„U Damasku su mi bombardirali srce“, ovo nam govori 10-godišnja Lilian Hejo, pokazujući rukom na prsa dok s obitelji u Tovarniku čeka autobus koji ih treba prevesti preko granice. Atmosfera iščekivanja dominira ovim malim selom na hrvatsko-srpskoj granici.
Stanovnici stoje ispred kuće i komentiraju izbjeglice koje se nalaze iza policijskog kordona na putu prema željezničkom kolodvoru. Neizvjesnost onoga što slijedi ocrtava se na gotovo svim licima u Tovarniku.
IZA POLICIJSKE LINIJE ZAPOČINJU SLIKE IZNEMOGLIH LICA, UMORNIH OČIJU, ALI I LJUDSKOG DOSTOJANSTVA. VEĆINA IZBJEGLICA POTJEČE IZ SIRIJE DOK MANJI DIO DOLAZI IZ AFGANISTANA I IRAKA TE NEKIH AFRIČKIH ZEMLJA.
Ulazeći u dio sela gdje su smještene izbjeglice odmah primjećujemo nasmiješenu djevojčicu u ljubičastoj trenirci koja drži svoju mlađu sestru za ruku. To je Lilian, čija je obitelj jedna od tisuće obitelji iz Tovarnika, koja iščekuje dolazak autobusa koji će njezinu obitelj odvesti u Njemačku kod ujne. Kada smo se približile njihovom šatoru gotovo su svi ustali i pružili nam ruke. Lilianina majka donijela nam je čak čiste jakne na koje nam je ponudila da sjednemo jer su deke ne kojima oni sjede već prljave. Ovaj iskaz pažnje i bontona u okruženju u kojemu se ova obitelj nalazila bio je gotovo nadrealan.
I dok Lilian crta, njezin nam otac Mohamed pokazuje slike Sirije prije rata i obiteljske kuće. Unatoč travi na kojoj sjedi gotovo već osam sati, sa svojom suprugom, sestrom te svoje četiri kćerke, ne silazi mu osmijeh s lica. Govori nam: „U Siriji više ničega nema osim rata“. Njihova je kuća potpuno bombardirana. Nije im ostalo više ništa. Pokupili su svoje stvari te se zaputili prema Europi, vjerujući kako će ponovno pronaći mir. Lilian nam govori: „Bombe su pale na kuću, sada je više nema“.
Lilianina ujna, koja je na put krenula zajedno s njima, pokazuje nam ranu koju je zadobila uslijed intervencije mađarske policije. Ističe kako oni ne bježe iz Sirije zbog ekonomskih razloga, nego isključivo zbog rata.
STOGA JE POTREBNO ISTAKNUTI KAKO ETIKETIRANJE OVIH LJUDI KAO „IMIGRANTA“ ZAISTA NEMA SMISLA. NAIME, VEĆINA JE NJIH S KOJIMA SMO RAZGOVARALI U SIRIJI IMALA POSAO LIJEČNIKA, PROFESORA ILI PAK ODVJETNIKA. PROBLEMI SU KAKO, ISTIČU, NASTALI KADA JE DOŠLO DO ESKALACIJE RATA.
“U Siriji ratuju svi zli ljudi ovog svijeta”
Preko puta Lilianingo šatora sjedio je Mahran, odvjetnik iz Damaska, čiji je hobi crtanje. Pokazuje nam svoje crteže te slike Damaska prije rata. Ističe kako je malo toga ostalo. Sve je razrušeno i bombardirano. Na pitanje tko ratuje protiv koga u Siriji odgovara: „To je teško pitanje jer postoji cijeli niz frakcija“.
Nadalje nastavlja: „U Siriji ratuju svi zli ljudi ovoga svijeta. Nemoguće je odabrati pravu stranu jer nema prave strane. Svatko gleda svoje interese“.
Mahranu je cilj doći do Austrije i nastaviti raditi kao odvjetnik za ljudska prava te na taj način pomoći svome narodu. Ističe: „Važno mi je da ljudi u Hrvatskoj shvate kako mi nismo ološi (scum), nego obrazovani i kulturni ljudi“. Pri tome navodi kao ima četiri brata i četiri sestre te kako su svi liječnici, pravnici i profesori. Stoga nam je čim smo se upoznali naveo da je odvjetnik kako bi razbili eventualno stereotipnu sliku. Svoju obitelj i zaručnicu ostavio je u Damasku. Na pitanje kada će ih opet vidjeti odgovara nakon male stanke, dok mu oči lutaju preko njegovih torbi: „Ne znam…..možda uskoro“. Na kraju uzdisaja nasmiješio se i rekao: „Moram imati nadu“.
Mahrenov put započeo je u Beirutu u Libanonu, preko Izmira u Turskoj, zatim Grčke, Makedonije, Srbije, Mađarske i deseti dan našao se u Tovarniku. Na sam spomen Mađarske odmahuje rukom navodeći kako Mađari tuku. Prehodao je deset dana uz minimalan odmor. „Hodali smo deset dana s jako malo odmora“. Kaže kako su hodali u koloni i po noći što je bilo posebno teško jer nisu poznavali područja kroz koja su prolazili. Kaže kako nitko od njih nema namjeru ostati u Hrvatskoj.
MAHREN ISTIČE: „PREMDA SAM SADA IZBJEGLICA NE ŽELIM DA MI SE NIŠTA U ŽIVOTU POKLANJA”. NAVODI KAKO JE SVJESTAN DA JE ŽIVOT TEŽAK, ALI DA JE ON SPREMAN BORITI SE: „ŽELIM NAPRAVITI NEŠTO OD SEBE POSTATI NETKO TE POŠTENO ZARAĐIVATI ZA ŽIVOT“.
Njegova nada, dok sjedi u tovarničkom kanalu, djeluje gotovo opipljivo. Razmjenjujemo Facebook podatke dok mi objašnjava kako namjestiti postavke na mobitelu na arapski kako bismo Mohamedu omogućili da s naših mobitela pogleda svoj Face profil te stupi u kontakt sa sestrom u Njemačkoj. Nakon toga Mahren odlazi u grupu s kojom putuje. Okreće se i diže ruku uz povik „See you on Face“.
Dostojanstvo ljudi usprkos teškoj situaciji
I dok Mohamed pregledava svoj Face profil prilazi nam Khatoun. Neobična blond Sirijka koja kaže kako je ona moderna za razliku od ostalih žena, te pokazuje žene u hidžabu. Kroz smijeh nam pokazuje roza nalakirane nokte i govori: „Modern woman“. Dok gladi svoju plavo obojenu kosu Khatoun nam pokazuje rane na nogama koje je zadobila uslijed dugog pješačenja. Prstom pokazuje na stare patike koje su pune rupe te pita imamo li slučajno u vrećicama sportskih patika.
Khatoun djeluje potpuno iscrpljeno te ističe: „Na putu nam je teško…“. Prebire po preostalim bočicama šampona dok joj se na lice pojavljuje osmijeh i kaže: „Bit će bolje“.
Unatoč gotovo 2 500 tisuće prijeđenih kilometara obitelj Hejo zadržala je dostojanstvo. Tako otac opominje Lilian da ne uzima sve bombone iz naše torbe. Na kraju druženja, ipak smo Lilian ilegalnodali ostatak kikija. Zagrljaj koji sam dobila nakon toga od te male Sirijke, bio je najčvršći koji sam dosada osjetila. Zahvalnost i toplina koju mi je Lilian poklonila, nakon nešto više od tri sata poznanstva, bila je nadmoćnija od bilo kakve predrasude ili straha koji sam potajice osjetila dok sam se približavala Tovarniku.
Heroji užasne igre rata
Ovim ljudima jako je važno se sazna istina o tome zašto bježe. Naši su nam sugovornici uporno isticali kako se radi o situaciji života ili smrti te kako nikada ne bi napustili Siriju da nije došlo do rata. Mahran sa sjetom pregledava slike Damaska te kaže: „Grad je nevjerojatan kada pada kiša…tada nastaju prelijepe slike prirode“. Odgovaram mu kako je to prilično poetska izjava za jednog odvjetnika, na što se nasmijao i rekao: „Jako je važno puno čitati i obrazovati se….“
PREMDA JE TOVARNIK IZBJEGLIČKO ŽARIŠTE, ONO JE PUNO VIŠE OD TOGA. ONO JE MJESTO NADE, NEVJEROJATNE UPORNOSTI I MJESTO DOKAZA KAKO ISTINSKA SNAGA LJUDSKE DOBROTE I VJERE NE POSUSTAJE NITI NAKON PRIJEĐENIH 2.500 TISUĆE KILOMETARA I MAĐARSKIH PENDREKA.
Stoga ususret novom valu ljudi koji bježe pred ovim dobro osmišljenim sukobom u kojemu su žrtve, između ostalog Lilian i njezina obitelj te Mahran, potrebno je odmaknuti se od njih kao novinarskog materijala i shvatiti te ljude kao istinske heroje nečije užasne igre rata.
I tako dok se spremamo napustiti izbjegličku zonu, Lilian nam poklanja crtež te malu ceduljicu s našim imenima ispisanim na arapskom. Cijela se obitelj gotovo svečano ustaje te nam pruža ruku uz obećanje da ćemo uskoro primiti pozdrave iz Njemačke.
Vraćajući se iz Tovarnika, nemir mi se ponovno javio u glavi, vrteći slike ljudi koji leže na betonskoj stazi i u kanalima, čekajući svoju zraku sunca pod nebom. To nisu ljudi na koje treba slati vojsku ili dizati ograde pred njima. Oni su jednostavno imali nesreću da se nađu u unakrsnoj vatri tuđih interesa, a zbog toga definitivno ne trebaju još plaćati danak i tuđem političkom neuspjehu ili biti predmet izljeva bešćutnih i frustriranih ljudi.