“U tebi su tri čovjeka. Jedan, kakav bi želio biti. Drugi, kakav misliš da jesi. I trećeg ne poznaješ, to je čovjek kakav zaista jesi.” (Honore de Balzac)
Krizne situacije oduvijek su otkrivale čovjeka u njegovom punom sjaju, jer “u dobrom je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci” (P.P.Njegoš).
Nije li ovo vrijeme da prepoznamo sve naše moralne osobine, prvenstveno u odnosu prema drugima, poput čovječnosti, velikodušnosti, samoljublja i kukavičluka, ali također i prema radu i imovini, kao što su marljivost, koristoljublje, parazitizam?
Složit ćemo se da svatko od nas ima svoj pogled na određenu stvar, misao ili akciju, na objekt spoznaje. Nekom je voda za tuširanje na 40 stupnjeva celzijevih hladna, nekome vruća, a mnogi će se složiti da je idealne temperature. Međutim, potraga za istinom nije uvijek tako jednostavna poput traganja za pravom temperaturom vode za tuširanje. Ovih dana suočeni smo sa potragom za rješenjima u borbi protiv pandemije koju je potrebno sustavno istražiti, ispitujući vrijednosti ne samo humanističke i društvene prirode, nego i saznanja proistekla iz biomedicinskih i biotehničkih znanosti.
Globalna pandemija nas je gotovo sve okupila u pronalsku odgovora, u spoznaji o bolesti, te mjerama koje je potrebno poduzeti kako bi štete prozrokovane pandemijom bile što manje. Empirizam i racionalno shvaćanje problema oko bolesti uzrokovane koronavirusom definitivno je zasjenio intuitivizam. U tom košmaru se lako prepoznaju karakteri i osobine svih nas koji smo velikodušni ili kukavice, vrijedni ili lijeni.
Gledajući naš odnos prema drugima, spremnost da se nekome pruži pomoć, bude dobronamjeran i suosjećajan, pun povjerenja i poštivanja, je u većini nas “prvih” (Balzac). Većina nas želi biti takvima. Dakako, manje nas je stvarno takvih.
Poštujemo li susjeda ako mu dođemo nepozvani u goste i jesmo li dobronamjerni ako smo sumnjivi na zarazu skočili do trgovine po cigarete? Percepcija nas, koji to radimo, jest da smo dobri ljudi koji ne žele nikome zlo. Međutim, jesmo li takvi? Ili smo kao takvi neodgovorni, samodopadni egocentrici? Treba li takvo naše ponašanje jasno okarakterizirati malodušnim i sebičnim?
Ako pak pogledamo naš odnos prema radu i imovini, pravima koja proizlaze iz društveno-ekonomskog uređenja, koje ustavom jamči poduzetničku i tržišnu slobodu, većina nas će željeti blagostanje, visok životni standard i veliku razinu sigurnosti. Nema toga tko ne bi volio živjeti neopterećen financijskim i imovinskim problemima.
Međutim, za takav vlastiti život i za život u takvoj zajednici potrebno je biti prije svega marljiv, ali i pošten, odnosno istinoljubiv, principijelan, vjeran prema preuzetim obvezama. Biti iskren pred drugima i pred sobom u pogledu motiva i priznati i tuđa prava. Jesmo li zaista takvi?
Upravo ova pandemijska kriza je, možda kao nikad dosad, zahvatila i gospodarski sektor, uzrokujući zatvaranje ogromnog broja tvrtki širom svijeta. U nas su se uslužne djelatnosti našle na prvom udaru, uostalom kao i u drugim državama pogođenih pandemijom. Ugostiteljski objekti, hoteli, restorani, turističke agencije, trgovine neprehrambenih proizvoda, stomatološke ordinacije, frizerski saloni, fitnes centri, umjetničke djelatnosti i niz drugih, a koji zajedno čine oko trećine udjela u bruto domaćem proizvodu, morali su, sukladno mjerama Vlade RH, do daljnjega prestati s radom. Ako imamo u vidu multiplicirajući efekt svake kune zarađene u uslužnom sektoru, posljedice po našu ekonomiju biti će katastrofalne.
Prema nekim procjenama, moguć je pad BDP-a i više od 30%, što najviše ovisi o duljini mjera zabrane rada i karantenskih mjera za zaražene i sumnjive na zarazu.
Preko noći, san svakog našeg radnika, bio on iz realnog ili javnog sektora, o blagostanju i sigurnom, visokom standardu, nestao je poput toaletnog papira i kvasca s polica dućana.
Sigurni smo da će prihodi koje ostvaruje realni sektor, imajući u vidu značaj turizma, biti puno manji nego što se to još do prije mjesec dana računalo. Posljedično, to će dovesti do smanjenih proračunskih prihoda od PDV-a, poreza na dohodak, doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, prireza, poreza na potrošnju, komunalnih doprinosa, trošarina, najamnina i svih ostalih parafiskalnih nameta. Državna riznica ostat će uskraćena za veliki dio planiranih prihoda te je u ministarstvu financija u tijeku priprema oko prijedloga rebalansa proračuna. Jasno je da na planirane 145 milijarde kuna u 2020. godini ne možemo računati.
Najveći pad prihoda je za očekivati u dijelu poreznih prihoda, koji su planirani u visini od 84 miljarde kuna (58% u ukupnim prihodima), a budući da će izostajati uplate mirovinskog i zdravstvenog doprinosa od strane mnogih koji će radi državnih mjera ostati bez posla, očekuje se znatan pad prihoda i s te strane. Planirani prihodi od doprinosa mirovinskog osiguranja su oko 25 milijardi kuna, a prihodi na temelju ugovornih obveza sa HZZO 7,5 milijardi kuna. Treba imati u vidu da je HZZO izvanproračunski korisnik i da su ukupno planirani prihodi doprinosa za zdravstveno osiguranje oko 20 milijardi kuna.
Poznato je da doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje ne mogu zadovoljiti potrebe za isplatu mirovina i normalno funkcioniranje zdravstvenog sustava. Godišnji iznosi mirovina iznose oko 43 milijarde kuna (doprinosi za mirovinsko su oko 25 milijardi kuna), a potrebe za zdravstveni sustav su minimalno 25 milijardi kuna (doprinosi za zdravstvo su oko 20 milijardi kuna). Ova dosadašnja razlika pokrivala se od drugih prihoda državnog proračuna, prvenstveno poreznih prihoda (PDV).
Dakle, sigurni smo da na planirane prihode ne možemo računati dok s druge strane treba računati i na povećane izdatke za potrebe zdravstvenog sustava i policije u borbi s koronavirusom.
Budući da su prihodi državnog proračuna samo dio ukupnih prihoda iz kojih se financira javni sektor, treba imati na umu da će i ostali prihodi opće države (prihodi lokalne i regionalne samouprave, izvanproračunskih korisnika) te javnih poduzeća biti značajno smanjeni. Možemo sa sigurnošću zaključiti da će padom gospodarske aktivnosti zbog državnih mjera zašitite od COVID-19, doći do velikog pada ukupnih prihoda u javnom sektoru.
S druge strane, Hrvatska je 2. u EU po broju zaposlenih u javnom sektoru u ukupnom broju zaposlenih, što je nepunih 30% (Ilostat 2017,2018. – 29,7%). Primjerice, Nizozemska ima 5,7% zaposlenih u javnom sektoru. Čak 11% BDP-a u Hrvatskoj otpada na plaće zaposlenih u javnom sektoru, što je oko 43 milijarde kuna godišnje – približno toliko su i mirovine. Samo iz državnog proračuna za 2020. godinu planirano je 31,2 milijardi kuna za plaće (22,4 mlrd. + 8,4 mlrd. kao pomoć županijama za plaće u školstvu). Dakle, tome treba pridodati i masu plaća za županije, gradove, općine, HZZO, Hrvatske vode, HC, HAC, Fond za zaštitu okoliša, itd.. te javna poduzeća i tvrtke u vlasništvu gradova i općina. Ponavljam, iako je dosta teško to izračunati, ali procjena da je to godišnji iznos od 43 milijarde kuna se čini skromnom.
Vratimo se sad na pandemiju i njene posljedice.
Posljedice po zdravlje ljudi će zasigurno biti velike, a gubici nenadoknadivi i neuporedivi s bilo čim. No, posljedice će se osjetiti i u svakodnevnom životu svih nas, prvenstveno zbog gubitka posla mnogih u privatnom sektoru. Podsjetimo se, privatni sektor je jedini neto punitelj proračuna, jedini koji povećava njegove prihode, za razliku od zaposlenih u općoj državi – gdje zaposleni samo dio svoje plaće dobivene iz proračuna (proračunski korisnici) te doprinosa i naknada (izvanproračunski korisnici), vraćaju nazad u državni proračun i proračune izvanproračunskih korisnika.
Možemo li se zapitati koliko možemo sebe dati u borbi protiv virusa i kakav je naš odnos prema drugima?
Iskreno vjerujem da gotovo svi mi želimo drugima sve ono što bi poželjeli sami sebi, a neki od nas bi, štoviše, poželjeli drugima i sve ono što bi ti drugi sami sebi poželjeli. Manje-više svi bismo željeli biti dobri ljudi i velika većina stvarno to misli o sebi. U društvu kojem živimo sve dobre moralne osobine su deklarativno pozdravljene i poželjne. Solidarnost, poštenje, dobronamjernost, suosjećanje, požrtvovnost, iskrenost, čovječnost, heroizam i marljivost – svatko od nas će zdušno pozdraviti. Pozdravit ćemo i svakog tko u ovoj krizi rizikuje svoje zdravlje, te predano danonoćno radi na prevenciji i liječenju oboljelih. Naši doktori, medicinsko osoblje, policajci, vatrogasci i pripadnici civilne zaštite su istinski heroji u borbi sa ovom opasnom pošasti. No, da bi oni mogli dati maksimum svojih mogućnosti, da bi se mogli izboriti i pobijediti opaki virus, potrebna je podrška svih drugih koji nisu na prvoj liniji obrane, ali bez čije podrške prva linija obrane ne može funkcionirati.
Upravo tu drugu liniju obrane čine radnici, činovnici, obrtnici i poduzetnici koji stvaraju vrijednosti koje su neophodne za funkcioniranje zdravstvenog sustava i cijelog sustava obrane od pandemije. Međutim, oni stvaraju vrijednosti potrebne i za svakodnevni život svih drugih – od umirovljenika i osiguranja njihovih mirovina, preko dječjih doplataka, saniranja napuklih zgrada, do osiguranja neophodne hrane, sredstava za higijenu, energenata i svega što nam je neophodno za život. Ta druga linija obrane su svi oni koji su neto punitelji državnog i lokalnih proračuna, dakle cjelokupni realni sektor, ali i svi oni iz javnog sektora koji predano i odgovorno rade svoje poslove – u obrazovanju, pravosuđu, zaštiti javnog reda i mira, očuvanju sigurnosti i održavanju infrastrukture. Napominjem, samo oni koji predano, marljivo i odgovorno – rade! Oni koji to ne rade – oni su peta kolona, “petokoronaši”, bili oni u javnom, bili u privatnom sektoru. Na žalost ima i takvih!
U muci se poznaju junaci, ali prepoznaju se kukavice i bezosjećajni, sebični, samodopadljivi i neodgovorni paraziti, koji kronično izjedaju kako ekonomiju, tako i cjelokupno društvo.
Taj kukavički bezosjećajni parazit je svaki neradnik koji prima plaću, svaki lažov koji zloupotrebljava bolovanje, partijski poslušnik koji je zbrinut na izmišljeno radno mjesto, korumpirani sudac i policajac, nepotrebni tajnik, načelnik, pročelnik ili njegov zamjenik, svaki službenik i namještenik s bespotrebnim pečatom, ravnatelj i domar u bespotrebnoj komori ili agenciji, ali i svaki poduzetnik koji uz mito dobiva unosne poslove s državom ili namjerno ne plaća svoje obaveze. Mislim da se svi možemo složiti da takva osoba ne zaslužuje biti plaćena, od bilo koga, da je nesvrsishodna i da predstavlja teret cijelom društvu.
No kakav je i onaj zaposlenik u javnom sektoru, za koga ne možemo reći da je neradnik, onaj koji svoj svrsishodan posao obavlja savjesno i odgovorno, ali ne pokazuje ni malo empatije niti suosjećanja prema onima koji su u ovoj krizi najviše pogođeni? Onaj službenik, koji ima zajamčenu plaću, koju jamči država, od novca prikuljenim od žrtava koje je kriza najviše pogodila. Od onog novca kojeg je konobar, zubar, vozač, frizer, cvjećar, zaraženi tvornički radnik, svaki mjesec uplaćivao u proračun, a kojeg sutra biti neće.
Možemo li reći i za te marljive osobe da su dobre? Možemo li reći da su razborite, imajući u vidu izvore financiranja za masu njihovih plaća i njenu održivost?
Ja imam mišljenje o njima, a nadam se i vi! Isto kao i prema onim neodgovornim, sebičnim glupanima koji svojim postupcima stvaraju pretpostavke za širenje zaraze. Za mene su oni petokoronaši!
Svijet se nikada nije susreo s ovakvom krizom. Bolest je opasna i svakodnevno odnosi brojne živote. Svatko od nas različito gleda na krizu, njen tijek i posljedice. Na žalost, još uvijek se većina nas oslanja na intuiciju, a ne na razum i iskustvo.
No, ne želimo li svi biti dobri ljudi i zar se većina nas ne vidi kao takvima? Ne želimo li se meritokratski organizirati, uvažavajući prvenstveno stručne kompetencije i predanost poslu? Nismo li svjesni da cjelokupan teret krize moramo podnijeti svi skupa, nesebično i radišno, i da samo tako možemo iz nje izaći kao pobjednici?
Ako jesmo svjesni i ako drugima želimo ono što bismo poželjeli sebi, onda teret kukavičluka, sebičnosti, malodušnosti i lijenosti, kako iz sebe, tako i od drugih, što prije odbacimo!
wpDiscuz