nego što je postala premijerka, May je radila na izrazito visokoj funkciji, no nikad se pretjerano nije isticala u gomili. Kad je postala ministrica unutarnjih poslova s najduljim stažem, čestitarima je rekla kako “nije netko tko će tako nešto slaviti”. Takva je odmalena, kažu oni koji su je tad poznavali, sramežljiva i predana detaljima.

Ona je, opisuju je, “radnica”. Dva puta dnevno mora sama sebi davati injekcije radi dijabetesa koji joj je dijagnosticiran prije nekoliko godina, ali njoj je to sve “dio dana i posla”. U svojoj je karijeri i prije ere Brexita (jer se, realno, kao premijerka jedino time i bavi iako je, kad je dolazila, imala velika obećanja i u drugim sferama) došla na glas kao efikasna i čvrsta.

“Politika ne bi smjela biti igra”, njezina je izjava iz mladosti, ali mnogi se veterani ne slažu te smatraju da je politika nešto za što se mora imati “osjećaj”, nešto što se gotovo mora znati igrati. Guardian opisuje May kao “predanu javnu službenicu, ali ne i političarku”. Brexit zahtijeva komunikacijske vještine i političku lukavost te pravovremene reakcije koje, uz sve njezine vrline, nisu dio njezina arsenala.

U politiku je ušla 1997. godine kao zastupnica u parlamentu za Maidenhead, a 2002. postala je prva ženska izvršna predsjednica konzervativne stranke. Godine 2010. postala je ministrica unutarnjih poslova, gdje se zadržala dulje od svih prethodnika. Blokirala je izručenje hakera Garyja McKinnona SAD-u jer ima Aspergerov sindrom, ali se zato uspjela riješiti Abua Qatade, ekstremističkog imama, kojeg je rado predala SAD-u.

Ovisno o spektru kojemu pripadaju, neki kažu da je vlastoručno uništila policiju i sve za što su se zalagali laburisti, dok drugi kažu da je pokazala kompetenciju, ali se isto tako pokazalo i kako nije za mjesto premijerke. Možda joj upravo ta nepopustljivost u ovoj ulozi više odmaže nego pomaže. Novinarka New York Timesa opisala ju je kao “nemuštu pregovaračicu koja ne prepoznaje važnost kolega, saveznika i tuđeg mišljenja”.

“Ona ne zna za koalicije ili kako funkcioniraju pregovori. Ne shvaća da dođu dvije strane, svaka kaže što želi i pokušaju se naći na pola”, pisao je u analizi The New York Times.

U svojoj “tvrdoći” i tvrdoglavosti napravila je brojne teške pogreške otkad je preuzela Brexit cirkus, od organiziranja izbora koji su joj sasjekli parlamentarnu većinu (što joj također jako odmaže), osvetničkih tjeranja članova kabineta koji se s njom ne slažu pa do toga da se svrstala uz bok najdestruktivnijim članovima pro-Brexitera u svojoj stranci, a opet pregovori se ne miču s mjesta.
Ona, kažu analitičari, vjeruje da može voditi i pobijediti a da uopće ne obrati pozornost na to što njezini saveznici, neprijatelji, kolege i svi ostali misle i žele. Kao da su mrtve figure koje gura po ploči.

“Brexit znači Brexit” i “bolje nikakav dogovor nego loš dogovor” njezine su izjave s početka ove kalvarije koje je sad, vjerojatno je i sama toga svjesna, proganjaju. Politička je to laž dovoljno puta ponovljena da je, na užas dijela nacije, mnogima (i nekima u parlamentu) postala istina, iako ju je premijerka zapravo govorila “reda radi” te da umiri svoju stranku i građane, a sad joj se to poput bumeranga obilo o glavu.

TOBY MELVILLE/REUTERS/PIXSELL

“Ona analizira pro i kontra argumente dok ne poželite vrištati i dok politički trenutak šest puta ne prođe, a zapravo je politički vuk samotnjak i ne voli suradnju”, jedan je od opisa May, čije se inzistiranje na detaljima može iščitati i kao neodlučnost.
Jedan ju je ministar, koji je htio ostati anoniman, opisao kao “političarku koja nema mentalnu agilnost da se nosi s vječnim i brzim promjenama političke geografije što je jasno svima u EU, a ne sluša nikoga tko je pokraj nje. Diskusije kao takve nema, razgovara samo sa suprugom Philipom”.

Za njega se udala 1980. nakon što ih je na “konzervativnom tulumu” na Oxfordu upoznala Philipova bliska prijateljica, danas pokojna Benazir Bhutto. Danas žive u Sonningu, Berkshireu, te nemaju djece (što su joj neki prigovarali na početku mandata). Prijatelji kažu da je to otvorena rana radi koje se May tako “baca” u posao pa šalje mailove usred noći i na Božić, a ima i naviku ne vjerovati muškim kolegama, posebno ako dolaze iz “elitističkih” krugova.

Nerado im se otvara i, generalno, jako teško surađuje, što je vidljivo i po načinu kako su je napuštali najbliži savjetnici i kolege. Njezini suradnici pak “ispod žita” kažu da nikad nije naučila biti dobar menadžer i delegirati posao. Odrastala je na selu Oxfordshirea, gdje je njezin otac bio popularna figura. On ju je i učio kako je politika “poziv i vokacija”. I danas redovito odlazi na mise iako su joj oba roditelja pokojna – otac je poginuo u prometnoj nesreći, a majka umrla godinu dana kasnije.

Obje su joj bake bile “u službi” tijekom rata, jedna kao medicinska sestra, a druga kao tajnica. S 13 godina dobila je stipendiju za žensku školu Holton Park, koja se unutar godine dana spojila s lokalnom muškom školom. Na fakultetu je upisala geografiju, netipično za buduću političarku. Sramežljiva djevojka bavila se debatom, a jednu je godinu vodila i debatni klub. Bat za meso bio joj je umjesto drvenog službenog bata, njime je lupala po klupi.

Njezin je budući suprug bio debatna zvijezda, a baš kao i Thatcheričin suprug Denis, radi kao financijski konzultant i danas mu ne smeta biti u sjeni supruge. Jedna od tema njihovih klupskih debata bila je i, između ostalog, piše Daily Mail, “Seks je dobar, ali uspjeh je bolji”. Deklarira se kao feministica, podržala je gay brak, ali ne i posvajanje.

Ova žena, kojoj je konzervativna stranka centar života i postojanja te koju je otac odgojio u uvjerenju da “dužnost dolazi prva”, zapravo pomalo autistično ne razumije do kraja okolinu u kojoj se našla i u kojoj bi trebala plivati kao riba u vodi. No dok je May minirala svoju nekad perspektivnu i uspješnu karijeru (sad se svako malo spominje izglasavanje nepovjerenja premijerki), usput je, na uštrb nacije, a radi kohezije razlupane konzervativne stranke, uspješno rastakala i Britaniju.

TOBY MELVILLE/REUTERS/PIXSELL

Sve se više sužavaju prostor i vrijeme jer sljedeća, a vjerojatno i definitivna Brexit stanica održava se 12. travnja – kad bi se Theresa May mogla pokazati dostojnom Thatcher ili Merkel, jer su potonje političarke s vizijom – spremne svoja uvjerenja i pogreške platiti i najtežim političkim porazom – gubitkom vlasti.

Jedina je razlika u količini i volumenu te kvaliteti postignutog, jer Merkel ili Thatcher imaju (što god netko o njima mislio) što pokazati, a pitanje je hoće li May iza sebe ostaviti samo kaos, šupljinu, potrošeno vrijeme i iscrpljenu Veliku Britaniju. Što se May privatno tiče, ona će, vjerojatno se nada, biti zapamćena kao premijerka koja “je pokušavala”.

“Onaj tko pokušava, tko griješi, tko ne uspijeva opet i opet, a ipak pokušava, ima časti u takvoj službi”, rekao je Theodor Roosevelt, a čini se kako se Theresa May s tom političkom filozofijom slaže.