Hrvati diljem svijeta oduševljeni su igrama Dalićevih izabranika. Hrvatska igra najbolji nogomet u zadnjih dvadesetak godina, igrači su zreli, igraju zdravo, a pritisci i praznovjerje daleko su za njima zahvaljujući sinoćnjem raspletu.
Potrebno je malo sreće da promašite s bijele točke u 116. pa ipak dobijete utakmicu nakon izvođenja penala. Veliki dio onih koji su gledali utakmicu nije polagao previše nade u to da se nakon promašenog penala Luke Modrića momčad Zlatka Dalića može othrvati pritisku i pobijediti u seriji od po pet penala.
Ipak, momci su to zasluženo napravili unatoč samouvjerenom osmijehu danskog vratara koji je bio (pre)opušten obzirom na to koliko je situacija bila ozbiljna.
Hrvatima diljem svijeta, tako i u BiH uspjesi Hrvatske dođu kao svojevrsna realaksacija između praznih ili polupraznih džepova, političkog šikaniranja i vrijeđanja izborne volje, preko onih vlastitih predstavnika koji često sve to koriste za osobni probitak.
U svemu tome, reprezentacija dođe kao jedan dobar oblik relaksacije. Ono što bi sauna ili banjski bazen bio teškom bolesniku. Privremeno rješenje i pomoć da se lakše pregura još jedan dan… Ili godina, izborni ciklus. Isto je, koji god vremenski termin ili interval koristili.
Hrvati u BiH u političkom smislu su na rubu devastacije. Pokušaji političkih suparnika da derogiraju njihova prava i aljkavost vlastitih političkih predstavnika učinila je narod nezainteresiranim. A kako nevolja nikad ne dolazi sama, politička kriza proizvodi ekonomsku, ona proizvodi male plaće koje, opet, proizvode frustracije a koje u konačnici dovedu do toga da ljudi bježe glavom bez obzira ili su zarobljeni u začarnom krugu konfuzije i življenja “od prvog do prvog”.
Svećenici i oni koji bi na nekoj višoj razini trebali biti utjeha narodu najčešće to nisu. Tako se i dobar dio njih više brine oko novog zvonika ili kamena na mjesnom groblju nego oko činjenice da će možda danas-sutra ti zvonici biti ukras – nikome! Ne treba svu kritiku i krivnju ni njima isporučiti, ali je istina da bi mogli biti malo žešći i čvršći u podršci, u onome što govore, rade, i tako dalje jer je valjda zadnje što bi ljudi trebali slušati žalopojka svećenika oko toga kako svi odlaze i kako ništa ne valja. Ako već ne daju rješenje mogli bi promijeniti priču u pozitivnom smjeru.
Reprezentacija je zaokupila glave svima i skoro svi su sretni zbog uspjeha jer na taj način kompenziraju vlastite neuspjehe i manjke uspjeha. No, ne radi se samo o tome.
Osim trenutnog adrenalina i naizgleda kratkotrajne nade, reprezentacija je pokazatelj kako se može kad se hoće. Pokazatelj individualne kvalitete koja dođe zahvaljujući trima čarobnim stvarima: redu, radu i disciplini. Uzmemo li za primjer jednog Mandžukića ili Zlatka Dalića, jednostavno nam je zaključiti da njihove startne šanse nisu bile puno bolje od naših pa su unatoč tome uspjeli u onome što rade.
To je pokazatelj i svima onima koji oduševljeno prate reprezentaciju, Mo-že-se! U poslu, politici, društvu, čak i među gore spomenutim svećenicima, uvijek se može odabrati najbolje koji će zadati početne postavke kojih se ostali trebaju pridržavati ukoliko žele uspjeh umjesto neuspjeha i veselje umjesto depresivnog stanja.
Mnogi se pitaju što će se dogoditi nakon SP-a i cinično komentiraju one koji navijaju, iako to u konačnici i nije važno. Ne može biti gore zbog dobre igre reprezentacije, a ako bude bolje, to je svakako dobitak svima. Pa će se i zvonici lakše izgraditi.
Ivan Crnjac l Dnevnik.ba
wpDiscuz