Strašna eksplozija u Bejrutu vrhunac je ledenog brijega multietničkog i multivjerskog nereda na Bliskom istoku, koji, vjerojatno, nikad neće funkcionirati kao Amerika, Europa i druga zapadna društva. Razlog je vrlo jednostavan: nagomilana povijest vjerskih ratova, ekstremizma, imperijalizma i kolonijalizma, u kojoj je racionalni kompromis teško moguć.
Ono što danas znamo jest da je Libanon u davnoj prošlosti bio imperijalna cesta kojom su od sjevera prema jugu, i obrnuto, prolazile vojske velikih carstava. Politička stabilnost koju su na vršku mača donijeli Rimljani raspala se zbog političko-vjerskih sukoba unutar kršćanstva, koji su se nastavili i unutar islama.
Čitavu stvar je dodatno zakompliciralo doseljenje Turaka iz dubina Azije, ali i dolazak kršćanskih vitezova sa zapada.
Među europskim vitezovima križarima najistaknutiji su bili Francuzi, koji su zbog Kristova groba, kršćanskog oprosta, ali i zbog politike, gotovo dva stoljeća ratovali na području današnjeg Libanona i Izraela.
POLITIČKE CRTE U PIJESKU
Ovo naslijeđe nastavilo je živjeti i nakon poraza križara i činjenice da su Francuzi, zbog svojih strateških razloga, prihvatili imperijalizam Turaka Osmanlija, čije je carstvo u 19. stoljeću postalo “lovina” francuskih republikanaca.
Naime, iako deisti ili čak ateisti, pripadnici francuske političke elite su krajem 19. stoljeća preuzeli ulogu zaštitnika katoličko-križarskog naslijeđa na Bliskom istoku, “bacajući” oči na Siriju i Libanon.
Zato su, nekoliko godina prije raspada Osmanskog Carstva, u dogovoru s Britancima, nacrtali političke crte u pijesku.
Naime, u svibnju 1916. britanski diplomat Mark Sykes i francuski diplomat François Picot su na zemljovid Bliskog istoka ucrtali imperijalne političke granice koje su i danas kontroverzne i problematične.
Te imperijalističke crte Francuskoj su dale Siriju, u kojoj su arapski nacionalisti htjeli Libanon dobiti kao dio velike Sirije. Ovaj arapski nacionalizam su, da bi pod nadzorom držali ambicije Francuza, ali i pridobili “svoje” Arape, pomagali Britanci.
Istodobno, Francuzi su multietnički i multivjerski Libanon nastojali promovirati kao svoga političkog mezimca, koji će na Bliskom istoku čuvati davno naslijeđe francuskih katoličkih vitezova, ali i pokazati globalni domet francuske kulture i civilizacije.
VELIKI JOŠ ČEKAJU
Zato ne treba čuditi što su stranice prestižnoga francuskog dnevnika Le Monde pune priča o Libanonu kojem francuski predsjednik Emmanuel Macron nudi globalne milijune. Naime, kako izvješćuju te novine, Macron je uspio ishoditi 252,7 milijuna eura međunarodne pomoći.
Pomoć je obećalo tridesetak zemalja, među kojima je Francuska dala 30 milijuna eura, Europska komisija 68 milijuna eura, naftaške državice Katar i Kuvajt zajedno 100 milijuna dolara. Za sada dva ključna bliskoistočna “igrača”, Amerika i Saudijska Arabija, nisu pokazali volju posegnuti u svoje duboke džepove.
Sve ovo je, ipak, prva pomoć za razjedinjenu i slabu državicu od oko 1,5 milijuna stanovnika, koja se nalazi na putu različitih vojnih i političko-vjerskih interesa koji svaki čas mogu eksplodirati u novu globalnu biskoistočnu krizu.
Opasnost je to veća što se, prema podacima iz Washingtona, zloglasna Islamska država u Siriji i Iraku ponovno budi.