Published On: Thu, Dec 21st, 2017

Tko u Hrvatskoj ne donosi odluke i ugrožava nacionalne interese?

Kad se bilo tko od nas prosječnih, koji nismo involviranu u politiku, osim kao promatrači i oni na čijim životima se vođenje politike odražava, upita tko i gdje donosi, odnosno ne donosi odluke – onda je to razumljivo. Jer ne posjedujemo informacije koje dolaze od tajnih službi, nismo članovi političkih stranaka koje vode državu, zaokupljeni smo vlastitim preživljavanjem u ovom svijetu sklonom brzim promjenama. Međutim, kad to pitanje postavi predsjednica Republike, kao što je to učinila Kolinda Grabar Kitarović na savjetovanju ekonomista u Opatiji, onda to biva razlogom za paniku piše portal Logicno.com

 

 

LINK: Obraćanje Predsjednice na 25. tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović

FOTO: Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović

Naime, Kolinda nije bilo tko, ne dolazi s nekog opskurnog portala koji promovira teorije zavjera. Dolazi kao članica Trilateralne komisije, kao bivša veleposlanica RH u SAD-u, kao bivša tajnica NATO saveza, kao ona koja je upućena u to kako i gdje se donose odluke. I sama se nalazi na izvršnoj funkciji, doduše s vrlo malim i ograničenim ovlastima pa ipak  mimo njenog znanja skupljenog u dosadašnjoj karijeri njeno pitanje otkriva kako očito postoje centri moći koji upravljaju događajima u Hrvatskoj, a koji su izvan parlamentarne ili bilo koje druge kontrole.

Umjesto da idemo tragom njenog pitanja i pokušamo locirati mjesta na kojima se donose, odnosno ne donose odluke bitne za državu i naciju (jer je sasvim moguće da takvih mjesta niti nema, da je riječ o prazninama koje nastaju kad premijersku poziciju preuzmu ljudi koji nisu državnici, koji su egocentrični likovi nesvjesni povijesnih okolnosti i odgovornosti koje proizlaze iz liderske pozicije), svrsishodnije je pozabaviti se analizom primjera ne/donošenja odluka.

Za koji dan ćemo obilježiti prvu godišnjicu dramatičnog obraćanja naciji premijera Plenkovića. U većinski katoličkoj državi na Badnji dan 2016, kad se javnost smije uznemiravati samo informacijom o nekoj vanjskoj ugrozi, bez ikakvog stvarnog povoda takve vrste održao je konferenciju za medije na kojoj je obznanio namjeru Vlade RH da otkupi od Mađara vlasnički udio u INI. Prvotnu konsternaciju javnosti zamijenilo je propitivanje te odluke koje je vrlo brzo pokazalo kako je Vladin cilj prodati HEPpa onda s tim novcem kupiti udio u INI. U toj predstavi za javnost, jednu od ključnih rola odigrala je bivša MMF-ova namjesnica, sada ministrica Martina Dalić, čiji muž je u upravi INE.

Andrej Plenković i Martina Dalić

FOTO: Andrej Plenković i Martina Dalić

Premijera Plenkovića je vjerojatno na takav istup isprovocirao rezultat arbitraže između Vlade RH i MOL-a u Švicarskoj oko upravljačkih prava u INI koju je započela Vlada Zorana Milanovića. Tu arbitražu je Vlada RH izgubila jer nije uspjela dokazati da se MOL domogao upravljačkih prava u INI na osnovu mita plaćenom bivšem premijeru dr Ivi Sanaderu. Zoran Milanović se na arbitražu u Švicarskoj odlučio ne samo zbog odluka hrvatskih sudova u slučaju Sanader, nego prvenstveno zbog arbitraže koju je MOL pokrenuo protiv RH u Washingtonu u kojoj tuži RH za naknadu štete izazvanu hrvatskim neizvršavanjem obaveza iz 2009. iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju. Prema tom ugovoru Hrvatska se obvezala da će od Ine otkupiti tvrtku Prirodni plin, tada jedinog dobavljača prirodnog plina za hrvatsko tržište.

Zbog reguliranih cijena Prirodni plin je poslovao s gubitkom i MOL ga se želio riješiti. Hrvatska to do danas nije učinila pa se je iznos MOL-ovih gubitaka samo uvećao. Izgubi li RH arbitražu u Washingtonu pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova, morat će MOL-u isplatiti sumu od nekoliko milijarda kuna.  Stoga se Plenkovićeva namjera kupnje MOL-ovog udjela u INI čini pametnim rješenjem jer u (izvjesnom) slučaju gubitka arbitraže, Hrvatska bi bila dužna sama sebi i ne bi u stvari morala platiti ništa. Riječ je iznosu umalo dostatnom za kupovinu MOL-ovog udjela u INI!

LINK: Goranko Fižulić za Telegram: “Tko je pravi vlasnik hrvatske nafte i plina”

Međutim, istina je da MOL na plinskom poslovanju u Hrvatskoj nije izgubio ni jedan cent, naprotiv – ostvario je poprilične profite. Samo u spomenutoj 2009.godini, MOL je na plinskom biznisu u Hrvatskoj na uvoznom plinu ostvario gubitak od 100 milijuna dolara. Ali je istovremeno ostvario i dobit na domaćoj (hrvatskoj) proizvodnji  plina od najmanje 300 milijuna dolara! Zašto onda unatoč toj činjenici MOL ima izgleda za dobivanje arbitraže u Washingtonu? Zbog nedonošenja odluka!

Naime, iako se po Ustavu RH u članku 2. pojašnjava državni suverenitet: Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja;

Što je dalje razjašnjeno u članku 52: More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu – ta ista RH je propustila zaštiti vlastita rudna bogatstva.

LINK: Ustav Republike Hrvatske

Dok druge države ubiru koncesijsku naknadu, obično 20% od vrijednosti ugljikovodika, te udio u dobiti proizašle iz eksploatacije nafte i plina u iznosu od 55% do 80%, u prvih jedanaest godina suvlasništva MOL-a nad INOM  naknada je iznosila prosječnih 3,91% od tržišne vrijednosti ugljikovodika. Pa je tako hrvatska država do 2014. godine propustila od INE naplatiti 1,855 milijardi dolara na ime koncesijskih naknada kakve se naplaćuju u cijelom svijetu. Što znači da su hrvatska nafta i hrvatski plin u stvarnosti bili tek pola hrvatski, a pola mađarski te da je netko u Vladi RH godinama, mimo znanja javnosti predavao ustavom zaštićena rudna bogatstva stranoj korporaciji.

Zato i jest moguće da nakon mađarske otimačine od najmanje milijardu dolara (MOL je u vlasništvu INE od 2003. kad je imao 25% udjela, a u 2008, postaje vlasnik 49,08 % INE što je platio ukupno milijardu i pol dolara). MOL traži od hrvatske države odštetu „za gubitke u plinskom poslovanju“, umjesto da hrvatska vlast pronađe način i retroaktivno naplati koncesije za vlastitu naftu i plin!

LINK: Rat za Inu

Tako to izgleda kad državu ne vode državnici, već likovi kojima premijerska pozicija služi za samopromociju u europskim okvirima.

Da ne bi izgledalo kako Vlada RH ništa ne radi na operaciji renacionalizacije INE što je suprotno postojećem zakonu (postoji Zakon o privatizaciji INE u kojem stoji: Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. U EU je Hrvatska ušla 2013, a taj Zakon još nije donesen), Vlada je odlučila poslati pozive na 18 adresa za natječaj za odabir savjetnika za kupnju INE. Što govori samo o tomu kako u Vladi RH nemaju ni ideja, ni znanja, ni sposobnosti, ni novca za realizaciju tog projekta.

LINK: Vlada traži savjetnika za mogući otkup dionica INE od MOLA

Međutim, postoji netko tko ima novca za kupnju i hrvatskog, i mađarskog dijela INE. Riječ je o Rosnjeftu, kompaniji u 50% vlasništvu Rusije, čiji dioničari su još BP s 20%, a ostatak je u vlasništvu najveće kineske privatne kompanije CEFC, švicarskog Glencore-a te Katarskog državnog investicijskoga fonda. Igor Sečin, čelnik Rosnjefta, kompanije koja u svom vlasništvu drži 12% njemačkih rafinerijskih kapaciteta izrazio je spremnost Rosnjefta za kupnju MOL-ovog udjela u INI o čemu je razgovarao još s premijerom Milanovićem 2013. g.

Sečin kaže:„2013. godine imali smo sastanke s predstavnicima hrvatske Vlade, predlagali smo vrlo konkretne stvari i razgovarali o zajedničkim projektima. Zašto se nije ništa pokrenulo s mrtve točke? To je pitanje za hrvatsku stranu. Već tada smo naglasili da Hrvatska zauzima središnje mjesto u Rosnjeftovoj strategiji regionalnog razvoja. Ima više razloga za to, od strateške vrijednosti Inine imovine do lokacije naftnih terminala preko kojih naša kompanija može trgovati svojim proizvodima u okruženju. Sve to može biti temeljem stvaranja središta trgovine usmjerenog na tržište Mediterana i središnje Europe.“

Rosneft naftna kompanija - Rusija

FOTO: Rosneft naftna kompanija – Rusija

Sečin još dodaje kako bi u slučaju Rosnjeftovog ulaska u vlasništvo INE zadržao obje rafinerije.

LINK: Glavni direktor najveće svjetske naftne kompanije: Želimo ući u INU. Ako se to dogodi točno znam i što ćemo s rafinerijama u Sisku i Rijeci

Na novinarsko pitanje o Sečinovom intervjuu, premijer Plenković je izjavio „U svakom slučaju dobro je da postoji interes za Inu, ne samo Rosnjefta već i brojnih drugih potencijalnih strateških partnera.“

LINK: Premijer o ponudi Rusa

Ne znamo na koje je to ‘brojne potencijalne strateške partnere’ ciljao Plenković, budući da osim Rosnjefta još ni jedna kompanija nije istupila s jasnim namjerama u pogledu INE. Ono što vidimo od premijera i njegove Vlade jest odugovlačenje i nečinjenje. Odnosno – nedonošenje odluka!

Upravo radi toga bi se Hrvatska mogla za neko vrijeme (kad se obznani odluka arbitraže s MOL-om u Washingtonu) naći u poziciji da mora prodati i preostali dio INE kojeg ima u svom vlasništvu, a ne kupiti MOL-ov udio.

Čini se kako u Vladi RH imaju negativan odnos prema ruskom kapitalu, za razliku od Nijemaca, kojima ruski kapital (u njihovim rafinerijama) i ruski plin (preko Sjevernog toka) nimalo ne smetaju. Netko bi morao Plenkovića upozoriti da se EU sankcije Rusiji ne odnose na Rosnjeft i da je njegov zadatak zaštita nacionalnih interesa, što svakako uključuje drugačiji obračun koncesijskih naknada na hrvatska rudna bogatstva ma kako se odvila dalje priča oko INE i MOL-a.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je Vlada morala još jučer sjesti s Rosnjeftom i razjasniti ponudu o kupnji INE. Kao što je poznato, INA je u Siriji prije pojave ISILA i ratnih razaranja imala koncesiju na naftna polja čija se vrijednost procjenjivala na 23 milijarde eura. U zadnjim mjesecima prije izbijanja rata, INA je sa sirijskih naftnih polja ‘brala’ mjesečne profite između 60 i 80 milijuna dolara. Budući da se Hrvatska svrstala u tom sukobu na stranu protivnika Bashara Al Assada (pridružila se tzv. Prijateljima Sirije), teško je očekivati da će se nakon prestanka rata INA vratiti na ta naftna polja kao da ništa nije bilo. Međutim, s obzirom na rusku ulogu u sirijskom ratu, sasvim drugačije bi se priča oko tih naftnih nalazišta odvijala kad bi suvlasnik INE bio ruski Rosnjeft. Stoga je jasno kako je u vitalnom hrvatskom interesu da MOL-ov udio u INI sutra postane Rosnjeftov.

Očito je da Hrvatska može iz svih ovih događanja izići kao dobitnik. Može zamijeniti lošeg strateškog partnera MOL koji planira zatvoriti rafineriju u Sisku za strateškog partnera voljnog ulagati u hrvatske rafinerije. A može i izgubiti arbitražu u Washingtonu i biti prisiljena radi odštete prodati i ovaj udio u vlasništvu INE kojeg ima sad.

Vrijeme će pokazati donose li se odluke o hrvatskim vitalnim interesima u Hrvatskoj ili izvan nje.