Korizma ima šest korizmenih nedjelja te svaka korizmena nedjelja ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga je Pačista, treća Bezimena, četvrtaSredoposna, peta Gluha, a šesta je Cvjetnica (Cvitnica).
U vrijeme korizme kod katoličkog stanovništva u Lašvanskoj dolini nastojao se poštivati nemrs, izostaviti mesna i masna jela. Tijekom korizme domaćice započinju sa sveopćim čišćenjem kućanstva i okućnice. Za vrijeme korizme nisu se održavala vjenčanja, a mladićima i djevojkama nisu se dozvoljavala ašikovanja.
Na Gluhu nedjelju u travničkom, novotravničkom i viteškom kraju djeci bi se zabranilo prati uši jer se vjerovalo da bi na taj dan mogla oglušiti. Uskrsni običaji počinju s Cvjetnicom kada se Crkva prisjeća Isusovog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe. Cvjetnica je ujedno i posljednja nedjelja korizme kada se u crkve nose na blagoslov zelene grančice jele ili tise. Po dolasku iz crkve uz molitvu, svetom vodom bi se prethodno blagoslovila kuća i okućnica, a potom bi vjernici zataknuli dio blagoslovljene jelice za stropnu gredu, raspelo ili sliku sveca, kako bi uz blagoslov donijela i zaštitu od groma i uroka. Posvećene grančice bi se također odnosile na njive i u voćnjake kako bi urodili plodom. Spomenute grančice također su se nosile na grbove svojih najbližih, a jedno vrijeme u okolici Travnika na groblja su se nosile ovršice – vrhovi jelovih grana, dužine do jednog metra, ukrašenim krep papirom u boji. Na Cvjetnicu ujutro bi se namakalo cvijeće (najčešće ljubičice) u čistoj vodi, kojom bi se djeca i ukućani umivali kako bi imali lijepo lice.
U Velikom tjednu užurbano se sve priprema za nastupajuće blagdane: hrana i piće, odijelo, boje se i ukrašavaju uskrsna jaja. Jaja su se osobito kuhala u ljuskama od crvenog luka (lučini), a rjeđe u koprivama i jehovoj kori. Ukrašavala (šarala) bi se najčešće voskom. Od Velikog četvrtka do Velike subote vjernici su izbjegavali poljodjelske radove te su odlazili u crkvu na vjerske obrede. Na Veliki četvrtak u okolici Travnika i Novog Travnika jele bi se koprive i pilo vino u spomen na Posljednju Isusovu večeru. U travničkom kraju na Veliki četvrtak, glavni je svećenik uz misu ostalim svećenicima ili prakaraturima prao noge kao što je Isus prao apostolima. Na Veliki petak strogo se postilo (o kruhu i vodi), a u mnogim krajevima u Bosni takav post se naziva žeženje.
Na brdu Kalvarija u naselju Mali Mošunj kod Viteza, tradicionalno se moli Križni put te se slavi sveta misa. Naime, 1908. godine, pobožni katolički puk viteškog kraja, uspeo je 6m dug željezni križ i pozlaćeno Isusovo tijelo saliveno u prirodnoj veličini gdje je podignut spomenik Spasitelju. Kasnije je na vrhu brda podignuta crkvica Gospi žalosnoj te postaje s križnim putem koje su vodile od podnožja do vrha brda.
Na Veliku subotu blagoslivljalo se jelo koje se u travničkom, novotravničkom i viteškom kraju naziva posvećenje. Obično su posvećenje nosila djeca u crkvu na blagoslov, a u travničkom kraju to bi činilo obično najmlađe dijete u obitelji. No, posvećenje se nije smjelo bilo kakvo poslati na blagoslov. Domaćica je trebala uložiti mnogo truda kako bi ukrasila posvećenje. Prvo je morala odabrati košaricu u kojoj će se nositi posvećenje. Obično bi to bila okrugla košarica u kojoj bi se u sredinu stavio tanjur s okruglim sirom, oko kojega se poredaju oljuštena kuhana jaja. Između jaja posložio bi se mladi crveni luk u glavicama, tako da perke luka idu prema vani. Na siru se u sredini ostavi prostor na koji će se postaviti komadić mesa. Košara s posvećenjem sadržavala je beskvasni kruh koji se naziva pogača. Pogača bi se prije pečenja ukrašavala različitim formama, ponajviše motivima križa pomoću noža, šila ili viljuške, a potom bi se prelila razmućenimjajetom. Budući da se nije smjelo ništa baciti, domaćica je morala voditi računa te odmjeriti količinu hrane za posvećenje.
Na večer, slavlje Kristovog uskrsnuća započinje procesijom u kojoj svećenici i vjernici s upaljenim svijećama ulaze u crkvu. Na sam Uskrs poslije jutarnje mise bio je zajednički obiteljski doručak za sofrom na kojoj se nalazilo posvećenje odnosno domaći sir, pečenica, kuhana jaja, pogača, sol te mladi zeleni luk uz još po neki prehrambeni prilog, a čašica rakije bila je neizostavna za muškarce. Posvećenje nije smio jesti onaj tko se za Uskrs nije ispovjedio. Za uskrsni ručak na trpezi bi se našla brojna tradicionalna bosanska jela poput sarme i bureka te pečenje. Poslije objeda slijedi tucanje jajima. Običaj je to koji bi se često pretvorio u nadmetanje među članovima obitelji, a u kojem su osobito uživali stariji i djeca. Vjernici se obično okupljaju ispred crkve prije ili poslije svete mise te čestitaju Uskrs i tucaju jaja. Onaj tko bi pobijedio, odnosno čije je jaje tvrđe, odnio bi ono razbijeno. Na uskrsnu nedjelju nakon mise na području Lašvanske doline, a osobito Viteza, održavaju se turniri u tucanju jaja koje prate druženje i šale na račun tvrdoće jaja.
Velimir Bugarin/drukčiji.ba
wpDiscuz