Trebaju li slučajevi Dobrovoljačka i Tuzlanska kolona biti predani Sarajevu?!

Hoće li potpisivanjem Protokola zaista biti prevaziđeni sporovi o tome tko je za što nadležan, hoće li prestati nadigravanja međunarodnim potjernicama, hoće li biti više međusobnog povjerenja u namjere pravosudnih organa, razmjene dokaza i svjedoka, dogovora o tome gdje i kome suditi? Hoće li svima biti glavni cilj da nijedan zločin ne bude nekažnjen?

Piše: Branka Mihajlović, Radio Slobodna Europa

U Tužilaštvu u Beogradu su zadovoljni zbog zelenog svjetla nadležnih u Sarajevu za potpisivanje Protokola o saradnji u progonu počinitelja krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida koji je sačinjen, kažu, još prije godinu dana. Ali podvlače da taj dokument nije pravno obavezujući, već se primenjuje po principu dobrovoljnosti.

Inače, između Srbije i BiH poslednjih godina bilo je dosta otvorenih problema vezanih za to ko je nadležan, ko koga i za šta procesuira. Sarajevo je stavljalo primedbu Beogradu što se smatra nadležnim za sve zločine i za građane svih država, po cijenu duplih procesa, Beograd Sarajevu da ne sudi efikasno. Tako je došlo do spornog hapšenja i suđenja za slučaj Tuzlanska kolona Jurišiću, bh. državljaninu uhapšenom na teritoriji Srbije, sporova oko suđenja za zločin u Dobrovoljačkoj, hapšenje po beogradskoj potjernici takođe BH državljanina Ejupa Granića i generala Jovana Divjaka i slično. Evropska komisija je u julu zatražila da se hitno potpiše Protokol, kakvi već postoje sa Hrvatskom i Crnom Gorom.

Bruno Vekarić, zamjenik Tužioca za ratne zločine za RSE komentariše objašnjenje Sarajeva da se Protokolom predviđa da se sudi za ratne zločine po principu državljanstva, odnosno prebivališta optuženog.

“Suština ovakvih sporazuma nisu pravni principi, nego volja obe strane da delegiraju drugoj strani predmet za koji se misli da će se tamo efikasnije voditi. Svakako je državljanstvo jedan od principa, ali najčešće svi ti potencijalni počinioci zločina imaju dva pasoša, dva državljanstva. Šta onda? Suština je da se ceo sporazum bazira na dobrovoljnosti. Jedna strana može, a ne mora da ustupi dokaze, isto tako druga strana može, ali ne mora da pokaže želju da vodi predmet za koji su mu ustupljeni dokazi”, kaže Vekarić.
Hoće li ubuduće biti manje sporova? Bruno Vekarić kaže da je važno utvrđivanje u kojim fazama se predmeti mogu ustupati drugoj strani, jer će to uticati na neke odluke, otvoriti mogućnost za razgovor. Na pitanje da li ima u vidu neke konkretne slučajeve, Vekarić kaže:

“Imam u vidu slučajeve koji su najviše opterećivali našu i bosansku javnost, Dobrovoljačku ulicu i Tuzlansku kolonu i još neke koji će eventualno kasnije nastati.”

Vekarić nije mogao u ovom trenutku da kaže da li će procesuiranje ova dva slučaja biti nastavljeno u Beogradu ili ustupljeno BiH.

“Kad bude potpisan sporazum, reći ćemo”, kaže Vekarić, “kakvu dobrobit stvara za jednu i drugi stranu. U svakom slučaju, to je dobra vest i mislim da će potpuno relaksirati odnose i između pravosuđa, gde nisam do sada video neke veće probleme, kao i između političara.”

Prevazilaženje dvostrukih aršina

Đorđe Dozet, advokat u poznatom slučaju Jurišić u suđenju za zločin poznat kao Tuzlanska kolona, kaže da je veoma važno dogovoriti princip po kome će se određivati nadležnosti suda.

“Bilo koje pravilo koje se poštuje je bolje od nepostojanja pravila. Kada se zna ko sudi za šta, onda nemate problem dvostrukih suđenja, dvostrukih aršina, i ako imam neke zamerke, one su nebitne jer je ovo bolje od onoga kako je bilo”, kaže Dozet.
Ako bi se poštovao taj princip, onda ne bi, kaže Dozet, bilo razloga nezadovoljstvu u okruženju zbog nekih procesa u Srbiji.

“Osnovna zamerka svih država u okruženju koji su upućeni Srbiji jeste ko njoj daje pravo da procesuira državljane, recimo, Hrvatske za zločin učinjen u Hrvatskoj protiv državljana Republike Hrvatske? To se isto odnosi i na BiH”, kaže Dozet.

Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo smatra da početak primjene Protokola može označiti pomak u saradnji dva Tužilaštva.

“Onda neće više biti duplih istraga, onda će biti dogovora i oko postupaka na drugoj strani, bilo da se zamera da je proces politički motivisan, bilo da nema dovoljno dokaza. Opravdani su bili zahtevi Tužilaštva BiH da nema duplih istraga, da jedni drugima obelodane dokaze. Tužilaštvo Srbije je stalno izlazilo sa stavovima da je ono zastupnik interesa srpskih žrtava, ma gde oni bili. To nije dobar pristup. Bilo bi normalno da se o Dobrovoljačkoj ili Tuzlanskoj koloni raspravlja u nadležnim organima BiH. I naravno da treba i BiH da odustane od svog zahteva da samo ona sudi svojim državljanima. A šta ako su ti njeni državljani prešli u Srbiju i postali državljani Srbije?”

Hoće li potpisivanjem Protokola zaista biti prevaziđeni sporovi o tome ko je za šta nadležan, hoće li prestati nadigravanja međunarodnim poternicama, hoće li biti više međusobnog povjerenja u namjere pravosudnih organa, razmjene dokaza i svjedoka, dogovora o tome gde i kome suditi? Hoće li svima biti glavni cilj da nijedan zločin ne bude nekažnjen? Hoće li svi na tome zajednički raditi shvatajući pravdu kao zajednički cilj, ne djeleći one kojima se sudi na “naše” i “njihove”? Mnogo pitanja na koja će se znati odgovor tek u narednim mjesecima, pa i godinama.