Published On: Sri, svi. 11th, 2016

Travnički Hrvati ili kako se OHR bori protiv diskriminacije

Dugogodišnji napori travničkih Hrvata u borbi za politička prava – jednakopravnost i dosljednu konzumaciju  načela konstitutivnosti  nisu bili predmetom zanimanja stranih autoriteta, visoke politike BiH, ali ni aktualnog visokog predstavnika Valentina Inzka.

Nakon što je udruga travničkih Hrvata “Forum Hrvata” pokrenula peticiju za preustroj Općine Travnik u gradsku zajednicu kako bi se narodima i građanima BiH u jedinici lokalne samouprave omogućilo konzumiranje prava i načela konstitutivnosti (gdje su do sad bili apstraktni građani), predsjedništva općinskih odbora probošnjačkih stranaka (SDA i SDP), kao i Valentin Inzko, shvatili su kako se pitanje Travnika mora riješiti, no naravno, po uobičajenoj matrici  još uvijek nisu spremni omogućiti travničkim Hrvatima ono što mostarski Bošnjaci već uživaju.

_____________ piše: Gloria Lujanović l poskok.info

Tako je “travničko pitanje” postalo aktualnije nego ikada i to prije svega zahvaljujući travničkoj udruzi Klik koja je u nepunih godinu dana kroz peticiju, potom prvi web portal na hrvatskom jeziku u Travniku “ Travnički vjesnik” pišući o trenutačnim problemima travničkih Hrvata “probila medijsku blokadu” , potom nikad osuđivanih i procesuiranih zločina u ratu i poraćju nad Hrvatima ali i brojnim drugim aktivnostima kao što je recimo po prvi put održani Božićni sajam nakon 21. godine u središtu Travnika, znanstvenoj konferenciji o Statutu Travnika kao i prvi put održanoj nakon rata – Svečanoj akademiji HVO-a Travnik, dokazala kako ekskluzivitet nad Travnikom ne pripada samo jednom nacionalnom kolektivitetu, nego i Hrvatima koji su stoljećima  činili domicilno stanovništvo ovog kraja, kao i cijele Lašvanske doline.

Središnju Bosnu devedesetih obilježio je egzodus Hrvata – njih oko 80 tisuća je bilo prisiljeno napustiti svoje domove kao i jaki sukobi s Armijom BiH potpomognutom mudžahedinskim paravojnim jedinicima.

Crne brojke nisu zaobišle ni Travnik iz kojeg je tijekom devedesetih protjerano oko 26 tisuća Hrvata dok je   u samo jednom danu  8. lipnja u selo nadomak Travnika (Brajkovići – 1991. selo s 5600 župljana gdje je danas otprilike 400) ubijeno 137 osoba ( branitelja, zarobljenika i civila). U selima Bikoši i Miletići, HVO se sukobio s Armijom BiH i mudžahedinskim odredima, pa je tako u Bikošima streljano 37 osoba od kojih je 19 civila za koje nitko do danas nije odgovarao.

Mudžahedinske postrojbe su tijekom rata u Travniku i njegovoj okolici odgovorne za mnogobrojne zločine poput ritualnog odsjecanja glava petorici hrvatskih civila u selu Miletići, pokolj u gučogorskom samostanu predvođen Abu Hamzom ( nedavno puštenim iz Imigrantskog centra u Lukavici), potom selu Maljine gdje je trideset hrvatskim civila stradalo odrubljivanjem glave, no ni za ovaj zločin nije nije odgovarao.  Travnik je 1992. granatirala srpska vojska a osobito selo Paklarevo nakon čega je usljedio pokolj četrnaest bojovnika HVO-a i HOS-a 15.svibnja koji su masakrirani i bačeni niz Galicu na Vlašiću.

Osim osuđenog Iračanina, Abduladhima Maktoufa koji je vršio otmice travničkih Hrvata i odvodio ih u mudžahedinski logor Orašac nitko više nije optužen za zločine nad Hrvatima u Travniku.

No, ratno stanje u Travniku nastavilo se i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma pa su tako godine života u Travniku obilježene ubojstvima, pljačkama, silovanjima i drugim zločinima.  U Travniku su  neko vrijeme bili jaki  mudžahedinski pokret i AID i nakon rata što su SDA kao i Muftijstvo travničko decidno negirali (aktualni imam džemata Kalibunar u Travniku je Aljo Cikotić, brat Selme Cikotića) , no napadi na katoličke vjerske objekte, miniranje katoličke crkve na Putićevu,  ponovni upad mudžahedina u gučogorski samostan 1996.,  srušenih 15ak nadgrobih spomenika na katoličkom groblju na Slimenima, kamenovanje autobusa vjernika i osobnih automobila ka kapelici na Bukovici, aktivacija dviju ručnih bombi u selu Gospino Vrilo,  napad na Peru Rajića u Gučoj Gori, kamenovanje hrvatskih kuća i podmetanje ekspolozivnih naprava, činili su svakodnevicu u životima travničkih Hrvata.

Tako su recimo u selu Šipovik 1997. pod kuću Vlade Babića i Ruže Rimac postavljene tri protutenkovske mine dok je  u vlastitoj kući   vatrenim oružjem iz neposredne blizine ubijen tada 72-godišnji Fabijan Babić. Godinu dana ranije, 13. 3. 1996. aktiviran je eksploziv pod autom Zvonka Perčinlića( invalid Domovinskog rata) dok su u Paklarevu ,istog dana,  na kuću obitelji Barišić također bačena ručna bomba. U naselju Turbe dvije  su osobe ubili  mudžahedini, a od posljedica nasilja drugih dvoje travničkih Hrvata ubrzo je preminulo u sarajevskoj bolnici, kao i Ivica Domić, ubijen u obiteljskoj kući.  Krajem 1997.  u travničkoj bolnici preminula je i Marija Medić (90), silovana i pretučena starica.  Svu  1996. i 1997. godinu obilježile su smrti travničkih Hrvata a slično je bilo i 1998.kada su stradali policajci, inače povratnici u Travnik, Anto Valjan i Perica Bilić.  Perica Bilić ( 26) ubijen je u dvorištu obiteljske kuće gdje mu je u automobilu podmetnuta ekspolozivna naprava, a mjesec i pol dana nakon Bilićeve pogibije, ubijen je Anto Valjan (24) na parkiralištu ispred PU Travnik gdje je upotrebom daljinskog upravljača aktivirana ekspolozivna naprava.  Ni za jedan od ovih zločina još uvijek nitko nije odgovarao.

Unatoč ovakvim okolnostima borba travničkih Hrvata se nastavljala svih ovih godina a paralelno s njom i  konstantno ignoriranje međunarodne zajednice i svih drugih stranih autoriteta, kao i pravosudnih organa.

Ipak, 1997. doneseni  su travnički amandmani ( Amandman XXV na Ustav FBIH i  Amandman IX na Ustav SBŽ-a) koji reguliraju preustroj Travnika na temelju istih načela kao u Mostaru, a 1998.  političke strukture su se obvezale na rješavanje ovog pitanja. Poznati  “travnički amandman” o paritetnim županijama HNŽ-u i SBŽ- u ukinut je  na Petritschev zahtjev.

AMANDMAN:

Travnik kao sjedište Središnjobosanske županije bit će organiziran kao gradska zajednica na temelju istih načela kao Mostar, sjedište Hercegovačko-neretvanske županije.

Potaknuti dosadašnjim nepravdama, travnički su Hrvati u prije mjesec dana potpisanoj “Promemoriji travničkih Hrvata” definirali ciljeve u političkom, društvenom, kulturnom i inače javnom životu  u kojoj traže preustroj Travnika u gradsku zajednicu uređenu po načelu jedinstvenoga gradskog i upravnog područja u kojoj svi konstitutivni narodi i građani koji žive u Travniku imaju pravo birati i biti birani kroz izborna područja u kojim se jamči, kako minimalna, odnosno maksimalna nacionalna zastupljenost, tako i teritorijalna reprezentativnost, s čitavog područja grada Travnika.

Promemoriju su potpisale sve političke stranke s hrvatskim predznakom, zastupnici u Saboru Županije Središnja Bosna (lista Hrvatskog narodnog Sabora BiH), kao i brojne udruge iz različitih sfera javnog života ( udruge nositelja ratnih odličja HVO-a HRHB, Limena glazba Lašva, NK “Nova Bila” i drugi)

Valentine Inzko, ovo su problem o kojima travnički Hrvati žele razgovorarati. Jeste li spremni?

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer